Foto: AFP / Filippo Monteforte / Ilustracija
Piše: ANA MARKIĆ za Bilten
Iako se zagađenje mora plastikom često navodi kao globalni problem, zbog površinske prozirnosti Jadranskog mora, često nam se čini da je to problem nekih drugih zemalja. No, plastika tone na dno gdje stvara brojne probleme za oceanske eko sustave, a Jadran se često smatra jednim od teže pogođenih mora.
Mediteran, a pogotovo Jadransko more, svrstavaju se među najzagađenija mora, s obzirom na količinu prisutne plastike. Na površini od jednog kvadratnog kilometra, u Jadranu se u prosijeku može naći više od 300.000 čestica plutajuće morske plastike (Zeri i dr. 2018), dok je na dnu, u morskim sedimentima zabilježena najveća prosječna koncentracija od skoro 90 čestica po kvadratnom metru. Iako nama Jadransko more djeluje kristalno čisto, analiza uzoraka morskog okoliša pokazuje suprotno. Nedavno je to potvrdio i naš ronilac na dah Goran Čolak, koji je roneći jadranskim podmorjem imao nepriliku vidjeti boce, vrećice, olupine, automobilske gume, bojlere i ostale predmete kojima nije mjesto u moru.
Iako je danas u medijima plastika mahom vezana uz zagađenje koje izaziva, u svojim počecima ona je bila revolucionaran i izrazito cijenjeni materijal, izumljena prvenstveno kako bi zamijenila one prirodne poput bjelokosti, oklopa od kornjače i šelka (smole) što je brojne životinjske vrste sačuvalo od eksploatacije. Prvi, u potpunosti sintetički materijal, tzv. “bakelit”, stvoren je u laboratoriju belgijskog kemičara Lea Baekalanda u New Yorku 1907. godine, čime je započelo novo razdoblje u povijesti materijala, doba plastike. Ime plastika dolazi od grčke rijeci “plastikos” koja opisuje svojstvo preoblikovanja i ukalupljivosti. Bakelit je bio na cijeni zbog svojih izolacijskih svojstava, otpornosti na vrućinu, dugotrajnosti i mnogostrane primjenjivosti, a posebno važnu primjenu imao je u električnoj i automobilskoj industriji. S razvojem plastične industrije i stvaranjem novih polimera, plastika je također dobila mnogobrojnu primjenu u izradi ratne opreme u prvom i drugom svjetskom ratu. Međutim, u 1950-im godinama, plastika se počela masovno proizvoditi čime je postala dostupna općoj populaciji. Eksponencijalni porast proizvodnje nafte, koja je ujedno i osnovna sirovina za izradu plastike, slijedio je i porast proizvodnje plastike. Budući da je plastika postala i dostupnija i jeftinija, počela se proizvoditi i u jednokratne svrhe. Promjene u percepciji resursa i materijalnih dobara i začeci trenda prekomjerne konzumacije postajali su vidljivima već tada. Mediji tog vremena promovirali su “kulturu bacanja” kao način olakšavanja života. Časopis Life izdao je 1955. godine članak u kojem se opisuje kako se korištenjem jednokratnih proizvoda smanjuje količina kućanskih poslova.
45 kg plastike po čovjeku, godišnje
Fast forward do danas kada je plastika prisutna svugdje – u naseljenim i nenaseljenim područjima, svim morima, oceanima, jezerima, pustinjama i polarnim krajevima. Ni najudaljenija i najizoliranija mjesta na planeti nisu pošteđena zagađenja plastikom. Prema posljednjem izvještaju PlasticsEurope, europskog udruženja plastične industrije, samo 2017. godine na globalnoj razini proizvedeno je 348 milijuna tona plastike, sto je 205 puta vise od količine proizvedene 1950. godine (otprilike 1.7 milijuna tona). Drugim riječima, godišnje se proizvede 45 kilograma plastike po čovjeku, uzevši u obzir da je trenutna ljudska populacija dosegnula 7.7 milijardi. Oceanograf Laurent Lebreton i njegovi kolege procijenili su da na godišnjoj razini u morima i oceanima putem rijeka i ostalih vodotoka završi između 1.15 i 2.4 milijuna tona plastike. Ostale procjene pokazuju da se u svjetske oceane svake minute ispušta jedan kamion plastike (UN-ov program za okoliš, 2017.) te da će do 2050. godine u moru biti više plastike nego riba (izvještaj Fundacije Ellen MacArthur), i da tjedno pojedemo količinu plastike koliko sadrži jedna kreditna kartica (WWF izvještaj, 2019).
Sva plastika ikad proizvedena još uvijek postoji. Dizajnirana da traje što duže i bude što otpornija, ona nije biorazgradiva, stoga jednom ispuštena u okoliš, plastika se tamo i akumulira. Osobno sam imala priliku uvjeriti se koliko je plastika otporna na protok vremena kad sam uzorkovala plastični otpad s plaže u malom mjestu Coffs Harbour u Australiji. Skupljajući smeće, ugledala sam lik prepoznatljivog Ledo medvjedića na poprilično očuvanom komadu plastike. Ledo mi je naknadno javio da je ambalaža starija od 1981. godine. Osim raznih vrsta ambalaže, mekog i tvrdog pakiranja hrane, pića i cigareta, koje čine većinu morskog otpada, u morskom okolišu često se nalaze higijenski i kućanski otpad, zatim ribarski i ribogojilišni te građevinski i automobilski otpad.
Iako je plastika izrazito otporna na biorazgradnju, poprilično je neotporna na foto degradaciju i mehaničko trošenje, te je nakon dužeg perioda izlaganja suncu i valovima sklona lomljenju i mrvljenju u manje dijelove, ili “mikroplastiku”. Mikroplastiku također stvaraju i morski organizmi grickanjem ili drobljenjem, o čemu se puno manje zna i diskutira u znanstvenim krugovima. Takva mikroplastika naziva se sekundarnom mikroplastikom jer je nastala degradacijom većih plastičnih predmeta. U manjoj mjeri, u morima je prisutna i primarna mikroplastika, odnosno ona industrijski proizvedena na veličinu od 5 milimetara i manje. Primjeri primarne mikroplastike su plastični konfeti, šljokice, mikrogranule u proizvodima za njegu kože, pastama za zube, tekućim sapunima i slično, zatim razni abrazivi za poliranje u brodskoj i automobilskoj industriji, itd. Budući da mnogi sustavi za pročišćavanje voda imaju filtere većih pora od promjera mnogih takvih čestica, one i nakon obrade otpadnih voda završavaju u okolišu. Posljednjih godina, mediji su preplavljeni informacijama o zagađenju mora mikroplastikom i potencijalnim posljedicama za morske organizme i čovjeka kao konzumenta morske hrane.
Opasna po životinje
Plastika ne samo da nagrđuje morski okoliš, već ima i nebrojeno mnogo negativnih posljedica po životinjski svijet. Sve češće i češće u medijima nalazimo primjere nasukanih kitova koji su uginuli od ogromne količine progutane plastike. Nedavno je na Sardiniji zabilježen slučaj nasukavanja trudne ženke ulješure s 22 kilograma plastike u želucu. Morske kornjače i morske ptice također su izrazito sklone gutanju plastičnog otpada, od kojeg nerijetko i ugibaju. Morske kornjače u jednjaku imaju bodlje ‘papile’ koje su okrenute prema želucu, tako da se progutana hrana, uključujući i plastiku, ne može izbaciti iz organizma, što ih čini jako osjetljivim na morsku plastiku.
Jedna od lokacija s vrlo visokim mortalitetom morskih ptica tzv. zovoja (Puffinus sp.) jest Lord Howe Island. Svake godine u južno proljeće, istočne plaže ovog bajkovitog australskog otoka, koji se nalazi na UNESCO-voj listi svjetske baštine, bivaju prekrivene mrtvim tijelima mladih ptića, uginulih zbog velike količine plastike kojom su ih hranili roditelji koji su, da bi skupili hranu, a nehotice i plastični otpad, letjeli i do 500 km daleko od kolonije. Igrom prilika, u vrijeme mog posjeta otoku snimao se film “A Plastic Ocean” koji je uključio i ovu priču.1
S obzirom na veličinu plastičnog otpada, od makroplastike morske životinje većinom ugibaju ili od posljedica gutanja ili od zapetljavanja u mreže, konope i raznovrsne omče. Ribarski brodovi često izgube ili namjerno odbace ribarsku opremu, kao sto su mreže i vrše, koje i dalje nastavljaju obavljati svoju funkciju – loviti. Budući da je oprema bez nadzora i slobodna u moru, taj se fenomen naziva i “ghost fishing”. Prilikom razgovora s hrvatskim ribarom, pitala sam ga da prokomentira zašto baca smeće u more na što mi je kazao: “more se samo čisti tako sto izbaci smeće na obalu”. Ribarski otpad predstavlja jedan od najvećih izazova u rješavanju problema zagađenja mora plastikom. Jedna norveška studija (Humbordstad i dr. 2003.), pokazala je da izgubljene ribarske mreže nastavljaju hvatati ribu dugo nakon sto su izgubljene, U 113 dana eksperimenta, mreže potopljene na dubinu od oko 600 metara ulovile su sveukupno čak 14.570 riba. Dakle, razmjere posljedica plastičnog otpada teško je procijeniti jer brojni slučajevi mortaliteta izazvanog plastikom ostaju nedokumentirani, kao što je slučaj u ovom primjeru.
Nema gdje nema plastike
Zagađenje oceana plastikom tek je u posljednjih nekoliko godina dobilo pažnju kakvu zaslužuje, a medijska popraćenost vrtoglavo je narasla otkako je u jednadžbu uveden čovjek i njegovo zdravlje. Ugibanje kitova, kornjača i ptica često izaziva tugu i ostane na brigu samo šačici entuzijasta i strastvenih prirodoljubaca. Međutim, saznavši da se mikroplastika nalazi u morskim organizmima koje jedemo, kao sto su ribe, školjke i škampi, interes se proširio i na opću populaciju. Mikroplastika je u pronađena u svim vrstama morskih organizama, uključujući i koralje, meduze, lignje, morske crve, i slično.
Osobno sam imala prilike tijekom studija na Novom Zelandu uzorkovati i analizirati 34 komercijalne vrste riba iz Južnog Tihog oceana. Gotovo četvrtina od 932 ispitana probavna sustava sadržavala je mikroplastiku. Ribe su bile sakupljene na četiri lokacije: Novi Zeland, Samoa, Tahiti i Uskršnji otok. Zanimljivo je da je značajno više plastike nađeno u ribama s Uskršnjeg otoka, nego s ostale tri lokacije. Razlog tome je sto je Uskršnji Otok smješten u sredini oceanskog vrtloga (kao sto je “Great Pacific Garbage Patch” u sjevernom Tihom oceanu) u kojem se gomilaju plutajući predmeti, uključujući makro- i mikro-plastiku, nošeni morskim strujama, u koncentraciji puno većoj nego u ostalim dijelovima oceana. Osim toga, ta područja oceana siromašna su nutrijentima i manje je hrane dostupno ribama koje tamo žive. Dakle, kombinacija visoke koncentracije plastike i niske koncentracije hrane dovela je do značajno povišene konzumacije morske mikroplastike kod riba oko Uskršnjeg otoka. U jednoj sam jedinki vrste Kyphosus sandwicesis pronašla cak 104 komadića plastike. Iako je diskutabilno koliko i kakve posljedice uzrokuje mikroplastika, sigurni smo da dovodi do fizioloških i bihevioralnih promjena.
Iako je do sada provedena velika količina istraživanja i eksperimenata s ciljem preciznijeg utvrđivanja djelovanja plastike na morske organizme, ne zadovoljavaju svi zadane kriterije znanstvene kvalitete. Mišljenje je to organizacije SAPEA (Science Advice for Policy by European Academics) koja poziva na osmišljavanje boljih i kvalitetnijih eksperimenata. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da to znači da plastika uopće nije štetna. Novija istraživanja ipak pokazuju brojne promjene. Na primjer, čini se da životinje s plastikom u probavnom traktu manje jedu i postaje ih lakše uhvatiti jer su im smanjene brzina plivanja i raspon kretanja. Prema još jednom istraživanju, mikroplastika čak može probiti kroz veliku moždanu barijeru kod riba te utjecati na neurološke procese. No, čak i da pristanemo na relativizaciju ovih nalaza, ne trebamo zanemariti cjelokupni antropogeni utjecaj na morska staništa. Promet i zagađenje bukom, izljevi tankera, turizam, otpadne vode, globalno zatopljenje i druge ljudske djelatnosti nepovratno (?) su narušile ravnotežu oceanskih ekosustava. Kao pojedinci, možda zaista ne možemo mnogo, ali zaista možemo pripaziti da ne bacamo otpad u more, a ponekad možda i da s plaža pokupimo i tuđi otpad. Ne zbog ljudi, nego zbog života na Zemlji.
- Na slici je redatelj Craig Leeson koji prebrojava komade plastike izvađene iz uginulih zovoja na stolu. Iako sam imala veliku sreću posjetiti ovaj predivan otok i upoznati i lokalnog muzejskog kustosa i izuzetnog prirodoslovca Iana Huttona koji se ovim fenomenom bavi već više od desetljeća, taj posjet je bio velika prekretnica u mom privatnom i profesionalnom životu. Nakon sto sam posvjedočila ogromnoj šteti koju nanosimo ostatku prirode, i to samo zbog malo više lagodnosti u ionako lagodnom zapadnjačkom životu, odlučila sam karijeru posvetiti suzbijanju zagađenja plastikom.