Nerzuk Ćurak: “Morali bismo ići ka zbiljskoj fazi suočavanja sa zločinima iz prošlosti”

Profesor dr Nerzuk Ćurak, sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, govori o pitanjima suočavanjima sa prošlošću i kulturi sjećanja u povodu 25 godina od genocida u Srebrenici

Razgovarao: Đorđe Krajišnik

Prošli mjesec je obilježana 25 godišnjica genocida u Srebrenici, kako generalno gledate na naš odnos prema kulturi sjećanja i suočavanja sa prošlošću, u kontekstu ratnih zločina, i može li se govoriti da smo mi postgenocidno društvo?

– Na žalost, moja percepcija odnosa prema genocidu je takva da mislim da mi još nismo postgenocidno društvo, nego da smo genocidno društvo. Zašto insistiram na toj razlici? Naime, dok god imate političku zajednicu u koji ogroman broj građana te zajednice, a naročito političke, kulturne i intelektualne elite uopće ne priznaju da se desio genocid, govori da se radi o gotovo trajnoj fazi genocida i njegovog poricanja. E sada, govoriti da smo u postgenocidnom društvu, ako se stalno susrećemo sa poricanjem, je malo neodmjereno. Jer onda smo mi ušli u to po inerciji, jer nema rata, a ne razmišljamo o toj implikaciji. Da bi se bilo postgenocidno društvo to bi značilo da smo se suočili genocidom. Ako samo unutar jednog dijela države imate suočavanje i identifikaciju sa genocidom, mi ne možemo govoriti da se društvo  emancipiralo od genocidnih politika. Možemo ukoliko ne prihvatamo da je bh. društvo jedno zajedničko društvo. U mome uvidu, uz sve podjele, to je društvo koje moramo dalje razvijati i graditi zajedno. Ali ne vidim da je dat konačni pijetet žrtavama genocida, ako sjećanje na genocid bude partikularno. Odnosno ako ono ostane samo bošnjačko vlasništvo. Mislim da smo negdje pozvani da učinimo sve da se pripadnici, u ovom slučaju, srpske etničke zajednice suoče sa time. Ali to je naš ogromni problem, unutar svih mogućih manipulacija u BiH, da na žalost vrlo često imamo pristupe u kojima se ne želi stvoriti ambijent u kojem će se ljudi suočiti sa time da je bio genocid. Nego se vrlo često želi izvršiti ponižavanje ljudi, umjesto da se ide ka tome da ljudi koji iz raznih razloga ne mogu da se suoče sa tim budu usmjereni na to da se ta šutnja prevlada. Morali bismo da idemo ka toj zbiljskoj fazi suočavanja i prestanka poricanja.

Svih ovih godina postoji značajan broj ljudi koji učestvuje u razninim procesima suočavanja sa prošlošću, pokušavajući da od kulture sjećanja učine jednu odgovornu socijalnu gestu. Međutim, sada smo došli u fazu da 25 godina nakon rata, nakon raznih radionica, debata, pokušaja suočavanja, naročito unutar civilnoga društva, moramo ići korak dalje. A korak dalje jeste da eufemizirani govor i bijeg od onoga što je najbolnije sada moramo dovesti do suočavanja. Duboko vjerujem da nama nedostaju ljudi koji znaju odgovorno upotrebljavati riječi, kako bi to suočavanje zaista proizvelo empatiju, a ne da iskopava nove kanale nerazumijevanja. Vrlo se često to desi. Po meni je došao momentum, da kultura poricanja ne bi postala stalna i statična, da se o nekim stvarima o kojima smo govorili na jedan ezopovski način, sada govori na jedan vrlo odgovoran, vrlo jasan, nedvosmislen i direktan način. Gdje niko nikoga ne vrijeđa, gdje nema nikakvog pobjednika, gdje imamo horizontalno umrežažavanje ljudi, gdje svi prihvatamo da se desio genocid.

Nerzuk Curak

Imajući na umu koliko politika, odnosno nacionalne stranke imaju udjela u izgradnji ili sprječavanju izgradnje kulture sjećanja, da li mislite da je nužno da se na političkom spektru dese neke promjene, da se pojave neki ljudi koji su u tom smislu spremni da se jasno suoče sa zločinima?

– Ja nisam pobornik ideje da je politika ta koja će donijeti promjene. To je jedna očekivana ideja koja ne proizvodi nikakvu promjenu. Zašto što političari ništa neće uraditi. Mislim da je tu uvjerljivo najveća odgovornost na civilnom društvu. Tu sam sklon pristupu kojeg je patentirao američki teoretičar mirovnih studija John Paul Lederach, koji je istovremeno i mirovni aktivista, gdje on zagovara kreativnu transformaciju sukoba u postkonfliktnim zajednicama, na način jedne piramide. Unutar te piramide postoje tri nivoa. Na dnu piramide je lokalna zajednica, u sredini su opinion makeri i na vrhu su religijske i političke vođe. Upravo taj lokalni nivo je nivo susreta ljudi, to je taj nivo gdje su se zločini i desili, gdje bi se trebalo doći do istine i samilosti. Zato je taj lokalni nivo iznimno važan. On ne može da to postigne bez ova dva druga nivoa. Jednog srednjeg nivoa, gdje ljudi koji su proizvođači mišljenja i vrijednosti, koji imaju prođu u svim zajednicama, trebaju vrlo često idu u te zajednice, da komuniciraju ta teška pitanja, da odgovornom upotrebom riječi pomognu tim ljudima koji su bili, ili njihove porodice, u direktnom konfliktu da prevladaju sukobe. Oni sa druge strane istovremeno treba da uspostave vezu sa ovim najvećim vrhom, političkih i religijskih vođa, kako bi taj vrh isijavao ideje pomiranja i priznanja, a ne poricanja.

Kada bismo mi imali intenzivno takve političke i religijske vrhove, da oni intenzivno odašilju takve poruke, onda bi lokalna zajednica puno lakše širila ono što se sada fragmentarno radi. Uvjeren sam da treba dobiti podršku da obični ljudi, kroz neformalne kanale komuniciranja, kroz suradnju sa predstavnicima lokalnih vlasti, šire to polje priznanja istine. Sada, ako bi se to inteziviralo ja sam onda negdje uvjeren da to mora imati neku vrstu feed backa prema politici. I da će onda politika, ako ne iz iskrenog suočavanja, onda bar iz političkog oportunizma u nekom trenutku učiniti geste koje će pomoći da se društvo suoči sa najmračnijim mjestima svoje bliske prošlosti. Ne vidim drugačiju mogućnost. Političari mogu donijeti neku odluku, recimo o priznanju genocida. Ali ako će to biti odluka koja neće biti ništa supstancijalno i vrijednosno, nego više kao jedna politička gesta, koja nema nikakav razrađen odnos prema tome, to onda neće ni do čega novog dovesti. Moje je uvjerenje je da u ovakvim stvarima od toga važniji dinamizam civilnih odnosa, da su važnije škole, edukacije, jedna promjena u kojoj će onda politička odluka biti samo rezultat te transformacije koja se desila. Naravno, moguće je, mada to sad izgleda kao sfera snova, da se zaista pojave drugačije političke opcije, spremne da se suoče i donesu takve odluke zato što u to vjeruju. Ali to je još daleko od nas.

Da li je period od 25 godina možda srazmjerno malo da bi se zaista suočilo sa tom vrstom zločina?

– Sa jedne strane, mi smo kao društvo napravili neke nevjerovatne iskorake kada je u pitanju suočavanje sa bliskom prošlošču, prije svega sa najstrašnijim zločinima u posljednjem ratu. Međutim, problem je što mi nemamo državu, što mi nemamo zbiljski organiziranu političku zajednicu u kojoj donošenje odluka ima nekog smisla. I u kojoj se procesi koji se odigravaju mogu poopćiti, univerzalizirati i dovesti do promjene. Imamo hiljade ljudi koji su na razne načine radili na otkrivanju zločina, pa pokušaj suočavanja poricatelja tih zločina sa time što se desilo, imate video produkcije, knjige, zapise. Ali gdje je to, sve je u vazduhu. Kao da ne postoji. To je naš problem. Sve to stoji negdje u ladicama. Politika to ni na koji način ne koristi. Nema suštinske prezentacije onoga što je urađeno u tom smislu. Nema jednog komunikacijskog kanala u kojem bi odgovorne politike uzele to i implementirale. Moraće proći jako puno godina da to postane neka nova materijlalna snaga za transformaciju društva. Glavni razlog je što nemamo zbiljski prohodnu državu. Radikalno nam nedostaje jedna kultura suočavanja sa onim što nam se desilo na politički način. Kultura sjećanja mora dolaziti iz pijeteta, emocije, kao ljudska i civilizacisjka obaveza. Suočavanje se desilo na tom individualnom, nivou običnog čovjeka, ali dok to ne postane većinsko mišljenje, onda nije došlo do pravog suočavanja. U svim etno-nacionalnim zajednicama u BiH mora doći do većinskog prihvatanja činjenice, da je u njihovo ime, a da ih niko nije pitao neko napravio neki zločin. Takva jedna kreativna transformacija sukoba još se nije desila.

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.