POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Mir vam je, znaju to građani BiH najbolje, jedna teška rabota. Dobiješ ga, kako-tako, i onda u njega dreždiš, misliš šta bi sad sa tim mirom trebalo.
Piše Đorđe Krajišnik za oslobođenje.ba
I eto, došli su. Zazivali smo ih, apelovali da intervenišu, da nas sankcionišu, da nam u čvor vežu neznanje i nemogućnosti da dođemo do sebe. Jaukali smo, otimali od sebe, propadali, zabijali glavu duboko dolje, gdje je malo ko stigao. Pa su, na vapaje naše, konačno došli. Naravno, nikako da nas pouče, nismo mi za njima zbog toga pružali ruke, pa da nam se razvidi i razmagli, a posebno nikako da mi bilo šta uradimo, da se saobrazimo, ili bar pokušamo se saobraziti u ovom nečemu u čemu obitavamo. Tri decenije poslovičnog našeg mira čekamo, rasturamo i zazivljemo, a sve bogove koji su nam poznati molimo da ovako, kako jeste, zanavijek ostane. Mir vam je, znaju to građani BiH najbolje, jedna teška rabota. Dobiješ ga, kako-tako, i onda u njega dreždiš, misliš šta bi sad sa tim mirom trebalo, kako ga instalirati, implementirati i utuviti u otvrdle moždane kore. Okretali smo ga, obrtali, po njemu gazili, probadali tranzicionim iglama, bušili ga predizbornim sačmaricama, kačili ga kao zastavu, pa ga opet strgavali sa barjaka. Nema šta mu nismo radili i na koju ga stranu premetali.
NE TREBA NAMA VRIJEME
Kako god da pokušali smo pojmiti šta je to, tko je to, da prosti onaj vrli pitac neki, mir, nekako nam za ovo vremena od kako je, navodno, nastupio nije dalo odgovora. A kako bi jadno vrijeme i dalo kad smo mi zastali van njega. Tražilo nas je ono, išlo za nama kao slijepo mače, ali čim bi nam se prikučilo uz nogavicu, mi bismo ga šutnuli. Jer nama ne treba vrijeme ovo, svijet ovaj, mi svikli smo da je vrijeme ono drugo, vječne devedesete koje se, čas ih oblaci nanesi, čas ih raznesi, zgudumljuju nad nama i guše, padaju na glavu i pleća kao kamen za vaseljenski kupus, težak i pretežak.
Međutim, nama je težina odavno prestala biti neki problem, ovdje se sa njom rađamo, umiremo, a mnogi pod njom žive kao da su u bezvazdušnom stanju, pa laki, da ne mogu lakši biti. Toliko laki da mogu podnijeti još planine bosanskohercegovačke težine, ali to je jedan takav, inatli narod. Kad ga pritisneš, on pritisnut viče, je l’ to najviše što možeš ili ima te težine još. Ako mu nadodaš još te nebesne težine egzistencije u ovom ničemu, on se razbaškari, briše znoj, ali mu na pameti nije da kaže da ipak malo ga otpustiš. Može on, može koliko hoćeš, jer uvijek zna, izdržao je i gore. Dok se, jedno, dubina goreg ne ispostavi da je do neprobojnog dna svog došla.
SAD JE, KAO, SVE DRUGOJAČIJE
Ali, dođe tako vrijeme da oni dođu, ne zato jer su čuli da smo ih zvali, niti jer su se zabrinuli što nam se mir nije primio, oni to nikad i ne čuju, zazivanje je samo samoobmana neupućenih ili zlonamjernih. Kad ih pitate, pa dobro šta vi radite, da oni tada mogu reći, zazivamo ih da dođu, iz bijelog svijeta, da nas oslobode nas samih. I to im se ispostavi kao njihova osnovna misija. Naravno, oni zovu, tamo njih, samo kad procijene da su blizu da dotjeraju do duvara cara. I dosad, oni su dolazili iz daljine, kad i njima to ustreba, da ovi baš ne dođu skroz do duvara, jer to bi narušilo i njihove tamo poslove i obećanja. Jer ovi što do ambisa su dokotrljali cara iz njihove su fabrike carokotrljača, pa ih, kad to nužnu bude, treba ipak malo, kakvom špartlom demokratije, od tog zida odlijepiti. Malo potom prođe, oni ponovo tjeraju, dotjeruju i tako ukrug. Ipak, sad je, kao, sve drugojačije. Njih ne zanima dokle smo mi, koliko još mislimo jadnog cara kotrljati, nije im on ni na pameti, nego im se hitno žuran čas namjestio da ono što su, još onomad, davno, kad mi smo zapali ispod vremena, a što im nije bilo hića rješavati, sada s dvije brezove metle i jednom lopatom riješe. Dakako, ono nešto što se zove stanovništvo, građanstvo, ljudski kapital, koji još uvijek, kažu upućeni, gdjekude obitava na ovom komadu zarasle teritorije, niko nije ni uzeo u obzir, ni razmatranje. Njega su presipali iz većeg u manje, pa iz manjeg u još manje. I kako god ga prespu, kako god da načine mjeru, ono se dijeli, naviklo valjda ili šta je drugo, da se na tri dijeli.
Kad je tako, složiše se i oni, što su došli, neka ih da se još malo kisele, odvrni im radiotalase sa borbenim pjesmama, nek’ pjevaju, valja se. Pa kad se nekog budućeg sutra ipak otrijezne i pokušaju da troje ne budu, jer troje je usko, preusko, neukusno, oni će reći, pa gdje ste bili kad su se borbene pjevale. Sad je kasno.