Preobražaji Vječnosti

Foto: Marko Raguž

IZMEĐU PAKLA I RAJA

„Such, so wirst du finden!“ („Traži, tako ćeš pronaći!“)

Povod za ovaj zapis je priča „In Eden“ (U Raju) njemačkog autora Christiana von Kampa

Pojam Raja je jedna vizija „duhovnog stanja“, sjedinjenja trenutka i vječnosti, kroz osjećaj blaženstva. Džejms Džojs (James Joyce) je smatrao da je „bolje proći ćelav kroz taj drugi svijet u punoj slavi neke strasti, nego iščeznuti i uvenuti tužno s godinama“.

Zašto je Raj sušta suprotnost okolnostima života na zemlji? Život na zemlji je preobražaj obilježen patnjom. Preobražaj podrazumijeva proces mijenjanja, proces starenja, koje sa sobom donosi tjelesnu bol, patnju. Čovjek na zemlji osjeća rajske impulse kroz izolovane trenutke. Nakon što popijemo čašu vina, mi osjetimo toplo strujanje, jedno rajsko raspoloženje, ali ako sa vinom pretjeramo, već tokom noći osjećamo bol, glavobolju, a izlazak iz takvoga stanja podrazumijeva proces. Ma koliko uznapredovala, medicina nas ne može lišiti patnje. Medikamenti ublaže patnju, oni je odgode, ali patnja je neminovnost čovjekovog postojanja na zemlji. Tako da je ovaj život zaista jedna biblijska „dolina suza“, jedno putovanje obilježeno stradanjem, nepreglednim morem patnje, a nada, naš najvjerniji pratilac kroz život, usmjerena je na mitske predstave o mogućem Raju, o nagradi za zemaljsku patnju. Mi ne znamo da li je pojam Raja istinit, ili se radi o konstrukciji Mita, koji ima cilj samo da održava nadu u životu, da ponudi smisao toj patnji. Možda je ljudska predstava o Raju jedna projekcija na metafizički plan blaženog tjelesnog stanja. Mi Raj doživljavamo kao otok sa bijelim pjeskovitim plažama i palmama, na kojem ležimo sa slamnatim šeširima. Možda, jer su to najljepše slike koje zemlja ima. Ali Raj je prije svega jedno polje savršene egzistencije čovjeka, što je suprotnost zemaljskoj nesavršenosti. Planeta Zemlja bi mogla biti Raj, svaki pejzaž, svako jezero, more – rajski su lijepi na svoj način. Međutim, za čovjeka crvena pustinja nema rajsku estetiku, ako je ona za njega prostor patnje, prostor stradanja. Za čovjeka koji ispucalih žednih usana danima tumara pustinjom tražeći oazu i izvor ovde, oaza je jedan simbol rajskog toposa. Pojam Raja ima izvore u najstarijim knjigama, kakve su starozavjetne knjige, prisutan je u brojnim kulturama, u jako mnogo oblika. Antička književnost ima svoje mitove o Raju, a nema sumnje da je starozavjetni mit o Raju jedan od vrhunaca doživio u srednjovjekovnom periodu, posebno u Danteovoj „Božanstvenoj komediji“.

Povod za ovaj zapis je priča „In Eden“ (U Raju) njemačkog autora Christiana von Kampa (iz knjige „Kurzgeschichten und erzahlungen“). „Such, so wirst du finden!“, zapisano je na početku priče. („Traži, naći ćeš!“) Protagonist ove priče je stekao neke predstave o Raju čitajući biblijske knjige. Za njega je to motiv da krene tragati stazama starozavjetnih toponima, u nadi da će pronaći odgovore, ili nagovještaje Raja na zemlji. On poduzima putovanja u Irak i Tursku u potrazi za mogućim geografskim prostorima „rajskog vrta“. Tako ga je potraga odvela do brda Nemrut, jer se izvor Eufrata nije nalazio daleko od toga mjesta. Tu je pronašao jedan riječni vrtlog, jedno jezerce, koje nije bilo potpuno mirno, jer je iz njega oticala podzemna struja. Našeg junaka je radoznalost izazvala da zaroni u podzemni tok te vode, kako bi ga istražio. Međutim, on je nabasao na jedan „metafizički čvor“, mjesto gdje se križaju nevidljivi svjetovi, tako da ga je podzemna vodena struja povukla sa sobom i izbacila pravo u – Raj. Tamo on susreće anđele, s imenima Micael i Fidus. To su bića, koja nikada ne spavaju, koja se ne mijenjaju. U tom su smislu oni sušta suprotnost čovjekovoj prirodi na zemlji, koja je obilježena stalnim preobražajima, koje vremenom u sve većoj mjeri prati patnja. Autor reispisuje prvobitni biblijski tekst u jednom novom obliku. Tako da uskoro surećemo čuvara „rajskih vrata“, kao i brojne druge pojave i motive iz biblijske predaje. Tu su životinje bile u prijateljskom odnosu: panteri su ležali mirno pored ovaca, a majmuni su se družili s krokodilima. U Raju nije bilo potrebno da jedni druge progone, love – kako bi se prehranili. Može biti da je u tom surovom lancu ishrane prije svega sadržano biblijsko prokletstvo čovjeka na zemlji, koje se nakuplja kroz vrijeme, koje se prenosi kroz generacije. Samo jedan naraštaj bi se možda oslobodio tog prokletstva, da može izbjeći proces nasljeđivanja. Toga u Raju, barem kako je on predstavljen u ovoj priči, nema – to je prostor u kojem je blaženstvo trenutka prošireno na vječnost. Tu borave anđeli u ljudskom obliku, koji su u taj prostor „prognani“, kao čovjek na zemlju: „Drvo spoznaje dobra i zla“, Micael mi je šapnuo, kao da nije bilo dozvoljeno, glasno o njemu govoriti.  „Nama anđelima nije zabranjeno kušati plodove, ali iz strahopoštovanja prema naredbi, koja je data Adamu i Evi, mi se držimo podalje od njega“. Anđeli su, kao što rekoh, u ljudskom obliku, isto kao anđeli u filmu Wima Wendersa „Nebo nad Berlinom“, koji su učinjeni vidljivima. Ova transfiguracija se događa u filmu na dvostruk način: kao naratološka inicijacija (anđeo koji se preobrazio u čovjeka dobija jednu historiju i može je ispričati) i kao estetski događaj (anđeo osjeća „težinu svijeta“, prepoznaje boje i uči da voli). Anđeli su bića koja se ljuljuškaju u najskrivenijim predjelima naše duše, i nije ih mudro razotkrivati. Rizikujemo da se pretvorimo „u magarca koji je vidio anđela“. Aluzija je to na istoimenu knjigu Nika Kejva („And The Ass Saw The Angel) u kojoj je anđeo „nježan i osjećajan, duhovit i ozbiljan, a ponekad grub i nemilosrdan“. Stoga pojavljivanje Nika Kejva u filmu „Nebo iznad Berlina“ nije nimalo slučajno. Nik Kejv (Nick Cave) je živio nekoliko godina u Berlinu i to baš u vrijeme snimanja Wendersovog filma. 

Svi anđeli imaju (ili bi trebali imati) isti zadatak, a to je: „posmatrati, skupljati, svjedočiti, očuvati duh, držati distancu, paziti na svaku izgovorenu riječ“. Pri tom bi morali biti sami i morali bi ostati iskreni. Ništa o sebi kao ni o povijesti Svijeta ne smiju ispričati. Kao poređenje možemo ovdje pomenuti Rilkeovog anđela iz Elegija koji simbolizira najuzvišeniji ljudski ideal, i on (po Rilkeu) nema ničeg zajedničkog sa anđelom kršćanskog neba. Anđeo iz Elegija je ono stvorenje u kojem je već obavljeno preobraženje „vidljivog u nevidljivo“, i on se u daljnjem procesu preobraženja zalaže za to da se u „nevidljivom“ spozna viši stepen realnosti. 

Preobražaji ljudske prirode tokom životnog procesa dobijaju suštinski smisao tek vraćanjem u „prostor i vrijeme“ u kojem ćemo reći nešto što ranije nismo smjeli. Ovo, na primjer: „Nisam ateistički misionar i nemam ambiciju širiti svijetom nevjeru, meni je samo stalo Hrvatima suziti vjeru na veličinu tuš kabine“ (Boris Dežulović o svojoj knjizi „Nekoliko heretičkih rasprava o nemogućnosti Svemogućeg“). Fra Drago Bojić je ovo prokomentirao na sljedeći način: „I danas, dok sam se tuširao, padne mi to na pamet i shvatim kako je to zapravo sjajna teološka misao. Vjera je ovdje, preko institucija, fundamentalizma, nacionalizma i dogmatizma, stvarno zaprljana i onda je dobro da ju se ponovno vrati u tuš kabinu, da se tamo opere pa da u javnosti može zamirisati“. Iz ovog uzgrednog primjera vidimo da se o svemu može razgovarati ako za stolom provejava (anđeoski) duh tolerancije, ljudska finoća i dobrota. Ako toga nema, onda ćemo i Raj doživljavati kao kaznu.

Kraj putovanja i „Čežnja svih čežnji“ je Raj –  kao nagrada za patnje i ovozemaljska „iskušenja“, odnosno vječno vrijeme „rajskog vrta“. Tek tada otpočinje pravi život koji je istovjetan vječnosti, odnosno beskrajnom trajanju kosmičkih, božanskih kategorija. Preobraženja na tom „putovanju“ podrazumijevaju i traganje za smislom, jer smisao potpiruje nadu. Riječ (ukoliko je to anđeoska riječ) pokreće život i daje mu smisao. Ne kaže se uzalud da čovjek ne živi samo od hljeba nego i od Riječi Božije. Na početku bijaše Riječ – kao pogonski motor, koji ima snagu da zakotrlja postojanje, i da život stihijskom snagom goni pred sobom. U tome smislu „riječ anđela“ ima značaja u životnim preobražajima, postojanju i nestajanju, kojima su izloženi ljudski naraštaji na zemlji.

Upravo su ti mitovi podloga za ovu priču, a bez obzira što ne možemo pouzdano utvrditi istinitost, oni nas nagone na traganje, a onaj ko traži, na kraju možda i nađe – kako je to na početku zapisano.

Na kraju naš junak sreće u Raju i Evu: „Sedam godina je prošlo, kako smo se Eva i ja, koji sam ovdje dobio ime Adam, upoznali. Dobili smo umeđuvremenu četvoro djece, sve blizanci. Porođaji za Evu nisu bili bolni“ Njima je u Raju bilo prelijepo, bez bolesti, bez brige, bez opterećenja nerava, vodili su jedan slobodan život. Tako da je san o Raju zapravo projekcija neispunjenih snova života na zemlji. Ono što bi željeli, to nam se ne dešava, a ono što ne želimo to nas pogađa – to je tako na zemlji. U Raju nam se događa ono što želimo, a mimoilazi nas ono što ne želimo. Nekako se čini da je progonstvo povezano sa tom biblijskom predajom. Čovjek je prognan iz Raja na zemlju, a život na zemlji je obilježen prokletstvom stalnog progona. Čovjek tokom života sam sebe tjera u izgnanstvo, vlast ga kažnjava, protjeruje – čini se da su to sve posljedice tog prvobitnog prokletstva, kada je čovjek prognan iz Raja. Od tih vremena stalno se odvija proces progona, u jako mnogo oblika. Tome procesu svjedočimo i u današnje dane. „Zapravo smo oboje maštali o blaženstvu neba, suprotno njima, kojima je život u raju bio siromašan, pust i prazan. Od tada smo mogli razumjeti, zašto je rajski vrt za anđele značio jednu kaznu. On je za nas ljude, u poređenju sa našim ranijim životom, bio dobitak.“ Adam i Eva su se u rajskom vrtu, u ovoj priči, zaželjeli života na zemlji, zaželjeli su se života u preobražajima, života u prelazima i procesima odrastanja i starenja, tako da su odlučili da primijene taktiku njihovih dalekih predaka – biblijskih Adama i Eve. Okusili su voćku sa drveta spoznaje a potom je kazna uslijedila, i oni su se ponovo našli podno brda Nemrut.

Priča „U Raju“ ovako završava: „Eva i ja smo osnovali umeđuvremenu Institut za istraživanje zagrobnih iskustava. O našem životu u Raju nismo nikada nikome govorili.“ Čovjek uklješten egzistencijalnom borbom i svakodnevnicom često zaboravlja te mitske osnove njegovog postojanja, koje ponekad ukazuju na apsurd samog postojanja, ali istovremeno potpiruju nadu u jedno pravednije postojanje. Kad bi mogli sve to posmatrati očima koje nisu ljudske, bilo bi jako mnogo humora u svemu tome, ali to čovjek često nije u stanju, jer bol koji život prati ponekad nadvlada božanstvenu komediju ljudskog bitisanja na zemlji, koja jako podjeća na Raj.

Za kraj jedna moja pjesma:

Bluz voštane svijeće

Misli moje

– nose

Uspomene bose.

U plamenu

– žive

Lica nijemih duša.

Lica koja

– zure

iz mermera tame.

Lik

– koji igra,

uspomena čigra.

U snu i javi,

plamen svijeće pamti

bosi hod – u travi.

Žig na koži,

sunce lica množi.

Sunce

– kojeg nema

u plamenu svijeće drema.

Oko njega igra

ta pogrebna čigra.

Vrteška lica

– i let ptica

iznad krovova kuća

sazdanim

od slika.

Slike koje blijede

trag od voska

– slijede.

Tihi eho bluza,

sjenke na licu i

trag davnih suza.

U snu i javi,

plamen svijeće pamti

bosi hod – u travi.

Autor: Marko Raguž

Sarajevo, 11. 10. 2021. god.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.