PTSP kao modus vivendi

POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Koliko god se nama devedesete doimale ključne, prelomne, nezaobilazne u osmišljavanju naše stvarnosti danas, one su prošlost.

Piše Đorđe Krajišnik za Oslobođenje

Slučaj izbora i svega drugog što se događalo u Crnoj Gori posljednjih desetak dana u potpunosti je ogolio ključne napukline bosanskohercegovačkog društva. Slikovitije govoreći, maske su pale. Dobro, samoobmana je da je ovdje uopšte i bilo nekih maski. Ako izuzmemo maske za zaštitu od virusa, ili one protiv zagađenog vazduha, prema kojima se također selektivno odnosimo, na licu ove države već trideset godina stoji jedan kroki užasa. Preciznije, lice ovog dvoentitetskog konglomerata oblikovano je u krik poraza, koji je, doima se, dugotrajno fiksiran. Postale su događajima oko crnogorskih izbora do brutalnosti ovdje vidljive sve one betoniranosti naše zajednice, njena neprestana zarobljenost u etničku perspektivu gledanja na svijet i geopolitička događanja koja oblikuju planetu. Sa druge strane, pokazali su izbori u Crnoj Gori da je Bosna i Hercegovina višestruko raspolućena zemlja i da njeni politički, društveni i kulturni akteri robuju nemogućnosti da izađu iz začaranog kruga devedesetih, te razvide ono što ih okružuje iz neke drugačije pozicije. Jer ipak, koliko god se nama devedesete doimale ključne, prelomne, nezaobilazne u osmišljavanju naše stvarnosti danas, one su prošlost.

Društvo uhvaćeno u štokholmski sindrom


Međutim, mi ovdje kao da to uopšte ne primjećujemo ili svjesno ne želimo primijetiti? Nastavak rata drugim sredstvima, neprestana polarizacija, zaglavljenost u pitanja mitomanskih trvenja, prava prvenstva na ovaj prostor, sukob i strah kao jedini načini življenja, doveli su nas do tačke u kojoj se mi zapravo osjećamo ugodno u poziciji zaostalosti u prošlosti. Cijelo društvo je uhvaćeno u štokholmski sindrom, mi ne znamo ni za šta drugo osim za devedesete, prema svemu sa čime se susrećemo mi idemo sa mišlju o ratu i našem iskustvu rata. Sa jedne strane, razumljivo je da je preživljena trauma važna tačka posttraumatskog života, ali fakt da mi u svemu vidimo i na sve projiciramo svoju tragediju sa kraja dvadesetoga stoljeća, govori samo u prilog da mi nismo načinili ni jedan jedini korak kako bismo konačno izašli, bar provirili glavu iz krtičnjaka u kojem smo duboko zakotvljeni u svom mraku. To proizvodi društvo koje zapravo ne živi u sadašnjici, već svoje vrijeme sada i ovdje koristi kako bi se bavilo prošlošću i u nju još dalje otišlo. Dakle, mi u trenutku kada trebamo sakupljati konce i gledati naprijed, jer sat je davno otkucao ponoć, i dalje najvjernije ostajemo predati rekreiranju atmosfere i nemira iz decenija iza nas.

Jedno su želje, drugo je BiH

Sve to neminovno, i temeljno, određuje kako naše unutrašnje, tako i naše vanjske poglede. A jedina sigurnost postaje permanentna sluđenost po etničkoj osnovi, koja blokira, onemogućava i uništava svaki pokušaj da se narativi devedesetih jednom konačno ostave na smetljištu istorije. Kako bi se, nakon toga, otvorio bar neki prostor susretanja, pronalaženja bilo kakve tačke okupljanja, koja neće uživati u baštinjenju ratne prošlosti i njenih kriminalnih brazdi kao jedinog svog ugodnog habitusa.


Ali, jedno su želje, a posve drugo je BiH. Baš to pokazuje naša ovdašnja zaokupljenost susjedstvom, izborima i pregovorima koji su ovih dana u fokusu javnosti. Za nekoga ko stvari posmatra sa strane, bila bi u najmanju ruku budalasta spoznaja činjenica da ključni politički događaji, u predizbornom vremenu, u BiH jesu pitanje izbora u jednoj susjednoj zemlji i pregovori dvije druge zemlje oko spornog pitanja međusobnog priznavanja. No, pak, to je upravo paradigmatičan primjer onoga što jeste naša izgubljenost u realitetu egzistencije u današnjem svijetu. Naša pozvanost da u svemu budemo biber po pilavu, osjećaj naše bitnosti da komentarišemo i ono što nas se ne tiče, stvara utisak da se kod nas vodi računa o mnogim stvarima, da se dijalektičkim odnosom prema stvarnosti ovdje neprestano propituje i preosmišljava naša uloga u širim europskim i svjetskim okvirima. Ono što je, međutim, tragičnost naše pozicije, jeste da sve navedeno mi zapravo radimo kako bismo sebe i dalje držali zarobljenima u narativima devedesetih. Ne, dakle, kako bismo na osnovu datog shvatili u kojem pravcu sve oko nas ide, nego da bismo sebi još jednom potvrdili svoju ispravnost u insistiranju da je sadašnjica nešto posve nepouzdano, ono što se nas suštinski i ne tiče, a da je prošlost, i to ona najmračnija, ratna, ono u čemu mi još uvijek suštinski jesmo i što želimo očuvati.


Na samom kraju, ilustrativno govoreći, mi gasimo šumski požar u Crnoj Gori, dok nam se u avliji izliva radioaktivni otpad. Jer nas se, dakako, tiče sve drugo više, nego mi sami sebe.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.