Moje ime je na listi primljenih studenata za željeni fakultet. Gledam dalje, tu je i moja prijateljica iz razreda, gle’ ima još raje iz moje škole. Neopisiv osjećaj radosti i ponosa u isto vrijeme. Ulazimo polahko, među akademske građane. Roditelji ponosni na svoje jetime u jednom trenutku, u drugom već pomalo zabrinuti jer živi se od minimalnih primanja, pardon, od nekih cirka 300 maraka za kućne potrepštine i za naš studij.
Danas su to odlučili prikriti, da ne kvare sreću mezimice.
Prođoše te četiri godine, relativno brzo. Bilo je dana i kad je za hranu falilo, režije, al’ preživjelo se. Sve se zaboravi kad se kući dođe s papirom A4 formata, na kome piše diploma. Kako bi divno bilo da je ovdje mukama kraj, ali nije.
Prave muke tek nastaju. Nisi student da te sažaljevaju i daju neki dinar. Sad si akademski građanin, koji u džepu ima tek majčin kusur iz radnje, što joj je ostalo kad je kupovala namirnice za kuću. Kidaš se, plačeš krišom, vrištiš na sve jer si na najnižim ljudskim granama sa zvanjem koje si stekao u mnogim noćima bez sna, danima u kojima si cijedio svoje čarape jer nije ostalo ovaj mjesec za nove cipele, a okišalo se. Vraćaš film u glavi dok gledaš onog iz razreda koji je imao malo manje pameti, ali više sreće da se uhljebi u državnu instituciju i sad voza novog Pasata.
Studirao je tamo negdje u ničijoj prćiji, čuo nikad nisi za visoku školu, ali njemu je to (ne)obrazovanje bilo dovoljno da s partijskom knjižicom postane državni službenik.
Tata mi je govorio da treba da učim, kako jednog dana ne bih kao on i mama, živjela od dnevnice. E moj tata, danas bih i dnevnicom bila zadovoljna, samo da znam da moje je, da ću ovaj mjesec pregurati nekako.
Znaš tata, govorio si dok sam studirala biće bolje, biće posla, gdje tata, reci danas kad mi većina kolega nema posao, a onaj s popravnog iz moje škole, gospodin postao? Tata, što sam ja učila?
Godine nam odoše, nemamo uslove ni porodicu da osnujemo. Od čega da živimo? Ne možemo od tvoje penzije zarađene u Jugoslaviji. Previše bi bilo.
Slušam priče prijatelja, ista nam sudbina, isti put smo prošli i vrišti mi želudac dok slušam hvalospjeve na račun onih zbog kojih smo mi ovdje.
Reče mi kolegica danas: “Za šta mi je tata poginuo”? Bolje pitanje, moj tata je za koga je on poginuo, za koga si se ti borio? Kakva je ovo država koju nam stvoriste?
Sjedim, već je kasno, pišem pitanja, tražim odgovore, ti šutiš, ja odgovore nemam, nisam ih našla ni u stotinama knjiga koje sam pročitala. Bol dušu razara, ljutnja vrišti dok gledam kako ostajem bez prijatelja, dok mi šalju slike iz Njemačke. Snašli su se tamo, ide im nekako. Nama ovdje još nije krenulo, ko zna da li će, a želimo da ostanemo, ali kako? Hoćemo mi klince, hoćemo auto, da konačno postanemo samostalni ljudi na svom, ali kako?
Imaš li bar jedan odgovor?
Piše: Anisa Mahmutović
