Društvena percepcija prema osoba s invaliditetom je kroz historiju prošle kroz razne razvojne faze. Od toga da su bili prihvaćeni u nekim historijskim fazama, kulturama u kojima su im pripisivane određene mistične moći, do toga da su u nekim društvima smatrani za “greške prirode” (kao što je bio slučaj u nacističkoj Njemačkoj gdje je za pripadnike ove poplacije bilo predviđeno “konačno rješenje”, odnosno smrt, gdje se prema njima odnosilo i postupalo na jedan surov i krajnje nemoralan način. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata dolazi do do zaokreta u društvenom pogledu prema osobama s invaliditetom, tj. do enormnog uvećanja ove izuzetno vunrabilne skupine u društvo, te donosioci odluka u svojim matičnim državama bivaju prisiljeni pozabaviti se ovim sveprisutnim problemom, shodno tome, dolazi do promjene percipiranja osoba s invaliditetom u društvu i oni postaju punopravni članovi društvene zajednice i društvo preuzima brigu o njima.
Piše: Rinat Kevrić
Međutim, situacija u Bosni i Hercegovini je nešto kompleksnija po pitanju integriranosti osoba s invaliditetom u društvu. Iako, brojni relevantni akteri (od organizacija civilnog društva do aktivista) svakodnevno rade na afirmaciji i promociji prava osoba s invaliditetom u svakodnevnoj praksi ne nailazimo na plodove njihovog rada na nivou koji bi zadovoljio pripadnike ove skupine. I dalje je svakodnevno prisutna diskriminacija po osnovi nastanka invaliditeta i u tom smislu mi kao država smo usvojili Zakon o zabrani diskriminacije BiH, a pomaka unutar zakonom propisanih kategorija osoba s invaliditetom nema i upravo ove zakonske propisame katagorije osoba s invaliditetom i beneficije koje imaju jedni u odnosu na druge generišu diskrimitaciju na ovom polju.
Od svakodnevnih problema osoba s invaliditetom, tu su, svakako: arhitektonske barijere, nedostatak inkluzivnog odgoja i obrazovanja, neprilagođenost putne infrastrukture različitim vrstama invaliditeta (zvučne signalizacija, taktilne površine, vizuelna obavještenja i sl.). Nedostatak inkluzije u našem društvu, odnosno poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom, onemogućava svakodnevno funkcionisanje osoba s invaliditetom, stvarajući ih ovisnim o porodici, a u konačnici u društvu.
Kako bi došlo do promjene percepcije društva prema osobama s invaliditetom potrebno je sistemski pristupiti unapređenju poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom, koja su zagarantovana ratificiranom UN Konvencijom o ljudskih pravima i osnovnim slobodama, a i najvažnijim međunarodnim dokumentom na polju invaliditeta UN konvencijom o pravima osobama s invaliditetom, ova konvencija je napisana tako da tretira osobu s invaliditetom kao autonomnu osobu.
Problem percepcija osoba s invaliditetom u našem društvu je takav da su oni nesposobni, postoji strah djece od osoba s invaliditetom, da se uvijek neko mora brinuti o njima, da nisu u stanju da se brinu ni o sebi, a ni o drugima, te da su na određen način paraziti u ovom društvu, odnosno da samo su tu da koriste beneficije (da koriste buđetska sredstva), a da ni na koji način ne doprinose društvu niti večina njih ima želju da se izdvoji iz prosijeka. Važno je naglasiti da čak i u porodicama gdje su osobe s invaliditetom jedan od članova uvriježena je praksa da ih se smatra neravnopravnim i nejednakim drugim članovima obitelji, te da ih se svjesno zatvara u kuću i samim time isključuju iz društvenih tokova, ne samo radi predrasuda zajednice, već nepovjerenja da su sposobne da rasuđuju i koriste razum, izuzev kod osoba s invaliditetom kojima je poslovna sposobnost oduzeta.
Kada bi unaprijedili društveni status osoba s invaliditetom i u konačnici omogućili poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom, potrebno je sistematski raditi od lokalnog nivoa ka državnom u jednom holističkom pristupu ovom problemu. Ukoliko uzmemo u obzir da prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, preko 300.000 osoba s invaliditetom živi u BiH, onda moramo uzeti u obzir da tih 8% populacije itekako čini važan faktor u našem društvu, kako od glasačkog tijela, do važne brojnosti potencijalne radne snage, koja itekako može biti konkuretna na tržištu rada. I upravo ta brojnost je jedan od faktora zbog čega bi donosioci odluka trebali ozbiljno pristupiti rješavanju statusa ove populacije.
Potrebno je napraviti strategiju i aktivno lobirati za reformu “spornih” zakonskih propisa, ali i sinhronizovati zakon sa praksom – omogućiti implementiranje u praksi (bilo je takvih pokušaja “kišobran zakon”, ali je ostalo na pokušaju) i tako često nailazimo da ono što nalazimo u praksi dijametralno suprotno od zakonskim odredbama iz ove oblasti.
Naime, benefiti koje ostvaruju ratni vojni invalidi (RVI) u odnosu na mirnodobske osobe s invaliditetom su nemjerljivi, od finansijskih benefita, raznih povalstica, pa do, prioriteta prilikom zapošljavanja, dok i osobe s invaliditetom imaju različita prava na beneficije, ali problem je kao da su “manji” u očima zakona FBIH.
I obrazovanje i porodica kao jednako važni faktori za inkluziju
Iako osobe s invaliditetom od najranijeg djetinjstva imaju pravo na obrazovanje, kroz proces inkluzivnog obrazovanja i koje im propisuje brojni domači i strani relevantni dokumenti iz ove oblasti. Međutim, navedeno obrazovanje nije prilagođeno potrebama osoba s invaliditetom, od adekvatnog broja asistenata u nastavi do toga da osobe s oštećenjem vida nemaju adekvatna pomagala za rad i učenje.
Zakonima se nalaže da inkluzivno obrazovanje mora biti posebno osmišljeno i organizovano u redovnom školstvu uz pomoć asistenta/ce. Nažalost svjedoci smo da se to ne primjenjuje u praksi i ako se primjenjuje to su pozitivni primjeri prakse o inkluzivnom obrazovanju kod nas.
Ovaj problem neadekvatnog obrazovanja često prilikom zapošljavanja i potreba tržišta rada, implicira da veliki broj osoba s invaliditetom nemaju ni osnovno obrazovanje, što je posebno naglašeno u ruralnim sredinama. Osobe s invaliditetom ne dobijaju ravnopravne prilike za rast i razvoj, ni profesionalni ni obrazovni, te samim time ne mogu da postanu ravnopravni članovi našeg društva, što umnogome je određeno i samim mjesto prebivališta – bilo da je ruralno ili urbano. Situacija da se osobe s invaliditetom ne gledaju kao ravnopravani članovi društva u mnogome određuje naš tradicionalni pristup koji se kao takav prenosi sa generacije na generaciju.
Iako je, u praksi vrlo česta situacija da porodice koje na svojoj kućnoj listi imaju osobu s invaliditetom daju mu bezuslovnu ljubav i upravo tim postupkom prekomjernom ljubavlju guše sve njegove eventualne ambicije i želje, prave većeg “invalida” od njega nego što jeste. Upravo ta “zamka” je jedna od najčešćih u praksi i ovo jedan od največih problema za veću participaciju osoba s invaliditetom u zajednicu. Prema tome, problem socijalne (ne)uključenosti ne leži direktno u osobama s invaliditetom, nego u njihovim porodicama koje svojom brižnošću i njegom kao da posesivno čuvaju samo za sebe.