Porodica Abu Shahla ostala je odlučna ostati u svojoj kući u centru grada Gaza dvije sedmice nakon što je izraelska vojska pokrenula kopnene operacije u gradu.
Grad Gaza, Pojas Gaze – Porodica Abu Shahla ostala je odlučna ostati u svojoj kući u centru grada Gaza dvije sedmice nakon što je izraelska vojska pokrenula kopnene operacije u gradu.
Svo vrijeme su im se zidovi neprestano tresli, a srca su im bila ispunjena strahom.
Na kraju, nisu imali izbora nego da napuste ono što je nekada bio njihov desetljećima stari dom.
“Moji baka i djed su bili prisiljeni napustiti svoj dom i imovinu 1948. godine”, kaže Amal, 24, misleći na prisilno raseljavanje oko 750.000 Palestinaca tokom stvaranja Izraela, perioda poznatog kao Nakba, ili “katastrofa”.
“A danas mi, mlađe generacije, živimo mikrokosmos njihovog iskustva prisilnog raseljavanja.”
Podsjećajući na užasne dane koji su prethodili porodičnoj evakuaciji njihove kuće u oktobru, Amal za Al Jazeeru kaže da saznanje da će ona vjerovatno biti uništena i da se neće moći vratiti u nju znači izgubiti “sve”.
‘Ostajemo postojani u našoj zemlji’
“Osjećala sam se kao da ponovo proživljavam svaki dan koji smo ovdje živjeli, jeli s prijateljima, plesali s mamom, spavali s našim bebama, plakali kad smo imali loš dan, učili za školski kviz, inovirali kuhinju i kuhali našu omiljenu večeru… i sve je obrisano. Sve za nekoliko sekundi.”
Ipak, porodica odbija napustiti grad Gazu.
Dvadesetak članova porodice živi u malom stanu Amaline tetke, zajedno s još 15 komšija.
Izraelski tenkovi vladaju ulicama najvećeg grada u opkoljenom Pojasu.
Porodica Abu Shahla može izlaziti samo kada nema borbi oko kuće u koju su se sklonili.
Imaju malo pristupa hrani i humanitarnoj pomoći, uključujući medicinski tretman.
Ipak, porodica kaže da čak i kada bi uspjeli bezbjedno napustiti grad Gaza ne bi otišli na jug ili bilo gdje drugo.
Kažu da nigdje nije sigurno u cijelom Pojasu Gaze, s Izraelom koji bombardira južni grad Rafah i tenkovima koji bombardiraju Khan Younis, također na jugu.
Čak i da jeste, strah da će opet biti trajno raseljeni – kao što je to učinjeno s njihovim precima 1948. godine – dovoljan je razlog da “ostanemo postojani u našoj zemlji i suprotstavimo se iskorijenjenju“, kaže Abu Rushdi, Amalin 64-godišnji djed.
‘Imamo samo jednu zemlju, a to je Palestina’
“Možemo sagraditi drugu kuću. Mi ćemo to učiniti. Ali, ne možemo imati drugu zemlju koju možemo zvati domom… Imamo samo jednu, a to je Palestina.”
Ipak, mogućnost da njihov dom bude srušen u izraelskom bombardiranju ili da ga sruše buldožeri ono je što donosi “tugu”, kaže Amal.
“Voljela bih kad bi napuštanje doma značilo samo gubitak nekih zidova koji zajedno čine sobe i posjed”, kaže.
“Ali, to pokreće bolno putovanje daljnje traume, dodajući osjeća gubitka svakom osjećaju bliskosti i pripadanja u našem vlastitom susjedstvu, našem gradu, našoj domovini.”
Njena mlađa sestra Ruba je upravo počela raditi na dodiplomskom istraživačkom radu iz humanističkih nauka ovog semestra prije početka rata.
“Kada smo saznali da su se izraelski tenkovi približavali našem susjedstvu nakon što smo pobjegli, osjećali smo se kao da nam je neko pocijepao lične karte i proglasio nas izbjeglicama, još jednom nakon što su isto učinili našim bakama i djedovima 1948. godine”, kaže Amal.
‘Imamo pravo živjeti i uživati u Gazi’
Kako se zima približava, porodice širom Gaze su ranjivije nego ikad, posebno nakon okončanja jednosedmičnog primirja, koje je dovelo do privremenog zaustavljanja borbi krajem novembra.
Ipak, Abu Rashdi, Amalin djed, odbija odustati – i neće ni razmišljati o odlasku, čak i u trenutku kada izraelske vlasti pokušavaju ugurati narod Gaze u mali komad zemlje na jugu Pojasa.
Kaže da je njegova porodica jedna od mnogih u Palestini koja “insistira da ostanemo u svojoj zemlji, uprkos strahu svuda oko nas”.
“Oni [Izrael] imaju mnogo više moći i snage da nastave raditi ono što nam rade, ali mi imamo pravo živjeti i uživati u osnovama ljudskog života u Gazi i cijeloj Palestini kada se ova noćna mora završi.”
IZVOR: AL JAZEERA