Divno je biti dio povorke. Malo je mjesta na kojima ćete biti okruženi_e s toliko pozitivne energije. Šteta za sve one koji_e to propuštaju.
Tekst: Kristina Ljevak
Ispratismo još jednu, četvrtu Bh. povorku ponosa, događaj koji u LGBTI zajednici i među aktivistima_cama barem jednom godišnje stvori osjećaj radosti i odmak od uobičajene socijalne dinamike, odnosno njenog terora koji u bosanskohercegovačkim uslovima svakodnevno živimo.
Dvije hiljade ljudi šetalo je za slobodu i jednake mogućnosti. Za život koji neće biti opterećen heteropatrijarhalnim uslovljavanjem. Povorci radosti i zajedništva prethodilo je okupljanje kod Historijskog muzeja. Svaki takav susret, istovremeno je praznik prijateljstva. Mogućnost da se barem jednom godišnje sretne sa istomišljenicima_ama s kojima se najčešće dijeli sudbina prekarijata, pa se nema vremena za sve one usput obećane kafe i pive.
Divno je biti dio povorke. Malo je mjesta na kojima ćete biti okruženi_e s toliko pozitivne energije. Šteta za sve one koji_e to propuštaju. Povorka, kao i svi rituali s pozitivnom namjerom, ima iscjeliteljske elemente. Nije još dokazano da li može kod čovjeku iz desničarskih razmišljanja napraviti transfer u liberalne poglede na svijet, ali vrijedi pokušati.
Ovogodišnja povorka podrazumijevala je i suštinske iskorake. Bezbjedonosne mjere bile su relaksirane, i nije bilo čuvenih betonskih barijera. Lično nemam problem sa brojem ljudi koji profesionalno obezbjeđuju šetnju. Ne doživljavam to kao militariziranje povorke. Ljudi rade svoj posao. Kod osjećaja sigurnosti ne može biti viška. Od ogromne je važnosti što je i ova, kao i sve dosadašnje povorke ponosa u Sarajevu, pošla ne samo bez incidenata, nego i bez njihove naznake. Posebno je to važno zbog regionalnog sinhroniciteta kada je o nevoljama riječ. Zbog teškom mukom održanog EuroPridea u Beogradu kojem su prethodili litijski, odnosno desničarski velom religije ogrnuti protesti. I zbog Banja Luke, napada na učesnice osmomartovskog marša i kasnijeg napada na LGBTI aktiviste_ice koji_e su se okupili_e uprkos otkazivanju umjetničkog događaja s LGBTI predznakom u Banja Luci koji je kontinuirano najavljivan u medijima kao parada ponosa. Slično smo prošli_e prije petnaest godina pred prvi Queer Sarajevo Festival i moglo se očekivati da će stari paterni biti primijenjeni ove godine i na Sarajevu.
Važno je i što je četvrta šetnja bila u kontra smjeru od uobičajenog, što je završnica s prigodnim programom upriličena u sarajevskom epicentru, pred Narodnim pozorištem. Što smo se i doslovno i simbolički primakli_e centru.
Ljudska prava se ne mogu posmatrati selektivno
Obično sa sadržajem besmisla „izdominiraju“ učesnici_e kontra skupa na kojem se promovišu „porodične vrijednosti“. U aktivističku i ličnu zrelost bilježim i činjenicu da ove godine nisam ni obratila pažnju na njih. Ali je bilo nemoguće zaobići Facebook postove koje su, smijeha radi, djelili_e saborci i saborkinje, u kojima neke osobe dove za najgore moguće vremenske uvjete tokom povorke, jedna doslovno u Meki, ne znajući da postoji čvrsto savezništvo između povorke i viših sila. Isto sam rekla i životnom saputniku kada je ponio kišobran na povorku. Nema kiše dok mi jednom godišnje šetamo, sa ikonografijom i kostimografijom po našoj mjeri. S najplemenitijom željom da budemo svi slobodni_e, svjesni_e da se ljudska prava ne mogu posmatrati selektivno.
„Zanimljivo“ je kako povorka ponosa i svako javno zagovaranje LGBTI prava u pravilu posluži za naglo izražavanje zabrinutosti za druge marginalne kategorije stanovništva. Sjetiše se ovoga puta i samohranih majki. Toliko je tokom godine tih posvećenih jednoroditeljskim porodicama da ne znam kako iz kuće od njih da izađem. Uistinu bismo mogli biti šampioni_ke po licemjerju, kao i u populizmu određenih političkih predstavnika_ca.
Iako su među posljednjim ljudima koje bih otvorenog srca pohvalila, Naša stranka i brojnost članstva, na čelu sa predsjednikom i državnim ministrom Edinom Fortom, u ovom slučaju zaslužuje sve pohvale. Bili su najbrojniji politički predstavnici_e na povorci ponosa. Time potvrđuju kontinuiranu podršku borbi za LGBTI prava. I ne dijele baklave povodom vjerske svetkovine dominantne nacije u FBiH. Među dvije hiljade ljudi bilo je nemoguće primijetiti sve prisutne, a živimo u vremenu kada je najispravnije vjerovati svojim očima a one su vidjele i Sašu Magazinovića, SDP-ovog državnog parlamentarca, koji ličnim primjerom takođe potvrđuje kontinuitet odanosti progresivnim idejama, za razliku od baklava stranačkih kolega_ica koji najčešće, tokom povorke, „imaju šarenog veša na ruke“.
I kad sam kod pohvala, treba naglasiti i saopštenje Rijaseta Islamske vjerske zajednice i njenog reis-ul-uleme Huseina efendije Kavazovića koji je nedvosmisleno pred povorku pozvao na nenasilje. U ovom društvu nemoguće je očekivati viši oblik angažmana. I zato je i ovakav vrijedan pohvale.
Betonske barijere
Gradonačelnica Sarajeva bila je takođe među onima koji su imali šarenog na ruke. I odbila je da Vijećnicu osvijetli duginim bojama povodom povorke. Istovremeno odbivši i osvjetljivanje gradske kuće zastavom Izraela, povodom njihovog Nacionalnog dana.
I jedino dobro što je iz ovoga proisteklo je odluka gradonačelnice da prestane sa praksom „oblačenja“ Vijećnice. Jer nije riječ o zidnim novinama niti je Vijećnica doratova stražnjica, pa da se, mimo ova dva odbijanja, na nju kači sve ono što nekome padne na pamet. A padalo je, svjedoci_kinje smo.
Kada sam je prvi put vidjela kod rahmetli tetke Zilhe, s tepsijom, pomislila sam da li ćemo ikada prestati „nosati“ onu pitu Hanke Paldum s kojom je gostovala pred rat na Trećem programu Televizije Sarajevo. Da li će se žene u Bosni i Hercegovini ikada i simbolički i suštinski moći odmaći od oklagije. Da li postoji neka žena u Americi, na prestižnoj poziciji, koja hoda okolo sa ćurkom pod miškom, jer ona simbolizuje tradiciju i jedan od najznačajnijih nacionalnih praznika. I tužna sam što ovo moram da pišem. Što nam gradonačelnica nije dala povoda za malo radosti i ponosa, što se sve utopilo u agdu od populizma. Što na društvene mreže okači i kad uhvati muhu u letu, ali nije objavila informaciju da je svojevremeno finansijski podržala povorku, u segmentu obzbjeđivanja finansija za troškove osiguranja i besmislenih betonskih barijera. Žao mi je što sam je morala „autovati“, ali se nadam da će joj možda ipak jednog dana ova informacija ići u prilog.
Betonske barijere ovoga smo puta izbjegli_e. One u glavama ljudi ostaju.
Djelimično sve podsjeća na tužnu homofobnu politiku prve žene gradonačelnice Sarajeva u istoriji grada, Semihe Borovac, koja je bila jedna od glasnogovornica linča pred prvi Queer Sarajevo Festival i kasnije nagrađena ministarskom pozicijom u Ministarstvu za ljudska prava. Ne sumnjam da bismo i na aktuelnom primjeru mogli_e vidjeti sličan epilog. Pa svakome obespravljenom po jedna ružica.
Problem Vijećnice
I koliko god baklave bile iritantne, ništa manje za rijetke upućene nije iritantno i zagovaranje „povratka knjiga u Vijećnicu“ svaki put kada se problem Vijećnice bilo kojim povodom aktuelizira. Vijećnica nije projektovana za biblioteku. Njen simbolički značaj kao Nacionalne i univerzitetske biblioteke koja je spaljena u ratu je ogroman i ne umanjuje težinu urbicida to što prostor nije namjenski korišten, ali knjige ni tada nisu trebale biti tamo. Problem Vijećnice pretvorene u salon za svadbe i iftare nećemo tako riješiti. Treba što prije biti okončana izgradnja namjenskog objekta za NUB koji bi, uz božju pomoć, odgovorio svim savremenim informacionim i bibliotečkim zahtjevima. Usput, kome nedostaje kulture u gradskoj kući, na njenom vrhu trenutno se nalazi kolekcija Ars Aevi. U jednako „adekvatnim“ uslovima kao što bi bile i knjige. I da ne bude zabune, umjetnička djela donirana zahvaljujući solidarnosti umjetnika_ca cijelog svijeta sa Sarajevom ne prokišnjavaju i nisu izložena vlazi, ali im je mjesto primjereno koliko bi onoj istoj doratovoj stražnjici bila primjerena dijadema.
Nastojeći da uvijek vidim dobro i to na kraju jedino pamtim, odlučila sam se na isti princip i ovoga puta. Baklave se ne upisuju u istoriju. Ljudi poput Edina Ramulića da. Jedan je od najboljih i najplemenitijih koje je ova zemlja ikada imala. Iskusivši sve oblike zločina što ih je minuli rat smislio na ličnom i porodičnom iskustvu, svake godine zapotegne iz Prijedora koji baš nije preblizu Sarajevu, da bi učestvovao u povorci ponosa. Ove godine je dan poslije bio na obilježavanju stradanja žrtava Keraterma i Trnopolja. On ljudska prava ne posmatra selektivno. On predstavlja onu Bosnu i Hercegovinu zbog koje tvrdoglavo ostajem u njoj da živim. Zbog ljudi poput njega ponekad sve zaliči na smisao.