Savez(na) država od ponedjeljka

Sedam hiljada riječi umjesto sjećanja

Izvor fotografije: Muzej Alija Izetbegović


Od svog osnivanja 1794. pa do danas, Odesa se borila da preživi negdje između uspjeha i samoubistva. Kao mnoge vibrantne morske luke i multikulturni urbani prostori, grad je stalno pokušavao da potakne svoje bolje demone, nestašne mangupe, one koji su vitalne muze urbanog društva i neumorni stvaraoci književnosti i umjetnosti. Ali, često je umjesto njih puštao s lanca tamnije demone, one koji čekaju u prolazima i šapuću o vjerskom razaranju, klasnoj zavisti i etničkoj osveti. Kada su stvari funkcionisale, Odesa je udomljavala intelektualce i umjetnike čiji je talenat obasjavao svijet. Kada nisu, ime grada je postajalo sinonim za fanatizam, antisemitizam i smrtni nacionalizam.

Charles King, Odesa: genij i smrt u gradu snova


U oktobru i novembru prethodne godine cijeli svijet je preko ekrana gledao posljedice ratnih razaranja u Azerbejdžanu. Jedan aspekt tamošnjih događanja veoma je bitan za nas Bosance i Hercegovce, ali i za druge koji imaju probleme sa etno-nacionalnim vlasništvom nad teritorijom i raznim nivoima autonomije koju manjine imaju u okvirima država. O čemu se tu radi? Potrebno je detaljnije pogledati u (ne)prilike Nagorno Karabaha. Šta se to dešavalo u Azerbejdžanu i Jermeniji zadnjih par mjeseci?

Ljudi se sjećaju rata za Nagorno Karabah s početka 90-tih godina prošlog vijeka i nekoliko manjih sukoba od tada. Znaju da su se borbe odvijale u regiji koja se nalazi u Azerbejdžanu ali koja je uglavnom naseljena Jermenima. Rat koji je tada vođen imao je za rezultat de facto neovisnu jermensku vlast u toj planinskoj oblasti. Ukupno se radilo o oko 150.000 Jermena koji su živjeli (i danas žive) u Nagorno Karabahu.

Ono što ljudi uglavnom ne znaju u vezi tadašnjeg sukoba je to da je država Jermenija zajedno s vojskom Nagorno Karabaha osvojila sedam okolnih oblasti gotovo u potpunosti naseljenih Azerima i protjerala ogroman broj ljudi. Broj azerbejdžanskih izbjeglica iz tih regija se procjenjuje na 500-800.000 a jermenske vlasti su tvrdile kako je odluka o osvajanju donesena zbog sigurnosti Nagorno Karabaha od potencijalnih napada u budućnosti. Jedna od spomenutih regija je i Lačin, ključna teritorija za Jermene jer preko nje prolazi cesta koja spaja Stepankert, glavni grad Karabaha, s Jermenijom. Ostalih šest regija, po opštem konsenzusu Jermena iz 90-tih godina, nisu pripadale njima i trebale su biti vraćene Azerbejdžanu. Ali ništa od toga nije se desilo i već početkom ovog stoljeća niko od Jermena, ni političari ni građani, o tome nisu govorili. Štaviše, da je neko to uopšte spomenuo bio bi proglašen izdajicom ili budalom. U skladu s takvim javnim mnijenjem, centralne vlasti iz Jerevana su, uz podršku jermenskih imigrantskih udruženja, sistemski radile na naseljavanju svojih sunarodnjaka u spomenute regije. Ipak, ta nastojanja nisu donijela velike promjene – od kada je projekat počeo, naseljeno je maksimalno 15-20.000 ljudi. Ipak se tu radilo o razrušenim područjima bez osnovnih infrastrukturnih elemenata i teško je bilo nagovoriti siromašne ljude iz Jermenije da žive u tim područjima.

U proteklih dvadeset godina vođeno je mnogo pregovora o vraćanju spomenutih regija Azerbejdžanu. Manje-više svi vanjski faktori bili su za to, uključujući i UN i međunarodnu Minsk grupu. Bitno je spomenuti da u paket reintegracije teritorije nikada nije bio uključen sam Nagorno Karabah koji je, prećutno i neformalno, shvatan kao autonoman od strane svih aktera. Tu treba isključiti njegov južni dio oko kojeg se sporilo zato što je prije rata iz devedesetih uglavnom bio naseljen Azerima.

U oktobru ove godine, poslije neuspjelih pregovora (ili uspjelih, ko zna), vojska Azerbejdžana napala je upravo južni dio Nagorno Karabaha i osvojila grad Šušu (tu je živjelo blizu 4000 Jermena koji su mahom pobjegli.) Poginulo je nekoliko hiljada ljudi, mahom vojnika, na obje strane, a Azeri su došli u neposrednu blizinu glavnog grada Karabaha, Stepankerta.

Zbog takvih događanja na terenu, na brzinu je uz rusko pokroviteljstvo sazvana mirovna konferencija na kojoj je potpisano da će osvojene teritorije, uključujući i grad Šušu, zajedno sa sedam oblasti koje okružuju Karabah pripasti Azerbejdžanu. Azeri se neće pomjerati sa područja koje su već osvojili a druge oblasti će biti predate u novembru i decembru. Obezbijeđen je koridor širok 5 km kroz Lačin koji povezuje Jermeniju sa Nagorno Karabahom kao i 2000 ruskih vojnika za održavanje koridora i cijele granice Karabaha. Rusi će obezbjeđivati i jermenske vjerske objekte iz predatih regija a doći će i turski posmatrači da nadgledaju koridor.

Sam Nagorno Karabah (bez južnog dijela) de facto ostaje autonoman. (U tekstu sporazuma ta se oblast uopšte ne spominje i veoma je zanimljivo kako gotovo niko, uključujući strane novinare, ništa ne govori o tome.) Ipak 2000 ruskih vojnika na tom području garant su neformalne i takoreći potpune autonomije za Jermene u Karabahu i sjedinjenosti sa državom Jermenijom kroz Lačinski koridor. Ako neko bude htio pomjerati granicu, morat će preći preko Rusa.

Sporazum su potpisali azerbejdžanski predsjednik Alijev, jermenski predsjednik Pašinjan i Putin. Predsjednik samoproglašene Republike Artsakh (kako Jermeni zovu Nagorno Karabah) također je pristao na uslove mira.

Za razliku od Azerbejdžana u kojem su se pobjeda i povrat okupiranih teritorija veselo slavili na ulicama, u Jermeniji su pokrenuti ozbiljni protesti. I upravo je taj epilog sukoba, ta snažna reakcija jermenske javnosti segment koji nas ovdje zanima. Evo šta se sve, hronološki, dešavalo.

Premijer Pašinjan je, pretpostavljajući kakvu će reakciju među njegovim sunarodnjacima takvi uslovi mira izazvati, neposredno po potpisivanju sporazuma čiji je tok držan u strogoj tajnosti, u pokušaju da jermenskoj javnosti objasni njegove detalje i razloge za pristanak, rekao kako se to moralo učiniti. Tvrdio je da je poslije konsultacija sa vrhom jermenske vojske zaključio kako bi svaki otpor bio uzaludan i kako bi moćna i bogata azerbejdžanska vojska uzela cijeli Karabah i pobila tamošnje ljude da nisu odmah potpisali.

Međutim, to za nezadovoljne protestante nisu bile ubjedljive riječi nego su promtno optužili Pašinjana za „izdaju“, „prodaju oslobođenih oblasti“ i „kapitulaciju“. Nisu smatrali da je potpisani sporazum dobar nego da su azerbejdžanska osvajanja „samo početak“ i kako će im „Turci“ (kako neki Jermeni nazivaju Azere) „uzeti sve“.

S liderima opozicije i desničarskih nevladinih organizacija na čelu, demonstranti su isti dan zauzeli Skupštinu Jermenije u glavnom gradu Jerevanu. Predsjednika Skupštine su ispred zgrade izvukli iz auta i ozbiljno pretukli. Čovjek je završio u bolnici i prvih nekoliko sati nije se znalo hoće li preživjeti.

Demonstracije su nastavljene bez pauze što je dovelo do ostavki nekoliko bitnih premijerovih saradnika. Premijerova kćerka je izjavila kako su demonstranti upali u sobe njenih mlađih sestara.

Obavještana služba Jermenije izašla je u javnost sa optužbom da je nekoliko ljudi spremalo atentat na premijera Pašinjana te kako su ti ljudi pohapšeni. Jedan od njih je bivši šef obavještajne službe a drugi je bivši ministar. Čak je i bivši predsjednik pozvan na razgovor u službu.

Izrevoltiran stalnim demonstracijama pod njegovim prozorom, premijer Pašinjan je preko Twittera, kojeg inače voli koristiti za političke poruke, zaprijetio da će poslati vojsku na demonstrante. To je izazvalo još žučnije reakcije ljudi na ulicama.

Uz svu danonoćnu gungulu, još nekoliko ostavki bitnih političara (ministri odbrane, vanjskih poslova i ekonomije) i više tekstova protiv premijera, predsjednik države izašao je u javnost i rekao da se moraju raspisati novi izbori ako se ne želi građanski rat i krvoproliće.

I ruske vlasti su osjetile potrebu da odreaguju u smislu podrške sporazumu i želje da se ne rasplamsa nezadovoljstvo u Jerevanu: prvo je šef ruske obavještajne službe sazvao konferenciju za štampu i ustvrdio kao su u zadnja događanja u vezi demonstracija i protivljenja sporazumu uključeni zapadni obavještajci (engleska služba) koji svojim djelovanjem i promovisanjem lažne priče o Pašinjanovoj izdaji žele potkopati mir. Njihov cilj je stvaranje nereda u Jermeniji, rekao je. Zatim je apelovao na jermenski narod da se ne da lako prevariti.

Iza njega čak je i Putin dao TV intervju tokom kojeg je tvrdio kako je Pašinjan (bitno je reći da s njim ranije nije bio u dobrim odnosima) propustio priliku da zadrži grad Šušu; to su mu navodno Azeri nudili. S obzirom da je Pašinjan u više navrata do tada tvrdio kako nije bilo opcije da Jermeni zadrže grad, Putin je time demantovao premijera ali ga je u stvari podržao u trenutno najbitnijoj stvari: Pašinjan dakle ništa nije izdao niti prodao, on je pokušao vojno da zadrži Šušu, a kada je uvidio da od toga nema ništa brzo je odlučio da potpiše sporazum kako cijeli Nagorno Karabah ne bi otišao Azerima i kako ne bi stradalo mnogo Jermena.

Demonstracije na ulicama Jerevana i drugih jermenskih gradova se i danas nastavljaju, nekad su veće a nekad manje, ali sa sigurnošću se može reći da je premijer izgubio podršku javnosti i njegova budućnost je pod znakom pitanja. Jedino što ga drži na vlasti je slaba politička alternativa.

Ova zaista ozbiljna previranja, za koja ne možemo reći kako će završiti, dešavaju se dakle zbog sedam pokrajina koje su trebale biti vraćene Azerbejdžanu neposredno iza rata 1994. – nekoliko komada zemlje na kojima su ranije gotovo u potpunosti živjeli Azeri i koji su zbog sukoba morali bježati. Istina jeste da su zadnjih 20 godina tamo živjeli Jermeni ali tu se radi o, kako smo rekli, 15-20 hiljada ljudi koji su uglavnom na poticaj Vlade i emigrantskih udruženja naseljeni da bi se zemlja označila kao jermenska. (Bez obzira na ovu činjenicu, čovjeku mora biti žao i tog nesretnog svijeta, siromašnog uglavnom, koji je živio u ruinama od gradova i koji sada mora bježati.)

Dakle, uzimajući sve rečeno u obzir, posebno stavljajući akcenat na snažnu reakciju zbog predaje zemlje koja se svakako trebala vratiti, pitam se kakva bi tek reakcija bila da se dala zemlja koja je nacionalna i sveta, zemlja na kojoj su oduvijek živjeli sunarodnjaci ljudi koji su donijeli takvu odluku? Ti prognani ljudi, iskorijenjeni sa svoje djedovine, ne bi to mirno prihvatili. Vjerovatno bi gledali da šta sruše i koga ubiju. Da ne govorimo o političarima – konkurentima (desnima ili lijevima, svejedno) koji bi bez dileme iskoristili takvu situaciju da imenuju izdajnike i profitere. Mnogi među njima bi zbog kvadrata međe prolili krv nedužnih mladića i jedva čekali da u svetoj borbi strada i kakav licemjerni premijer.

Priča o jermenskim protestima za nas u BiH bitna je iz više razloga. Vjerujem da su sličnosti vidljive na prvi pogled. Ipak jedna tema, ona o kojoj se gotovo nikako kod nas nije govorilo, posebno je značajna: na primjeru Nagorno Karabaha možemo vidjeti šta može snaći veoma popularnog premijera ili predsjednika koji pristane na mirovni sporazum koji podrazumijeva davanje komada nacionalne zemlje drugima (suparničkoj i bitnoj grupi) bez velikih borbi i, što je možda važnije, dugotrajnih patnji civila.

Slijedeći ovakvu logiku može biti korisno istražiti detalje nekoliko pokušaja sklapanja sporazuma o različitim stepenima autonomije manjih grupa u BiH i na taj način DAVANJA komada zemlje drugima. Pogledaćemo, u okvirima našeg interesa, šta je prije rata u BiH značilo za vodeće bošnjačke i bh. političare potpisivanje pretvaranja BiH u (kon)federaciju sa jasno definisanim nacionalnim teritorijama za manje bh. nacije i, s druge strane, šta je značilo ostajanje BiH u Jugoslaviji. Kako su ideju takvih sporazuma prihvatile različite grupe većinske bh. nacije, mase i elite, i kakav oblik protivljenja sporazumima se mogao očekivati da se išlo u ozbiljnu implementaciju.

Ovdje bih istakao tri bitna događaja koji su imali karakter ili su bili bili na tragu (kon)federalnih sporazuma prije rata a koji su podrazumijevali „davanje“ dijelova BiH lokalnim Srbima i Hrvatima ili pak cijelu teritoriju BiH Jugoslaviji:

1. Zulfikarpašićev i Filipovićev Istorijski sporazum Srba i Muslimana iz ljeta 1991.

2. Dogovaranje Karadžić-Čengić u Skupštini BiH u februaru 1992.

3. Kutiljerov plan iz 1992.

Ostatak teksta pročitajte na prometej.ba

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.