Silovanje u prisustvu supruga i maloljetnog djeteta sarajevskom Kantonalnom sudu nije posebno otežavajuća okolnost
EDVIN KANKA ĆUDIĆ
Trial International predstavio je izvještaj o kažnjavanju počinitelja ratnog seksualnog nasilja, pregled 84 presude koje su donesene na državnom i entitetskom nivou
Krajem prošle godine, u Sarajevu je Trial International predstavio izvještaj o kažnjavanju počinitelja ratnog seksualnog nasilja. Nije prvi put da ova udruga objavljuje ovakvu publikaciju. Prethodno su obuhvatili period od 2012. do 2017. I tada su iznijeli nekoliko preporuka.
Premda se nije puno promijenilo do novog izvješća, za razdoblje od 2017. do 2023. godine, prostudirano je 48 predmeta. Predstavlja to pregled 84 presude koje su donesene na državnom i entitetskom nivou. Glede rata protiv Bosne i Hercegovine, a u vezi sa ratnim seksualnim nasiljem. Uglavnom, zločin silovanja. Međutim, uključen je i manji broj onih koje su se referirale na nasilje nad genitalijama žrtava. Paljenja, udaranja, sječenja i drugi vidovi zločina. Za razliku od prošlog izvještaja, gdje su počinioci bili muškarci i žene, u novom su pokriveni samo muškarci. Nijedna žena u prethodnih šest godina nije osuđena za pomenuta zlodjela.
BLAGONAKLONOST PREMA ZLOČINCIMA
Analiza ukazuje da su kazne za zločine ratnog seksualnog nasilja još uvijek blage. Nedosljedne u kontekstu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti. Priklonjene razumijevanju pozicije počinitelja. Uočljivo je, između ostalog, prepisivanje sudskih odluka. Na osnovu postojeće sudske prakse u nemalom broju primjera, određuju se kazne unutar istog krivičnog opsega. Nerijetko ispod kaznenog minimuma.
Krivični zakon Bosne i Hercegovine veli da je najniža kazna za zločine protiv čovječnosti deset godina zatvora. Kazneni zakon SFR Jugoslavije propisuje da je najniža kazna za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika pet godina. Međutim, oba zakona ukazuju na to da se kazna može ublažiti ispod propisane granice. Ukoliko se utvrdi da postoje “osobite olakšavajuće okolnosti”, odnosno da se istim može postići svrha kažnjavanja. No, kada je riječ o zločinima protiv čovječnosti, ublažena se krivična sankcija ne može izreći manjom od pet godina. Za ratne zločine, može se ublažiti na visinu kazne zatvora od jedne godine.
Događa se da osoba biva osuđena na pet godina. Minimum za koji je propisana kazna za ratni zločin po jugoslavenskom krivičnom zakonu. Nakon toga, biva joj izrečena ublažena kazna od jedne godine. Osuđenik nakon toga traži zamjenu zatvorske kazne novčanom. Kako to nije predviđeno zakonom bivše države, a jeste po važećim, Sud BiH, ali i drugi sudovi u našoj zemlji pogrešno koriste aktuelne zakone za krivična djela utvrđena kaznenim zakonom nekadašnje države i na zatvorske kazne izrečene od jedne godine u skladu sa istim. Zamjenjuju ih novčanom kaznom prema pravilima državnog, entitetskih i krivičnog zakona Brčko distrikta BiH. Tako dolazi do primjene dvaju materijalnih zakona za ratni zločin. Povreda je to kaznenog zakona. U pogledu djela koje je predmet optužnice koristi se zakon koji se ne može primijeniti. Za posljedicu to ima da zločinci u zatvorima ne provedu ni jedan jedini dan.
Isto tako, presude koje je donosio državni Sud, a koje se tiču višestrukih krivičnih djela, gdje je uključeno i ratno seksualno nasilje, još uvijek nedovoljno prikazuju kako bi se ovakvo nasilje trebalo kažnjavati u tim predmetima. Prilikom odmjeravanja kazni, predmeti Suda BiH donose generalne formulacije kod otežavajućih i olakšavajućih okolnosti. Pri tome, ne navode se specifične okolnosti za to konkretno djelo i počionica. Na entitetskom nivou situacija je još lošija. Nijedna presuda ne navodi specifične otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje se odnose na ratno seksualno nasilje, a koje je počinjeno uz drugo djelo ratnog zločina. Tamo gdje su se predmeti isključivo vodili za ratno seksualno nasilje, izvješće svjedoči da veliki broj sudova prilikom odmjeravanja kazni ne uzima u obzir specifične okolnosti vezane za ovakav zločin.
U procesu protiv Dragana Janjića, Sud BiH ne pronalazi otežavajuće okolnosti na strani optuženog, jer se “radilo o jednoj žrtvi nad kojom je izvršen jednokratni akt silovanja, žrtva nije pripadala kategoriji zatočenih/bolesnih/maloljetnih ili starih osoba, optuženi prilikom učinjenja djela nije ispoljio bilo kakav oblik ekstremnog nasilja van onog uobičajnog kakav karakteriše silovanje po sebi, da je oštećena nesumnjivo kao žrtva silovanja pretrpjela fizičke i psihološke traume, o čemu se u svom svjedočenju eksplicitno izjasnila, mada ove posljedice, koliko god bile teške po žrtvu, nisu prešle prag koji redovno prati ovakvu vrstu nasilja”. Slično se postupilo i u predmetima koji su se vodili protiv Saše Ćurčića, ali i Radovana Paprice i drugih.
Također, izvještaj ukazuje na nedovoljnu primjenu otežavajućih okolnosti. No, postoji pretjerana primjena olakšavajućih. Cijeni se obiteljski život počinitelja, neosuđivanost ili protek vremena od izvršenja zločina. Sarajevski je Kantonalni sud u predmetu protiv G. M. kao otežavajuću okolnost cijenio “štetnost posljedice koju je izvršenje krivičnog djela proizvelo za zdravlje oštećene”, dok “druge posebno otežavajuće okolnosti sud nije našao”. Pa čak ni to da je oštećena silovana u prisustvu supruga i maloljetnog djeteta. Niti što je svjedočila ubistvu muža odmah poslije silovanja.
Državni Sud je u prvostepenom postupku protiv Milomira Davidovića kao olakšavajuću okolnost uzeo da je “optuženi porodičan čovjek, otac dvoje djece koje je dužan odgajati i izdržavati, posebno jer je jedno dijete još uvijek maloljetno”. Navedeno je i to da prethodno nije osuđivan. Također, da se protiv njega nije vodio, te da se ne vodi nikakav kazneni postupak. Isto tako, da se ponašao korektno tokom glavnog pretresa. Otežavajućih okolnosti vijeće nije pronašlo. Iako je Davidović učestvovao u prisilnom grupnom silovanju.
Kao primjer dobre prakse u žalbi na prvostepenu presudu, a zbog nedovoljne primjene otežavajućih okolnosti, služi postupak protiv Ibrahima Demirovića. Prvostepeno je osuđen na deset godina zatvora. Drugostepenim postupkom kazna mu je povećana na trinaest. Prvostupanjsko vijeće je pravilno vrednovalo olakšavajuću okolnost, optuženi je porodičan čovjek i lošeg imovinskog stanja. Ipak, utvrđeno je da se istima dao preveliki značaj.
PRIZNANJE KRIVICE I KAJANJE
Trial International izriče da sudovi ne bi trebali uzimati kao opravdanje za olakšavajuće okolnosti to što je proteklo dugo vremensko razdoblje od izvršenja djela. Ili to što se počinilac ratnog zločina našao u ratnim okolnostima. Također, ni to što je obiteljski čovjek ne bi trebalo cijeniti kao naročito olakšavajuću okolnost. Valjalo bi to biti njegovo iskreno kajanje ili priznanje krivice, ali u momentu istrage ili prije početka glavnog pretresa.
Da bi se ovako loše prakse u budućnosti mijenjale, udruženje preporučuje održavanje edukacija o odmjeravanju kazni za ratno seksualno nasilje. Obuhvatilo bi to sudije i tužioca. Iz svih dijelova Bosne i Hercegovine. Jer je ovim dokumentom na nešto više od pedeset strana, više nego vidljivo kako ne postoji jedinstvena praksa u odmjeravanju krivičnih sankcija. Kako unutar jedne pravosudne institucije, tako ni među različitim sudovima. Štoviše, ni na svim nivoima onih koji bi u našoj državi drugima trebali dijeliti pravdu.