Rat
Sredina juna ’92.
Uvijek sam volio malo duže spavati. Valjda je to navika iz djetinjstva. Prvo i prije svega bilo je lijepo, poslije jutarnjeg pranja, popiti kahvu. A mlijeko, mačka je mogla preći preko kajmaka, kako je govorila moja Nana. I tako mati Ragifa me po treći put zovnula.
– Hajdi ustaj, ohladi se.
Teško sam ustao, ali ipak nešto lakše nego obično. Po običaju Sedin je već pio svoj drugi fildžan, sporo sam se umio i obukao, majicu dugih rukava, duge gaće, rolku i hlače – farmerke.
Šutke sam pio kahvu. Pa, zar u pola ljeta moram da oblačim rolku i duge gaće. Preko dana vruće, skuha se čovjek, a uveče u rovu na samoj slami, u zemlji, crknuti od zime. Sedin je već položio govedima i zove me da krenemo.
– Hajde, treba zamijeniti ljude.
A od goveda – tri krave. Milava, samo što se nije otelila. A i druge dvije su njezine, jedna je još junica, a druga već krava. Požurio sam obući vestu i zimsku kožnu jaknu, a kapu sam stavio u džep. Na položaj smo išli u čizmama. Ja sam svoje posudio od komšije Atifa.
Poslije stotinjak metara stigao sam Sedina i dalje smo išli šutke. Kod džamije nas je sačekao Bećko. Produžili smo utroje. Sunce je već uveliko bilo izašlo, prošlo je osam sati. Brdo nije bilo veliko ali smo se, s obzirom na to da smo bili obučeni kao zimi, teško peli. Kod vikendice su već sjedili momci koji su odradili svoju smjenu.
– Da sam ti ja bio tetak, boljeg ne bi imao na svijetu.
Čujem kako Učo – Nedžad po hiljaditi puta govori istu rečenicu. Zajedno smo išli u osnovnu školu. Bio je dobar đak, mršav i visok; viši od ostalih za glavu i mršaviji desetak kilograma.
Pošto smo se usput pozdravili, produžili smo dalje prema položajima. Kad smo ih već prošli komandant – Sabko nas upita, hoćemo li cigarete. Nijedan od nas nije pušio, ali smo se vratili i uzeli po kutiju – neka se nađe. Možemo dati ostalim iz rova. Ja sam svoju namjeravao dati Ragifi.
Samo što smo prošli par koraka začuli smo ispaljenje granate. Sva trojica smo u sekundi legli na zemlju. Bolje reći, sva trojica smo se bacili na zemlju. Vidio sam da nam je u susret dolazio Zemir – Haš i on se u djeliću sekunde našao na zemlji. Granata je prešla preko nas. Druga je pala nešto bliže.
Zemir Haš nam je doviknuo da pređemo u trešnjik, jer je tamo drveće i malo je sigurnije. U dva skoka preskočili smo trnovitu ogradu i ponovo zalegli, svaki za pod jednu trešnju. U tom smo začuli brujanje aviona.
– E, još su nam samo oni falili – pomislih i još više zabih glavu u zemlju.
Bilo im je lako šepuriti se gore na nebu, jer su znali da ih nemamo čime gađati. Jakeš i naše položaje nadlijetali su najmanje petnaest minuta, stvarajući veliku napetost. Nisam tačno znao koliko ih je gore, ali sudeći po buci koju su stvarali bilo ih je puno. Počeli su bombardovati naše selo. Bili smo prilično udaljeni od sela ali od detonacija podrhtavala je zemlja ispod nas. Svi smo bili veoma uplašeni. Teško smo disali.
– Zatvori usta da ti duša ne izleti – reče Sedin podignuvši malo glavu iznad zemlje. Želio je da otjera strah od nas ali i od sebe. Uvijek je imao smisla za humor, mada mi sada nije bilo ni do čega izuzev da me granata ne pogodi.
Avioni su odletjeli, ali su nas nastavili granatirati minobacačima i topovima raznih kalibara. Svaka ispaljena granata, mislio sam, bila je meni namijenjena. Naši rovovi nisu bili daleko, vidjeli smo ih, ali kako doći do njih. U rovu si ipak sigurniji. A izvan, ovako kao miš u polju. Lak plijen i za mačku, i za pticu i za svakog drugog vraga.
Dogovorili smo se da po jedan pretrčavamo do rovova. Razdaljinu od stotinjak metara, pretrčali smo pognuti i svaka dva – tri metra morali smo ponovo zalijegati, jer su se čule nove granate. U rovu su već bili Nedžo, inžinjer hemije, Senad – Tošak, automehaničar.
– Brinuli smo gdje ste – kaže Nedžo – znali smo da ste negdje na putu ali nismo znali gdje.
– Izgleda da su Jakeš bombardovali – reče Bećko jedva dišući.
– Bilo ih je jedanaest – dodade Tošak, svi smo znali da je mislio na avione – haman su bacali krmače.
– Ali to je zabranjeno – odvrati inžinjer – to je nemoguće. U selu nema ništa osim nešto žena i djece, koja nisu išla nigdje iz sela ili su se vratila iz izbjeglištva.
– Za njih ništa na zemlji nije zabranjeno, oni su božanski narod – dopunjuje Sedin – pa i Bog je Srbin zar nisi čuo Karadžića.
– Vidjet ćeš da će za sedam dana ovim nebom letjeti samo NATO avioni – nije se dao Nedžo – a Srbi mogu da lete samo u nebo.
Jedna granata eksplodira blizu našeg rova i malo zemlje uleti kroz otvore u rov.
– Prije nego što ti tvoji Natovci nešto urade ovi bi nas mogli sve pokokat – odgovori Tošak dižući se iz rova – mater im četničku.
Imali smo dosta dobar rov sa zemunicom. Rov se nalazio u šljiviku tako da je bio teško uočljiv. Sam rov bio je oko 2,5 metra dug, 70 cm širok i oko 1,5 metar dubok. Iz njega se kroz prolaz dužine jednog metra i širine pola metra dolazilo u zemunicu u kojoj su mogla tri čovjeka ležati (spavati). U rovu i zemunici bila su drva koja su služila kao potpora i pulcevi za zemlju. Odozgo na rovu i zemunici bilo je oko pola metra nabacane zemlje kako bi bio teže uočljiv. U zemunici je bio tanak sloj slame, a preko slame smo pobacali par deka koje smo donijeli od kuće, kako bismo mogli tu spavati.
Čitav dan trajalo je granatiranje sela i naših položaja, ali poslije podne su uglavnom granatirali Modriču.
“Šta smo to mi toliko skrivili” – pomislih šćućuren u uglu rova, samo ponekad bacivši pogled kroz otvore na rovu (puškarnice) – “svi ovi ljudi koji se nalaze oko mene u ovim rovovima. Svi smo mi rođeni u ovom selu Jakešu, i zašto sad neko hoće da nas pobije, protjera sa naših ognjišta, naše žene da siluje a djecu koja još život nisu ni spoznala da zakolje kao živinu. Ne, to nije moguće. Takav um i razum ne postoji na ovoj planeti. Tako nešto ne može rasti i razvijati se devet mjeseci u majčinoj utrobi i poslije toga činiti nešto slično. Samo nije to um i razum, nego je to bezumlje i ortodoksna glupost. Niko, kao ovi ljudi, ne voli ovu zemlju, ovo mjesto, jer je to njihovo. U tome mjestu oni su učili svoje prve korake, izgovarali svoje prve riječi, naučili pisati i čitati svoja prva slova, doživjeli prve ljubavi i ašikovanja, da bi ponovo njihova djeca nastavljala to isto samo u modernijim i boljim uslovima. Prije njih to su sve na sličan način radili njihovi očevi i djedovi, majke i nene.”
I sada u tim rovovima sjede sasvim obični ljudi, očevi i sinovi, zajedno čekajući i svakodnevno gledajući smrti u oči, nadajući se pri tom da danas nisu oni na redu. A neki od njih nisu još ni odrasli. Puška veća od njih. Jedan od njih Mirso – Persa još je u školu išao, kada su četnici odlučili napasti naše mjesto. Poslije škole Mirso je morao hraniti pet – šest krava, jer je njegov otac bio zemljoradnik. I Mirso je u rovu.
– Je l’ bolan. Šta oni hoće od nas? – Pita me neki dan, kad smo se zajedno vraćali s položaja.
– A ko to “oni”- pravim se mutav.
– Pa četnici – odgovori sasvim ozbiljno Mirso, stežući kaiš hlača. – Oni imaju svoje selo i svoju školu, svoje krave i sve drugo. Sad hoće i naše. Pa šta ćemo mi.
– Ništa, moramo se braniti. Rezervnu domovinu, selo i krave nemamo – pokušah da budem ubjedljiv. – Nego, kakva je to puška kod tebe?
– Karabin lovački – odgovori Mirso Persa kao iz topa – pa ga ja i babo nosimo na smjenu na položaj. Dao nam ga naš komšija.
– A koliko imaš metaka – upitah – i znaš li ga napuniti.
– Dvadeset metaka, a znaš šta – češući se po glavi reče – bogami ne znam ga napuniti. Hoćeš li mi ti pokazat kako se puni – blistajući upita me.
– Sad se već smračilo, a sutra ću reći komandiru da ti objasni punjenje – dodadoh, ne rekavši da pojma nemam kako se karabin puni.
Iz razmišljanja trže me rafal ispaljen iz rova pored našeg. Tošak istrča iz zemunice u rov i upita me.
– Šta bi, ko je pucao?
– Oni pored nas.
Tošak istrča napolje iz rova i otpuza do susjednog rova odakle je ispaljen rafal. Vratio se prilično brzo i ne dočekavši pitanje reče.
– Salimov mali. Kaže da je primijetio nešto dole u šumi pa je opalio za svaki slučaj.
Nije ni čudo, on je samo godinu dana stariji od Perse i starijima je teško sve ovo izdržati a kamoli djeci. Samo kad bi municije bilo malo više. Utom do rova dopuza s druge strane i Enes – Bijeli, da nas pita ko je pucao, pa kad mu je Tošak objasnio šta se desilo, žalosno slegnu ramenima zbog municije.
– Mi imamo municije za samo pet minuta rata, jer za toliko vremena možemo ispucati svu municiju što imamo – više za sebe konstatira Enes.
Enes i Tošak uđoše u zemunicu i nastaviše pričati. Tošak je bio stariji godinu dana od mene, ali išli smo zajedno u osnovnu školu. U školi je bio jedan od najinteligentnijih učenika. Jedanput je zajedno s drugim učenikom pričao na času, te nije pratio nastavu. Učitelj Džemil je oba učenika prozvao i pitao da ponove ono što je on upravo predavao. Nihad, tako se zvao drugi učenik, nije imao pojma, dok je Tošak bez greške ponovio sve što je učitelj pričao.
I sada Tošak je s nama u rovu. Prije rata, odnosno prije agresije na nas, Tošak nikada pušku nije držao u ruci osim u vojsci, a i nju je služio prije petnaest godina. Danas pokušava, iako ni sam puno ne zna, pomoći drugima kako bi se bolje zaklonili od metaka i granata. Često zna reći da Srbi pored nas ne mogu proći, mada i sam zna da mi, jedno selo, za vojsku s druge strane ne predstavljamo neku posebnu prepreku. Istina je da ni vojska s druge strane ili četnici, kako ih mi zovemo, ne znaju koliko nas ima i da se i oni nas pomalo plaše.
Pognut skoro do zemlje Hamza dotrča do našeg rova.
– Daj upalite tranzistor da čujemo vijesti. Ovi će nas pobiti sve ko zečeve. – Izusti on u jednom dahu na ulazu u rov.
Na tranzistoru nismo mogli naći Radio Sarajevo.
– Nije ni čudo kad je tranzistor iz kamenog doba – dodade Enes.
– Probaj naći Beograd – reče Hamza.
Radio Beograd se naravno dobro čuo, jer su četnici prije agresije oteli sve releje i prijemnike preusmjerili prema Beogradu. Hoćeš – nećeš Radio Beograd moraš slušati. U vijestima je spiker na sav glas kukao kako su Srbi širom Bosne i Hercegovine ugroženi. I onda začusmo izvještaj Vida Blagojevića koji kaže:
“Danas su kao i prethodnih nekoliko dana jake ustaško – fundamentalističko – mudžahedinske snage napale cijelo slobodno područje srpske opštine Modriča. Najžešći napadi su dolazili iz pravca Jakeša koji je sigurno najveće uporište ustaša i mudžahedina.”
Vid je išao sa mnom u gimnaziju i dolazio je kod nas kući. Lijepo smo se družili i on sam zna da ovo što priča nije istina, ali valjda mora tako govoriti. Bolje je i tako nego ići u rov u prve redove i napadati. U pozadini je lakše sačuvati glavu.
– U jebote, šta ovaj napriča – kao za sebe reče Hamza, te se okrenu Tošaku i upita ga – Šta je to mudžahedin?
Tošak pola u smijehu odgovori:
– Valjda onaj što svaki dan pet puta ide u džamiju.
– A ja, vala, još nikad nisam bio u džamiji – nasmija se Hamza već bolje raspoložen.
– Pa ti si, onda, sigurno ustaša – u smijehu dodade Enes, pa se svi zajedno nasmijasmo.
Zatim, Tošak nastavi filozofirati.
– Vidiš Hamza, kako je ponekad lijepo slušati i četničke vijesti. Oni ti kažu sve što ti ne znaš i ne vidiš, te ti odmah bude sve jasno. I da su Srbi ugroženi i da su božanski narod. Jest da je to malo čudno: božanski, pa ugrožen. Kažu ti da si ustaša, mudžahedin ili fundamentalista i ništa drugo ne možeš biti. Ali, zato možeš da biraš između ta tri naziva šta ti najviše odgovara. Također, saznaš da tvoja kuća nije više tvoja, nego srpska i budi srećan što si je za Srbina sagradio. To će ti se sigurno nekada…
– E jebi ga. Sad je dosta. Ti kad pođeš pričati ne znaš stati – prekide ga Hamza.
Toga dana četnici su granatirali i sela i naše položaje jače i više nego bilo kojeg dana ranije
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.