Umjetna inteligencija otvorila je Pandorinu kutiju u svijetu pisanja. Mnogi je se danas boje. Jer nisu svi koji pišu – umjetnici. Pisanje može biti rutina, ruka na tipkovnici bez ideje u glavi. Bez ikakvog višeg smisla. I takvo pisanje – da, ono je ugroženo
bookclb.com
Prije nekoliko dana naletio sam na poveznicu glazbenog kritičara Zorana Stajčića na Facebooku, koja je vodila na moj omiljeni glazbeni portal – Ravno do dna. Ovoga puta to nije bila uobičajena poveznica na recenziju albuma nekog indie benda iz predgrađa Denvera ili možda Seattlea. Bila je to recenzija albuma “nepostojećeg” benda. [1] Nije bila šala, niti ironija – bila je to ozbiljna recenzija. Prva takva u povijesti portala. Zvuči pomalo borgesovski, zar ne? Pred Stajčićem treba skinuti kapu, možda čak i saviti leđa u duboki naklon. Tom recenzijom razbio je jedan veliki tabu u našem medijskom prostoru i mene definitivno ohrabrio na pisanje ovog eseja.
Nakon što sam pročitao recenziju, poslušao sam album. I ne – ne smatram ga remek-djelom, ali nije loš. Možda mu se i vratim. Volim zvuk sedamdesetih – taj eho nekog boljeg svijeta. Nekih većih ideala. Čovječanstvo kroz zvuk tranzistora. Nostalgija za vremenom u kojem nikada nismo živjeli nezaobilazna je stanica na putu svakog umjetnika.
The Velvet Sundown, o kojem Stajčić piše, nije bend u doslovnom smislu. Nema tu gitarista koji kasni na probu, nema lijenog bubnjara koji preskače teretanu. Nema problema s drogama. Nema ljudskih svađa – osim možda onih unutarnjih, kod “programera” koji je sve to osmislio. Jer da, glazbu The Velvet Sundowna je – uvjetno rečeno – stvorila umjetna inteligencija. No važno je naglasiti: riječ “uvjetno” ovdje je važnija od “umjetne inteligencije”.
Zoran Stajčić je odavno shvatio, kada je riječ o glazbi, ono što i sam već dugo tvrdim za književnost: AI je nesposoban. On nije umjetnik. Nije čak ni šegrt umjetnika. Nikada neće biti sposoban stvarati umjetnost sam. Ne može to danas. Neće to moći ni za sto godina. On je samo alat. Sjajan, moćan, začudno sposoban – ali tek čekić u ruci kipara, kist koji sam ne zna gdje je platno. I baš zato, ovaj album – koliko god ga generirali algoritmi – jest umjetnost. Jer ga je netko osmislio. Netko s dušom. Netko naslušan. Netko tko je, vjerojatno, i sam glazbenik. Netko s vizijom cijelog koncepta. Netko tko je u stvaranje tog albuma utrošio stotine sati rada.
Reći da nešto nije umjetnost samo zato što nastaje uz pomoć moderne tehnologije vrlo je sklizak teren. Ako je to istina, zašto je onda elektronska glazba umjetnost? Pokojni Tim Bergling, poznatiji kao Avicii, nije znao note. Ništa taj nije svirao. Ni pjevao. Kronično glazbeno nepismen. Nije ni morao biti. Imao je osjećaj, viziju, sluh koji nije ovisio ni o čemu. I laptop. Njegov alat bio je ekran, razni programi – ne instrument. Pa ipak, stvarao je hitove koji su pokretali noge i lomili srca. Obilježio je jednu generaciju svojim hitovima. The Velvet Sundown samo je nastavak te logike: stroj kao produžena ruka intuicije. Ništa drugo osim toga.
Strah, iluzije, prijetnje – Wake me up when it’s all over
U komentarima ispod Stajčićeve recenzije jedan gospodin savjetuje ignoriranje. Da se okrenemo, ne gledamo, prođemo dalje – kao način borbe protiv toga. Neka vrsta otpora. U redu. No kako ignorirati “bend” koji ima više slušatelja na Spotifyju nego što neke europske zemlje imaju stanovnika? Kako prešutjeti estetsku činjenicu samo zato što je njezin nastanak netipičan? Ignorirati ovu pojavu znači prepustiti vlastiti glas tišini. A tišina nikada nije imala toliku konkurenciju kao danas. Ignorirati umjetnu inteligenciju, njegovu moć, vodi nas sve zajedno u irelevantnost – i glazbenike, i pisce, i redatelje, i sve ostale.
Ne bojim se čitati novi roman, remek-djelo poput Tvrđave Selimovića, pisan uz pomoć stroja. Zašto bih se, pobogu, toga bojao? Živim za onaj dan kada će netko u meni probuditi ludilo kakvo mi je probudio Hans Fallada i Svatko umire sam. Dapače, jedva čekam. Radije to biram nego još jednu književnu katastrofu iz pera samozvanih pisaca, nahvaljenih na sva zvona, a zapravo – običan prdac. Devedeset posto onoga što se danas zove “suvremena književnost” nema veze ni sa suvremenošću, a pogotovo ne s književnošću. Zašto bi nešto, samo zato što nije nastalo uz pomoć umjetne inteligencije, automatski bilo umjetnički vrijedno?
Kvaliteta nikada nije proizlazila iz medija. Pero, hartija, pisaća mašina, zid pećine, kompjuter, piksel ekrana. Umjetnost nije pitanje tehnologije, nego – pitanja. Pitanja kao pitanja, bez odgovora. Umjetna inteligencija ne postavlja pitanja. Nije u stanju propitivati smisao. Barem ne na iole autentičan način. Ona samo odgovara. Briljantno, brzo, beskrajno. Ponekad šlampavo, glupo, sporo, bez ikakvog smisla. No, danas je s nama i svake godine bit će sve više i više implementirana u sve pore društva. Uskoro više neće biti ordinacije ni liječnika opće prakse bez ChatGPT-a.
Umjetna inteligencija otvorila je Pandorinu kutiju u svijetu pisanja. Mnogi je se danas boje. Jer nisu svi koji pišu – umjetnici. Pisanje može biti rutina, ruka na tipkovnici bez ideje u glavi. Bez ikakvog višeg smisla. I takvo pisanje – da, ono je ugroženo. Jer stroj se ne umara od lošeg stila. Iz zajebancije je u stanju danas prepoloviti pojedine redakcije – što, uostalom, i radi.
Ali umjetnost? Ona je drugo. I dok god čovjek diše – i piše, i svira, i zamišlja ono što ni stroj ne zna prepoznati – za nju nema straha. Za pedeset godina doći će kvantna računala. No ni tada, siguran sam, nitko neće moći objasniti zašto nam se od neke rečenice zaledila koža. Ljudski duh, još uvijek, nije kodiran. A ako se mene pita – neće biti nikad.
Deklaracija bez temelja – Broken arrows in the dark
Početkom ove godine Društvo hrvatskih književnika donijelo je deklaraciju kojom osuđuje korištenje umjetne inteligencije u književnosti. [2] Po tom pitanju samo su prekopirali ono što su drugi već napravili diljem svijeta. Nisu oni prvi koji su se toga sjetili. Strah od umjetne inteligencije među ljudima od pera posvuda je isti. Nitko se nje toliko ne boji koliko oni. U tom proglasu nisu rekli apsolutno ništa. Ništa vrijedno spomena, ništa nad čim bi se misleće biće moglo zamisliti. Samo jedna paranoja koja ne zna što točno želi reći. Isprazno moraliziranje bez ikakvog temelja. Književna vrijednost te deklaracije: oštra nula.
Autonomna kreacija, o kojoj oni uglavnom pišu, u književnom smislu nije vrijedna spomena – a kamoli deklaracije. Vrlo ju je lako razlikovati od teksta iza kojeg stoji čovjek. To je lako onome tko redovito čita – naravno. Autonomna kreacija eventualno može generirati neki novinski tekst, ali i to će biti tekst upitne kvalitete: lošeg stila, pun izlizanih pridjeva, loših usporedbi, besmislenih metafora.
Međutim, algoritamska emergencija postoji. I ne smije se ignorirati. ChatGPT ima svoje trenutke genijalnosti. No algoritamska emergencija kod umjetne inteligencije češće je “glupa” nego što je “pametna”. Ako se pojavi – i kad se pojavi – opet mora biti čovjek taj koji će je prepoznati. Ako u sebi nije u stanju prepoznati genij, neće biti u stanju prepoznati ni genij umjetne inteligencije.
Pričati o autorskim pravima – a ova je deklaracija krenula tim putem – naprosto nema smisla. To nas sve zajedno vraća u doba afere oko Danila Kiša i Grobnice za Borisa Davidovića. U vrijeme obične gluposti notornih neznalica i mediokriteta. Ako genijalnost dolazi kao produkt emergencije – bilo algoritamske ili prirodne – i dalje govorimo o originalnoj umjetnosti. Već spomenuto djelo Danila Kiša primjer je toga. Mogao bih tri dana nabrajati. Kad Miljenko Jergović započne svoj roman Otac rečenicom: “Umro mi je otac”, to nije plagijat Stranca Alberta Camusa i njegove prve rečenice: “Majka je umrla danas.” To je književnost.
No pustimo književnost na trenutak i vratimo se glazbi. Kurt Cobain je riff za najveći hit Nirvane, Smells Like Teen Spirit, stvorio tako što je nadogradio riff More Than a Feeling od Bostona. Dave Grohl je bubnjarske dionice za istu pjesmu osmislio nadovezujući se na disko ritam iz pjesama Tonyja Thompsona. Cijela pjesma – koja je revolucionirala rock glazbu i pokrenula sasvim novi pokret zvan grunge – nastala je kao posljedica prirodne emergencije. Prema logici ove deklaracije, glazba Nirvane nije originalna umjetnost. To se, po njima, tako ne smije raditi.
Smatram da to društvo i nije najbolje mjesto s kojeg se može moralizirati, niti ono koje se može predstavljati kao zaštitnik pravih vrijednosti u književnosti. Da to uistinu jesu, danas ne bi brojili petstotinjak članova. To je ismijavanje profesije pisca. Realnost je ipak nešto drugačija. Što bi rekao Slobodan Šnajder – sve pisce i spisateljice koji književnost danas ozbiljno shvaćaju u Hrvatskoj možeš prebrojiti na prste dvije ruke. Iako u deklaraciji koketiraju s idejom viših sila, književnosti kao božje kreacije – to je obična retorička manipulacija. Da doista vjeruju u ono što pišu, znali bi da nikakve brige nema. Ne možemo se u istom trenutku igrati duhovnosti, pozivati na Boga, a već u sljedećem udarati kontru “Božjem planu”.
Ta priča o božanskom u književnosti nije ništa drugo nego maska onoga što ih stvarno žulja – a to je strah da će pojedinci u budućnosti ostati bez posla. No kad kažem “pojedinci”, ne mislim na pisce. Mislim na kulturnu birokraciju, čiji su akteri ponekad tamo radi sebe, a za opće dobro – suvišni. A da uopće ne spominjemo kako udruženja, institucije i njihova mišljenja nikada nisu bili garancija književne “valjanosti”. Da jesu, svaka bi država Europe imala po nekoliko manje pisaca koji nisu bili prepoznati za života. Ne bi se Isušena kaljuža Janka Polića Kamova kiselila na dnu bunara pola stoljeća. Ne bi se Ili-ili Sørena Kierkegaarda ismijavalo na sva zvona po salonskim birtijama Kopenhagena.
Zato se želim jasno i glasno ograditi: osobno, njihovu zaštitu ne trebam. Ako im sad dopustim da me, kao pisca, štite od umjetne inteligencije – pitam se što je sljedeće? Koliko me točno dijeli od trenutka kad će me institucionalni paternalizam početi štititi od besplatnog gradskog Wi-Fija? Koliko me točno dijeli od trenutka kad će me početi štititi od dijalektike i zdravog razuma?
Budućnost pisanja: Više strasti, više ljubavi, više autentičnosti – If there's love in this life, there's no obstacle that can't be defeated
Hans Peter Madsen je nedavno, u kulturnom časopisu Atlas, pisao vrlo dirljivo, autentično i komično o svom ljudskom strahu da će ga umjetna inteligencija koštati ne samo posla, već i smisla postojanja. [3] Najčitaniji danski dnevni list Politiken otpustio je šest lektora. Veliki izdavači poput Gyldendala već godinu dana koriste umjetnu inteligenciju kao pomoć pri prevođenju književnih djela. No kako je sam shvatio, njegov posao profesora pisanja nikada neće biti ugrožen. Manje će lektorirati, manje uređivati, manje prevoditi – ali i dalje će imati od čega živjeti. Posao profesora pisanja nije stvaranje narativa o umjetnoj inteligenciji kao nekom čistom zlu, kao algoritamskom terminatoru koji dolazi da nas, dobrice od pisaca, uništi i porazi.
Napisao je: koliko god umjetnu inteligenciju ismijavali – a to doista nije teško – vrijeme je da svi zajedno priznamo kako je borba protiv nje uzaludna. Već danas je dobra, a bit će sve bolja. Krenuo je proučavati fenomen studiozno, otarasio se svih predrasuda, stupio u kontakt sa svim voditeljima AI odjela u danskim medijima. Na kraju priče, njegovi zaključci nisu ni približno toliko crni. Ima puno poštovanja – i lijepe riječi – za sve te ljude.
Ukratko, nalazimo se na prekretnici. Promjene će se dogoditi. U sljedećih dvadeset godina svijet novinarstva će se značajno promijeniti. Buduće generacije novinara možda neće imati izbora: koristiti AI ili ne. Oni koji se tehnologiji budu opirali, neće biti konkurentni na tržištu rada. No zašto bi se uopće opirali? Za njih će umjetna inteligencija biti nešto s čime su rođeni. Svijet bez nje bit će im stran i čudan – kao što je meni stran svijet bez PC-ja.
Za oldtajmere, pojava umjetne inteligencije ne znači njihovo brisanje. Neki će je koristiti više, neki manje, neki nikako – ali dobar novinar i dalje ostaje relevantan. Zar zbilja netko misli da postoji stroj koji može napisati polemički tekst snage i argumentacije jednog Nevena Šimića? Da može raditi ono što radi Danka Derifaj? Umjetna inteligencija možda može napisati bolju glazbenu recenziju nekog albuma od mene – ali ne može od Zorana Stajčića. Može napisati i bolju kroniku zbivanja oko zagrebačkog Dinama od mene – ali ne može od pokojnog Tomislava Židaka. U tome je sva razlika. Bit će manje intelektualaca opće prakse i svaštarenja, ali ako pišeš o nečemu za što goriš cijelim bićem – nemaš nikakve brige. Tvoja pozicija neće biti ugrožena.
Može li umjetna inteligencija napisati bolju deklaraciju od one s kojom se javilo Hrvatsko društvo književnika? Može. Bez sumnje. Dovoljno je samo nekoliko preciznih komandi. No to ne govori ništa o njezinoj sposobnosti. Govori samo o nesposobnosti – citiram – “kulturne elite koja svakom društvu udiše smisao i smjer; koja svakoj zajednici daruje duh.” Umjetna inteligencija nikada sebi ne bi dopustila ovakve trenutke neutemeljene egomanije i arogancije – osim ako nisu u službi satire.
Moji su stavovi slični stavovima Madsena. Smatram da se umjetne inteligencije ne trebamo bojati – trebamo je proučavati. Novinarstvo će se nužno promijeniti, ali ono se svakako mijenja već više od trideset godina: od pojave interneta, multimedije, podcasta. AI je samo nova etapa tog puta.
Što se tiče književnosti, ona ne predstavlja nikakvu opasnost. Baš nikakvu. Nema straha od umjetne inteligencije. Kad je književnost u pitanju, treba se bojati samo neinteligencije – pogotovo one prirodne. Po meni, upravo je ona danas njezin najveći problem.
Armin Harambašić, Prometej.ba
[1] Stajčić, Zoran (Ravno do Dna), The Velvet Sundown – Dust and Silence: Hit album nepostojećeg benda. Objavljeno 15. srpnja 2025. Dostupno na: Ravno do dna
[2] Društvo hrvatskih književnika (DHK), Deklaracija o umjetnoj inteligenciji. Objavljeno 27. siječnja 2025. Dostupno na: DHK
[3] Madsen, Hans Peter (Atlas) Hvor står misinformationsmaskinen? Objavljeno 2. lipnja 2025. Dostupno na: Atlas
prometej.ba