Pišu: James Taylor & Warren Shaw
Danas je opšte prihvaćeno da je konferencija održana januara 1942., u skromnoj vili u berlinskom predgrađu Vanze, bila ključni događaj u pokretanju ”Konačnog rešenja”. Kratko Heydrichovo izlaganje stavilo je u pogon administrativni proces genocida. Od tog trenutka se za “Konačno rešenje”, kao za formalnu državnu politiku, može reći da je počelo
Konačno rešenje (Endlösung)
Veliko istrebljenje evropskih Jevreja koje je Treći rajh pokušao između 1941-1945. Čak i Hitler, Himmler i oni istaknuti nacisti potpuno predani ideji o istrebljenju miliona evropskih Jevreja, nisu bili voljni da opisuju proces jasnim izrazima. Konfuzija se razumljivo uvećala zbog upotrebe šifri. Iako nema sumnje da ”Konačno rešenje” označava genocid od kako je prvi put pomenuto 1941/42., još nije izvesno da li je ”preseljenje” koje je korišćeno 1930-ih predstavljalo prikriveni izraz za pokolj.
Nacistički partijski program (25 tačaka) naglašavao je brutalni rasizam: ”Državljanstvo treba da bude određeno po rasi: nijedan Jevrej ne može biti Nemac”. Za naciste rasizam i antisemitizam bile su osnovne tačke oko kojih nije bilo dalje diskusije. U Mein Kampfu Hitler je pisao o rasi koja će ”uništiti slabe i osloboditi mesto jakim”.
Prvih godina Trećeg rajha mnogim Jevrejima je dozvoljeno da napuste Nemačku i Austriju, često u korist funkcionera koji su im konfiskovali sva dobra i imovinu koju su posedovali. Ali emigriranje u Argentinu je ograničeno 1936. Postalo je sve teže za izbeglice da pronađu zemlju koja će ih primiti i siromašniji Jevreji nisu imali sredstava da plate svoj put do sigurnosti.
Sa pobedama u Poljskoj 1939. i još više sa otpočinjanjem Barbarosse leta 1941., ratna magla je iskorišćena za prikrivanje novih surovosti prema Jevrejima. Do rane 1942. Einsatzgruppen su već pobile oko 500.000 ljudi u Istočnoj Poljskoj, Ukrajini i Rusiji. Ove izmešane snage SD-a, Gestapoa, Policije i Waffen SS -a pratile su vojsku od juna 1941., usredsređujući se na likvidaciju komunističkih funkcionera ili članova Komunističke partije, intelektualaca, stručnjaka i posebno Jevreja iz zauzetih gradova. Njihovi metodi su bili jednostavni; iskopali bi jame pored grada, nizovi žrtava bi bili pokošeni mitraljezima i padali bi u improvizovane grobove, koje bi onda brzo prekrili zemljom.
Danas je opšte prihvaćeno da je konferencija održana januara 1942., u skromnoj vili u berlinskom predgrađu Vanze, bila ključni događaj u pokretanju ”Konačnog rešenja”. Kratko Heydrichovo izlaganje stavilo je u pogon administrativni proces genocida. Od tog trenutka se za “Konačno rešenje”, kao za formalnu državnu politiku, može reći da je počelo.
Deportacije na Istok su pažljivo pripremane tako da su žrtve mislile da ih šalju na rad – i zaista, pre nego što bi bili ubijeni, mnogi su korišćeni kao radna snaga. Porodice su odvođene, razdvajane, korišćene i terane u smrt, često misleći da ulaze u kupatila, ostavljajući ispred svoju odeću. Grupe logoraša pomagale su da se uteraju unutra i onda nagomilavale leševe u peći za spaljivanje, dok i sami nisu poslati u njih. U Aušvicu su žrtve nekad umirivane sablasnim orkestrom jevrejskih logoraša koji bi svirao postrojenima klasičnu muziku.
Ljudi korišćeni za masovne likvidacije u Istočnoj Evropi često su odabirani iz proređene pozadine od “Volksdeutschera”, baltičkih i poljskih Nemaca odgajenih u mržnji prema ljudima među kojima su živeli. Ali čak su i oni metode ubijanja smatrali nepodnošljivim i psihološka napetost egzekutora velikog broja ubistava pucnjem u potiljak, bila je ponekad prevelika. Jedini put kada je Himmler prisustvovao masovnom streljanju, avgusta 1942., pao je u nesvest. Einsatzgruppen su eksperimentisale sa modifikacijama metoda stočnih klanica. Kasnije su isprobane pokretne gasne komore ali se nije raspolagalo dovoljnim brojem, pa su podignuta stalna mesta za istrebljenje početkom 1942. Četiri su sagrađena u ”Generalnoj upravi” Poljske: Belzek, Lublin, Sobibor i Treblinka a dva u delu bivše Poljske tada pripojene Velikoj Nemačkoj: Kulm (Čelmno) gde su izvedeni prvi eksperimenti sa otrovnim gasom decembra 1941., i Aušvic.
Novi logori za istrebljenje su počeli da rade 1942. Aušvic je bio najveći i verovatno odgovoran za milion i po ubijenih. Belzek je otvoren u martu, sa planiranim kapacitetom za ubijanje od 15.000 dnevno. U aprilu, sledio je Sobibor sa kapacitetom od 20.000 ubijenih dnevno. Treblinka, u koji je odvedeno najviše varšavskih Jevreja i Lublin-Majdanek, oba sa kapacitetom od 25.000 svaki, radili su od jula do septembra. SS je procenio da je potrebno ubiti 11 miliona Jevreja; možda je preko 5 miliona Jevreja bilo ubijeno pre nego što se rat završio. Osim podrobnog Korherrovog izveštaja iz maja 1943., ne postoje podaci o pokolju i mogu se navesti samo grube procene.
Od početka 1945. “Konačno rešenje” je počelo da posustaje i lokalni SS štabovi su preduzimali poslednje beznadežne pokušaje da unište mnoštvo dokaza svoje krivice. To je naravno bilo nemoguće, jer se dokazi nisu sastojali samo od nagorelih kostiju i brda odeće i obuće bez vlasnika, već i od tišine nekadašnjih jevrejskih poljskih i ruskih sela i od odsustva jevrejskih glasova u najvećem delu posleratne Evrope.
*Preveo s engleskog: Milan Pejović za xxzmagazin.com