Junak ove priče, čiji je veliki junak i sam grad Pariz, luta ulicama i prostorima Pariza pokušavajući saznati vlastitu prošlost
Prevela s francuskog: Ana Kolesarić
Fraktura, 2014.
„Ulica mračnih dućana“ jedan je od čuvenih i tipičnih romana kakve piše francuski romanopisac Patrick Modiano, čiji je jedinstven pristup i stil u svijetu književnog stvaralaštva bio prepoznat i prije nego mu je, za cjelokupan rad, 2014. godine dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Nazvan pri tome „Marcelom Proustom novoga vremena“, Modiano svojim kratkim, šturim rečenicama, kao i mnoštvom jednostavnih dijaloga, na prvi pogled odudara od ove definicije. Tek kada se iz bližega upozna jezična elegancija prikrivena unutar jednostavnog pripovjednog prosedea, duboka emotivnost kojoj je pretpostavljen diskretan i distanciran, no veoma brižan pristup junacima, kao i neprestana opetovanost njegovih prostora i tema, može se stati uz obranu ovakvog literalnog paralelizma.
Svojevrsna je unutarnja bolećivost, ili ranjenost, iskustvima stečenim tijekom najranijeg djetinjstva (Modiano je rođen u Parizu, 1945., od oca talijanskog Židova i majke Belgijanke), odrastanja u atmosferi neposredno po svršetku velikoga i pogibeljnog rata, čije su posljedice mnoge stanovnike Modianova grada ostavile u izgubljenostima i traženjima, odredila tematske krugove njegova rukopisa. A to će uvijek biti ratne odnosno postratne sudbine izgubljenih, nestalih, ubijenih ljudi – često Židova, ali i sudbine ratnih kolaboracionista, kakav je bio i Modianov otac, u velegradskom, pariškom miljeu. Sa tim naglaskom da, upravo kao i u ovome romanu, „Ulica mračnih dućana“, koji je u originalu objavljen 1978. godine, i iste godine ovjenčanim Goncourtovom nagradom, tako i u svojim drugim romanima, Modiano se nikada izravno, pa vrlo rijetko i izrijekom, konkretno ne bavi činjenicom rata. Ta je činjenica kao pozadinska motivacija događajnosti prisutna na nevidljiv način u tkivu pripovijesti, i čitatelj je tek može naslućivati. Užas i tragedije rata Modiano zaogrće utješnim prekrivačem otmjene pariške urbanosti, mnoštvom naziva ulica, dekadentnih gradskih ambijenata kavana, barova, hotela, čija je ljepota kadra natkriti i pružiti kratkotrajne zaboravi boli onima čiji su gubitci nenadoknadivi.
Nije teško zamisliti, zbliživši se s romanom „Ulica mračnih dućana“, kako su mnogi ljudi još dugo vremena po završetku Drugog svjetskog rata, lutali europskim gradovima i selima, sa, eventualno, nekoliko sačuvanih fotografija u džepu, tragajući, raspitujući se, pokušavajući ući u trag svojim bližnjima i nestalima – upravo poput junaka ove pripovijesti, Guy Rolanda. On boluje od teškog oblika amnezije, i zapravo, traga sam za sobom, za vlastitom prošlosti, a prošlost je, kako kaže Patrick Modiano, „važnija od budućnosti, jer nam samo ona može reći tko smo, i kamo idemo.“
Junak ove priče, čiji je zapravo veliki junak i sam grad Pariz, na očaravajući način prisutan sa svojim ulicama, vedutama, trgovima, sa pojedinim mjestima okupljanja ljudi, ali i sa tajanstvenim, zagasitim atmosferama unutrašnjosti zgrada i privatnih stanova (sve je u ovome romanu pomalo kao u noir filmovima, sa blagom nijansom, dodatkom kafkijanskog oneobičavanja…), luta dakle ulicama i prostorima Pariza pokušavajući saznati vlastitu prošlost. Prividna intriga pripovijesti na jedan način zavarava – do konačnog odgonetavanja ipak se u cijelosti ne stiže, a junak više puta povjeruje da je bio netko konkretan, netko sa imenom i prezimenom, sa biografijom i životnom pričom u koju se naivno uživljava, kako bi naposljetku ipak uvidio da ta priča nije bila i njegova vlastita.
Ostatak teksta pročitajte prometej.ba