U aprilu je objavljeno da Austrija ima namjeru pomoći izgradnju infrastrukture na Balkanu koja bi omogućila praktično zaustavljanje migracija. Pilot projekat, navodi isti medij, je u BiH gdje se formiraju centri iz kojih će biti moguće deportacije, a koje će se vršiti uz pomoć iz EU
Piše: Nidžara AHMETAŠEVIĆ
Prema zvaničnim podacima, od januara 2018. do kraja aprila ove godine, u Bosnu i Hecegovinu je registrovan ulazak 73,396 osoba u pokretu iz preko 60 zemalja.
Zvaničnici tvrde da manje ljudi dolazi ove godine nego prošle, dok volonteri/rke i aktivisti/kinje koji/e su na terenu i dalje susreću velike grupe migranata koji ulaze preko Srbije ili Crne Gore, a sa namjerom da nastave dalje ka zemljama sjeverne i zapadne Europe. Većina su izbjeglice iz Afganistana, ali je i veliki broj ljudi iz južnij dijelova Afrike, među kojima Kamerun, Gana, Nigerija…
U tri godine od kada je broj migranata u BiH značajno porastao, nije puno urađeno na poboljšanju uslova za njihov boravak ili poštivanje ljudskih prava i domaćih zakona koji regulišu prava potencijalnih tražitelja azil, što svi ovi ljudi jesu. Puno više je urađeno na jačanju granica, te generalno u pružanju podrške sigurnosnim strukturama u zemlji, i to uz pomoć EU. Zahvaljujući toj podršci i takvom pristupu, BiH nije postala dio Unije, ali jeste dio sistema tvrđave Europe, opasane zidovima i žicama, koju čuvaju ljuti i naoružani stražari.
Dolazak migranata je pokazao i građanima i građankama BiH koliko su slabe ovdašnje institucije, naročito na državnom nivou. Masovno negiranje postojećih zakonskih okriva, čak i Ustava, godinama prolazi bez reakcije javnosti. To nezakonje se ogleda u nespremnosti nadležnih da osiguraju adekvatan smještaj (ili bilo kakav), lošoj ili nikakvoj zdravstvenoj zaštiti, teškoćama u pristupu azilu, te sve češćem policijskom nasilju kojem svjedoče i građani i građanke očekujući dan kada će se palice okrenuti ka njima. Naročito loša situacija je u Unsko-sanskom i Kantonu Sarajevo gdje vlasti negiraju gotova sva prava migranata. Podršku od građana i građanki nemaju vlasti, ali imaju od Međunarodne organizacije za migracije (IOM) koja od 2018. godine, predvodi u BiH proces koji EU naziva “upravljanje migracijama”, a čija suština je da se ljudi u pokretu zaustave prije nego uđu na tlo Unije.
Novi procesi
Iako mediji tome malo posvećuju pažnje, oni koji su u kontaktu sa migrantskom populacijom i organizacijama koje rade sa njima, primjećuju i da sve više ljudi biva pritvoreno, ali i osuđeno i zatvoreno nakon sudskih procesa o kojima javnost malo zna, a tokom kojih je poštivanje zakona, ne rijetko upitno, kako tvrde advokati uključeni u ove procese. Dodatno, migranti nerijetko bivaju odvedeni u Imigracioni centar u Lukavici koji služi kao detencijski centar, a gdje bivaju zadržani čak i ako traže pristup azilu, dok o onom što se dešava unutra nema informacija u javnosti. Tek povremeno oni koji pronađu način da izađu, uz pomoć advokata, govore o nasilju unutar zidova Centra, korupciji i neljudskom tretmanu.
Primjetno je i da ovdašnje vlasti nalaze način da deportuju ljude, uključujući i osobe koje prema svim međunarodnim standardima imaju pravo na zaštitu, kakvi su politički aktivisti iz Turske među kojima su brojni Kurdi. Deportacije se dešavaju najčešće daleko od očiju javnosti. Isti slučaj je sa Uiguri muslimananima. Nažalost, niti jedna institucija unutar sistema BiH, kao ni međunarodne organizacije prisutne na terenu, ne govore o ovom trendu koji je zabrinjavajući i ukazuje na ozbiljna kršenja ljudskih prava i zakona ove zemlje.