Sestre Ifeta Mejremić i Safeta Beganović, prije više od dvije decenije vratile su se u selo Đugum kod Konjevića Polja u Bratuncu. Nošene dostojanstvom i voljom za rad, kako kažu, zasukale su rukave i prvo su sagradile farmu pilića, a tek onda kuće.
U početku, nisu mogle pretpostaviti da će nakon 22 godine, njihov tada mali poslovni potez, prerasti u ozbiljnu farmu. One danas uživaju u plodovima svog mukotrpnog rada, a poslove su prepustile mlađima.
Prvo farma pa kuće
Skromna farma od 2.000 komada po turnusu brzo je postala izvor prihoda za Ifetu i Safetu, od čega su živjele i stvarale sve ono što je nastalo u kasnijim godinama. Ove dvije hrabre podrinjske poduzetnice, vrijednim radom širile su kapacitete i razvijale posao za tov pilića sve do momenta kada je za to stasao nasljednik iz njihove porodice. Tada su poslove oko farme prepustile su mlađem naraštaju.
“Sve poslove vezane za farmu ‘Pileti’ preuzeo je moj sestrić, a Safetin sin Muharem, diplomirani ekonomista. On je dobro upoznat s ovom granom privrede i do sada uspješno obavlja sve poslove”, pojasnila nam je Mejremić.
Ne poriče da je bilo teško u ovom poslu. Prolazile su kroz različite faze te, kako navodi, dijelile sudbinu ostalih peradara u zemlji koji su propadali zbog konkurencije iz susjednih zemalja.
“U tom konstantnom smjenjivanju uspjeha i padova iz svega smo izašle snažnije”, naglašava.
Savremeni objekat
Vlasnik farme “Pileti” danas je Muharem Beganović, koji na raspolaganju ima savremeni objekat za tov pilića površine 1.400 kvadratnih metara, na dva sprata. U ovom prostoru, proizvede 20.000 komada pilića po jednom turnusu, koje isporučuje mesnoj industriji “Ovako”, a s kojom ima ugovor o otkupu mesa, nabavci hrane i svih potrepština za pilad.
“Objekat je urađen po najsavremenijim evropskim standardima. Koštao je oko 500.000 maraka i ima sve potrebne certifikate za proizvodnju piletine. Sve automatizirano, od dostave hrane, vode, klime i grijanja. Vodu crpim iz vlastitog bunara, koja prolazi kroz odgovarajuće lampe radi ubijanja bakterija, jer se samo takva voda može koristiti kod tova pilića, a nikako hlorisana gradska voda”, kazao nam je Beganović.
Proizvod jeftin, hrana skupa
Beganović kaže da tov jednog turnusa traje 40 dana, kada pile dostigne težinu od dva do dva i po kilograma, tada ide u klaonicu. Kada se farma isprazni, kako kaže, slijedi teži dvadesetodnevni dio posla, čišćenje i dezinfekcija cijelog objekta, sistema za hlađenje, grijanje i svih predmeta koju su u farmi i oko nje. Zatim dolazi nova tura i sve ide ispočetka.
Navodi kako nije zadovoljan otkupnom cijenom piladi, za koje naplaćuje od 60 do 70 feninga po kilogramu, dok hranu plaća po trenutnoj tržišnoj cijeni. Za jedan turnus potrebno mu je oko 90 tona hrane. U farmi su stalno zaposlena dva radnika, a po potrebi angažuje više radne snage.