Specifičnost ovih zapisa jest u tome da njihov autor ne izmišlja – on piše neobično blisko životu samome, čak i ukoliko fantazira. To je ujedno razlog zbog kojega oni čitatelju mogu ponekad i „teško pasti“ – njihova je neprijatnost u radikalno okrutnom, deziluziranom pristupu obradi tema
Izvor fotografije: naslovnica vie. izdanja (detalj)
S mađarskoga prevela Viktorija Šantić
Naklada Ocean More, Zagreb, 2018.
Zbirka kraćih proznih zapisa danas svjetski znanoga, književno kanoniziranog mađarskoga pisca Sándora Máraia (1900 – 1989), koncipirana je u poglavlja prema mjesecima u godini – svako pojedino poglavlje počinje autorovim lirsko kontemplativnim zapisom o naravi, karakteru toga mjeseca, o načinu na kojega on djeluje na ljude, o pojavama u materijalnom i duhovnom svijetu, a na kakve ga asocira određeni mjesec u godini. Unutar toga klasičnog okvira, koji priziva stare književne forme, svojim vanjskim obličjem pomalo i zapise iz nekih starih crkvenih godišnjaka, slijede piščevi zapisi na različite teme. To su vrlo sažeti, koncizni zapisi, nekada sabijeni tek u rečenicu, dvije, nekada u maleni prozni odlomak kakav ne zauzima više od polovine, ili jedne knjižne stranice.
Unutar velikog književnog opusa ovoga autora (oko pedesetak publiciranih naslova), opusa koji se najvećim dijelom oslanja na njegove poznate romane, književna forma kakvom se poslužio u knjizi „Četiri godišnja doba“, pronašla je svoje najpreciznije tumačenje u nazivu prozni epigrami. Tim više je uporište u ovakvom određenju utemeljeno, uzme li se u obzir da i sam autor spominje čuvenog latinskog epigramatičara – Marcijala, kao jednog od svojih književnih uzora, kojemu polaže svoju književnu prisegu…
Od davnih Marcijalovih vremena, pa do dvadesetoga stoljeća, tijekom kojega su nastajali ovi zapisi, granice ovoga pojma razvodnile su se, stoga se epigram ne promatra strogo, pa tom književnom obliku mogu pripadati i ne nužno sasvim kratki zapisi, kao što se ne moraju poštivati zakoni rime, niti ritmičke strukture.
Važniji je sam unutarnji karakter teksta, sa kojime se Maraijevi zapisi uistinu podudaraju, a on se, prema nekim definicijama, ogleda u pikantnome, gorko slatkome tonalitetu, u skrivenoj didaktičnoj noti, u, nerijetko, ironičnome, sarkastičnome, crnohumornome tonu, što od autora zahtijeva dovitljivost u izrazu, naročito i stoga jer se tekst ipak oblikuje unutar sužene, kraće forme.
No, forma epigrama nije bila tipična samo za helensko i rimsko književno razdoblje – nakon dugog múka tijekom latinskog, crkvenog srednjovjekovlja, ponovno je oživjela, a rukopisi Schillera, Lessinga i – kako knjiga „Četiri godišnja doba“ daje zaključiti, Maraiju naročito važnog Goethea, potvrđuju epigramsku živost i tijekom, mađarskome piscu po književnim interesima i ne toliko udaljenog 18. stoljeća.
Tema mnogih od ovih zapisa su upravo neki od, književnoj povijesti veoma važnih pisaca, poput Byrona, Mauppasana, Krúdyja, Petöfija, Tolstoja, Célinea, Anatola Francea, Maupassanta, Schakespeara, Puškina, Rilkea, Prousta, Virginie Woolf, Haupptmana, Werfela, Gidea, Stendhala, i mnogih drugih. U tim tekstovima Marai najčešće jezično i misaono efektno sažima određene momente vezane uz stvaralaštvo autora, momente koje čitatelj doživljava kao važne, a za koje stječe dojam da ih, niti sam, niti uz pomoć drugih tumača, nikada ranije nije uspio sagledati iz takvoga ugla, i tako vižljasto elaborirane.
Knjiga obiluje i zapisima posvećenim razmišljanju o naravi spisateljskog posla, također, ima puno tekstova u kojima autor efektno sažima i bilježi svoj doživljaj nekog grada, određenog dijela dana, neko unutarnje osjećanje, promatranje nekog uličnog prolaznika, slučajnog poznanika, razmišljanja o ženama i ljubavi, o cvijeću i biljkama, o odlascima na bazen ili o godišnjici mature, o tržnici ili Bruegelu, o Schopenhaueru, Staljinu, o spletkama, o smrti…
No zapravo, promatrano u konačnici, svi tekstovi u ovoj knjizi na neizravan način progovaraju o čovjeku i njegovoj sudbini, o tajanstvenoj sili postojanja, o božanskome i ljudskome koje progovara iz istoga bića, i po svojoj formi a toj okvirnoj tematici srodni su „Knjizi o travama“, koju je prije nekoliko godina u nas objavio isti nakladnik.
O Virginiji Woolf je, primjerice, između ostaloga, Sándor Márai zapisao:
„Žena je to kojoj je jedinoj u svjetskoj književnosti uspjelo ono nemoguće: zabilježila je vrijeme. Nešto što nije uspjelo Proustu, a što je Joyce uzalud pokušavao. „U potrazi za izgubljenim vremenom“ i „Uliks“ su remek-djela, ali bolesna, deformirana remek-djela, oba su beskrajan niz izdanaka. No Virginia Woolf napisala je knjigu u kojoj je obuhvatila vrijeme i obuzdala mu mjere: „sve“ je u njoj, i uz to, proporcionalno. Pisac više od toga i ne može učiniti.“
Specifičnost ovih zapisa jest u tome da njihov autor ne izmišlja – on piše neobično blisko životu samome, čak i ukoliko, u rijetkim slučajevima, fantazira. To je ujedno razlog zbog kojega ovi tekstovi čitatelju mogu ponekad i „teško pasti“ – njihova je neprijatnost u radikalno okrutnom, deziluziranom pristupu obradi tema, ali i u suptilnoj, profinjenoj ironiji, punoj tajanstvenog osjećanja nadmoći, superiornosti koja je, moguće, dijelom posljedica autorova karaktera, odgoja ili aristokratskog porijekla, a dijelom i vrst svjesno kreirane obrane, zaštite pred svijetom kojemu uvijek iznova uspijeva trijumfirati u banalnosti i gluposti, u zlu, neukusu i ružnoći.
Upravo je neobična karakteristika dominacije, neumitne težnje za racionalnim ovladavanjem pojava, stvari, svega što okupira um autora, za prodiranjem do srži u većini proznih opservacija i apstrahiranjem istine nad kojom se više neće imati potrebe dvojiti, specifičnost Máraijeva stila, i ne samo kada je riječ o ovoj njegovoj knjizi. Magija ovih tekstova na čitatelja djeluje principom koji je, prije obrnut nego prevladavajući u književnosti – principom „odčaravanja“, a ne „očaravanja“, no nipošto ne bez literaturi neophodnih „slikarskih pozadina“, plastičnosti opisanih priloga, vjerno oslikanih dijaloga…
Unatoč sklonosti Máraia da oživljava pojedine romantične prizore, koji bude osjećanje nekog kitnjastog devetnaestostoljetnog dekora, oboružanog jastucima, knjigama i cvijećem, zavjesama i vazama, ipak ga se na koncu doživljava kao pisca izrazito „ohlađene glave“, spremnog i samu opsesiju svoje strasti, književnost, staviti ondje gdje joj je zbiljsko mjesto – na + 18 stupnjeva Celzijusevih, nipošto ne manje od toga, jer, kako se iz knjige saznaje, autor je iskusio kako to izgleda sjediti u nezagrijanoj sobi i na temperaturi od – 20 celzijusa čitati vrućeg Byrona ili Goethea – takvo što, kaže Márai, naprosto nije moguće.
Kada govori o francuskom piscu Duvernoisu, moglo bi se steći dojam da to Sándor Márai zapravo govori sam o sebi:
„Nije imao velike namjere. Ali – i to je tajna pravog pisca – za svaki je redak jamčio cijelim bićem. Nema velikih ideala. Govori o životu, ali s poniznim osjećajem za realnost… Duvernois je od one vrste pisaca kojega si kao luksuz mogu priuštiti samo velike i bogate književnosti…“, zaključiti će Márai, a poznavaoci velike i bogate mađarske književnosti zaključiti će kako si je ta književnost mogla priuštiti pisca poput ovoga.
Niti stil Sándora Máraia ne odražava velike namjere – on je tipičan upravo po odsustvu atraktivnosti – atraktivnost njegovoga stila leži u činjenici da on vjerodostojno odražava autorovu uravnoteženu, smirenu, no teško stečenu i održavanu, dosljednost sebi samome, i ta je vjerodostojnost spram vlastite autentičnosti (i onda kada je u pitanju tamniji, slabiji, niži dio ličnosti), kao i sposobnost da se ona zavidnom ljepotom i skladom prenese u riječi, ono što čitatelja očarava.
Tatjana Gromača Vadanjel, Prometej.ba