“O kad bi ti, Bože, znao kako sam grešan u duši,
s prstiju mi kapa mlaz tople nevine krvi.
O, kad bi ti, Bože, znao kako me savjest mrvi,
spalio bi me ognjem da Grijeh me uguši.”
I kao da grijeh sa njega stresa,
šapatom tihim progovoriše Nebesa:
„Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu,
da se prospu svijetla, linije i boje.
Sotonu da čuješ gdje divnu pjesmu poje,
na crvenom ognju gdje cjeliva ženu.
Daj da ti s krvavog oka skinem luđačku mrenu.”
MIROSLAV KRLEŽA (Stihovi iz simfonije Pan)
FONETIKA SUMRAKA I SAN O PRVOTNOM
O knjizi „Mediteranski brevijar“, Predraga Matvejevića
„Mediteranski brevijar“, Predraga Matvejevića, je knjiga o Vodi. O tome kako voda obilježava čovjekov odnos prema svijetu, kako voda stvara i održava život, i kako ga obnavlja. To je knjiga koja govori o tome kako Voda – napaja kulturu, kako kultura živi od vode, i oko te vode. Fonetika sumraka je jedna formulacija iz „Mediteranskog brevijara“. Premda današnja civilizacija sve više postaje jedna Fonetika sumraka, nije isključeno da postoji mogućnost ponovnog rođenja te civilizacije. Ona, ako se rodi, bit će rođena u Vodi, možda baš u mediteranskoj vodi. Voda je izvor života, a „tajni kod“ se krije u koricama ove knjige. Misteriju „Da Vinčijevog Koda“, za kojom smo toliko tragali, razotkriva nam Predrag Matvejević u svom „Mediteranskom brevijaru“. I fudbalski navijači sa Mediterana su drugačiji. Jedan navijač Barcelone ovako govori o svom klubu: „FC Barcelona nije samo klub, nego nešto mnogo veće i važnije. To je naš stil života“.Knjiga Predraga Matvejevića u mediteranskom zagrljaju pronalazi „tajni eliksir“, i pojašnjava nam suštinu takvog „stila života“.Mediteranska voda je porodila staro-grčku kulturu, koja je kamen temeljac evropske kulture, a koja je sama osnova današnje civilizacije. Ako moderno čovječanstvo posrne, nije isključeno da bude ponovo rođeno. Brojne civilizacije u prošlosti su tonule, ali neke od njih, one vitalnije, ponovo su rađane u novom obliku. Njih je porađala sveta voda ove planete, kakva je i mediteranska voda. O tim cikličnim kruženjima vode i kulture piše i Predrag Matvejević u svojoj znamenitoj knjizi.
„Mediteranski brevijar“ je primjer u kolikoj mjeri podneblje utječe na prirodu jezika; jezik esejističke proze Brevijara je na jako neobičan način razvodnjen. Stoga je tom štivu jako teško pristupiti sa nekim teorijskim sistemom, koji bi ga uokvirio, jer se ono odmah razlijeva kao morska voda u šljunku obale, koja nestaje nepoznatim putevima, kako bi se vratila u morsku kolijevku, a potom pojavila na nekom sasvim drugom mjestu, u nekom sasvim drugom obliku. Stoga se proza Bervijara jako razlikuje od jezika oblikovanog na kontinentalnim rijekama. Međutim, prije svega to neobično štivo pokazuje kako geografija nevidljivo i nečujno oblikuje sam jezik, ali i pogled na svijet, filozofiju života i sve što je s tim povezano.„MEDITERANSKI BREVIJAR“ – POBJEDNIK NAD VREMENOM
Možda, kada je u pitanju Matvejevićev Brevijar, to manje primjećuje čitalac koji je odrastao u mediteranskom ambijentu, ali za čitaoca koji dolazi iz kontinentalnih dijelova Europe, ta neobična kulturološka razlika je prvo što pada u oči. More razgrađuje, kao najsnažnija kiselina, sve kontinentalne nanose. Sve ono što je oblikovao kontinentalni mentalitet, a što je završilo u moru, biva razgrađeno, i preoblikovano u jedan svijet, koji se od postanka Zemlje nije mnogo mijenjao.
Matvejević navodi u Brevijaru jedan Kamijev (Albert Camus) stav o prednosti mediteranskih kultura: „Svaki put kada se neka doktrina susrela s mediteranskim bazenom, u sukobu ideja koji je iz toga proizašao, Mediteran je uvijek ostao nedirnut i nadvladao doktrinu.“ Može biti da je to smisao ukupnog kretanja kontinentalne vode prema morima, jer je to voda koja čezne da bude „razgrađena“ (skupa sa svim civilizacijskim fekalijama i nanosima vremena), i vraćena na nultu poziciju, što je jedan preduvjet da se život pokrene u novo kruženje, u još jednu promjenu agregatnog stanja. U ovoj neobičnoj prozi ti procesi imaju svoj mentalni odraz. Ponekad se govori da je Forma nedostatak, a Definicija – gubitak slobode.„KAD MORE NE ZNA ŠTA BI SA SOBOM“
„Mediteranski brevijar“ je primjer kako bezobličnost može ponuditi formu prvobitnim oblicima slobode. Riječ je o surovoj slobodi, koju žive okeanska stvorenja, koja nemaju ama baš nikakve veze sa ljudskom civilizacijom. To je Svijet zubatih riba morskih dubina, koje pomaljaju svoje glave u Hemingwayevom romanu „Starac i more“, koje žive jednu iskonsku formu slobode, od koje se strada (i za koju je vrijedno stradati), a koja tako nedostaje u civilizacijskim deponijama metropola planete, u kojima živi većina današnjeg čovječanstva. „Često se ponavlja kako vjetrovi, valovi, struje (o kojima nisam dovoljno govorio, ali se one podrazumijevaju), njihove stalne i prolazne veze utječu na ponašanje osoba i zajednica.“ Brevijar pokušava oblikovati mediteranski mentalitet, koji se teško može definisati Freudovim teorijama Ne-svjesnog i Pod-svjesnog. Pod-svijest Mediterana je mnogo drugačija, mnogo mističnija. Ona je povezana sa disanjem dubina vremena, sa disanjem dubina vode, koje prožimaju elementi svemira (prije svega sunčeva svjetlost) u sirovom obliku. Kultura je u modernoj civilizaciji postala silikonska, dok je mediteranska kultura Matvejevićevog Bevijara šumovito pulsiranje kulture, sazdane od čistih oblika – morske vode, kamena, mediteranskog rastinja, sunca i vjetra. U te čiste oblike je upletena memorija i životna filozofija mediteranskog čovjeka, a njegovu Pod-svijest pokušava da istraži knjiga „Mediteranski brevijar“. Predrag Matvejević se u drugom kontekstu u svome Brevijaru dotakao tog problema: „Veliko je umijeće, kao i u vinarstvu, odvojiti talog od čistoga ulja, sačuvati čistoću od patvorine. Sama cjedila nisu dovoljna za takav pothvat. Želja da se dobije pročišćena tvar graniči s pothvatom alkemičara, koji su se na ovim obalama pojavili.“ Kamen i zemlja, kao temelj na kojem se zasniva svijet, posjeduju bitne razlike. Zemlja je obilježje kontinentalnog života. Zemlja hrani seljake, koji se bave poljoprivredom uz plodne evropske rijeke, od davnina. Međutim, čovjek koji živi na kamenu, bitno se razlikuje. A kamen je osnova Mediterana. Vergilije je, zapisano je u Brevijaru, uspoređivao plovidbu sa oranjem. Kako je zapisano u „Mediteranskom brevijaru“: „Energija dolazi od sunca, u radu pomaže vjetar, sirovina je samo more.“ To svoj odraz posjeduje u mentalnim slojevima čovjeka. Neki pjesnici Mediterana, kakav je Marko Pogačar, more doživljavaju kao beskrajan izvor dosade. (To je stanje kad „samo more ne zna što bi sa sobom“ – kako je zapisano u „Mediteranskom brevijaru“. Matvejević more uspoređuje s pustinjom, a talase sa pustinjskim dinama. Za razliku od kontinentalne brdovitosti, koja je odražena na mentalnu strukturu ljudi tog podneblja (pa se kaže da je podsvijest „brđana“ toliko zbrčkana da ju je potrebno „peglati“), svijest mediteranskog čovjeka je opustošena na nešto drugačiji način. Međutim, nema sumnje da je Mediteran mnogo jednostavniji i pozitivniji; ako ništa, barem je ispran, i lišen suvišnog taloženja. Pročišćenje i ispiranje se odvija mnogo brže, za razliku od duševnih magli u brdima, koje je jako teško rastjerati. Ali to ne mora biti pravilo. Matvejević piše da su se na dalmatinskoj obali ludnice gradile u velikom broju: „mediteransko sunce ponekad oduzima pamet“. Matvejević je na jednom mjestu u Brevijaru zapisao: „Neki su uspoređivali Mediteran s golemom spužvom, koja je upila u se sva znanja…“ Predrag Matvejević je rođen u Mostaru, gradu koji pripada mediteranskoj kulturi, ali koji snažno osjeća kontinentalno disanje. U neku je ruku taj grad na granici navedenih svjetova. O tome je zapisano u Brevijaru: „Grad u kojem sam se rodio pedesetak je kilometara od Jadranskog mora. Zahvaljujući svom položaju i rijeci koja kroza nj teče poprimio je mediteranska obilježja. Samo malo dalje, idući riječnom dolinom prema sjeveru, ta se obilježja gube: prevladava kontinent.“ Nema nikakve sumnje da je tokom svoga djetinjstva i odrastanja Matvejević snažno upio mediteransku kulturu života, ili bolje rečeno – hercegovačko-dalmatinsku kulturu života –, koju je kasnije, kroz godine traganja, u svome Brevijaru proširio na ukupnu mediteransku kulturu života. Što je u neku ruku i prirodan spoznajni put. Mostar na Neretvi je Matvejeviću bio primjer iz prve ruke, kako Mediteran prodire uz rijeku u kopnene zone. U svome Brevijaru Matvejević posebno istražuje rijeke koje se ulijevaju u mediteranske vode, jer su one u neku ruku vene koje spajaju mediteransko i kontinentalno.
Povodom toga je zapisao u Brevijaru: „U Beogradu ili Novom Sadu povjerio mi je Ukrajinac iz Odese da ga Dunav na tim mjestima podsjeća na Crno more i da sam sebe smatra Mediterancem: Ex Ponto. Dotoci s kontinenta ne služe samo održavanju vodostaja.“ Južni Slaveni, koji su u seobama naroda prispjeli na obale Jadranskog mora, po svojoj prirodi nisu pomorski narodi, o čemu piše Matvejević: „Južni su Slaveni došli na Balkan kao kopneni narodi. Manji se dio njihovih plemena priklonio moru i ostao uza nj. Njihovi pothvati na moru, osim rijetkih iznimaka, nisu prelazili jadranske granice. Mornari iz ovih krajeva izlazili su na Mediteran i druga mora više pod tuđim zastavama nego pod svojim: ponekad nisu ni znali koje su doista njihove.“ Predrag Matvejević je jedan od literarnih mornara koji su iz Jadranskog mora isplovili na mediteransko, ali i svjetsko more – što nije uobičajeno za ljude našeg podneblja. To je nešto sasvim prirodno za ljude iz velikih lučkih gradova, kakvi su New York ili Hamburg, dok su lučki gradovi na jadranskoj obali dosta zatvoreniji, što svoj odraz ima i na mentalnom planu.TAMO DALEKO, IZMEĐU MORA I NEBESA, TAMO JE ODESA
Predrag Matvejević po ocu vuče korijene iz Ukrajine, iz grada Odesa:„Iz Odese potječe dio moje obitelji. Bio sam više puta u njoj. Ona je doista južni grad. Zbratimila se na Jadranu sa Splitom: odeska je Arkadija slična splitskim Bačvicama. Židovi su se u tom gradu osjećali sigurnije nego drugdje, bolje nego u Kijevu ili Lavovu. Bilo je u njemu Grka sve do početka ovoga stoljeća: Odesa je bila kozmopolitska, kao svi pravi mediteranski gradovi.“„Mediteranski brevijar“ je jedna duhovna mapa Mediterana. U neku ruku je to pionirski posao, na način na koji su to bila pomorska otkrića Magellanova. Ucrtavanje orijentira na duhovnu mapu Mediterana nije jednostavan posao. „Mediteranski brevijar“ je svojevrsna poezija geografije. Predrag Matvejević piše: „Kritika romana javila se tako, na početku, kao geografska ili kartografska kritika. Njezino rađanje dugujemo otocima. Pravi se kritičari uspoređuju s otočanima.“ Vrlo je bitna ta kartografija mašte. U današnjem vremenu je ona usmjerena u dubine svemira, baš kao što je u ne tako davnoj prošlosti ona bila usmjerena na pomorska otkrića. O tome piše Matvejević: „Dante je u „Paklu“ uputio Odiseja kroz Herkulove stupove, prije Kolumba, „prema svijetu bez ljudi, s onu stranu sunca“. Mašta je zaplovila prema Novom svijetu prije nego što su španjolske karavele digle jedra. Na Ocean se prestalo gledati kao na dodatak Mediteranu.“ Zaista, čudesnu poeziju geografije ispisuje Predrag Matvejević u svojoj knjizi „Mediteranski brevijar“. Sistem veza između zemlje i kosmosa i ljudskih sudbina, u vremenu i prostoru, je jako složen, i na maštovit način je osmišljen. Stoga je taj narativni dragulj poseban, baš kao što je fenomen Mediterana u najmanju ruku poseban, jako originalan. Claudio Magris je napisao esej o knjizi „Mediteranski brevijar“, u kojem piše da je Predrag Matvejević pronašao pravi muzički ključ: „Ne čita više, kao u svojim prethodnim djelima, samo knjige, nego očitava svijet, stvarnost i uzvike osoba, stil lučkih kapetanija, neodredivo prelaženje prirode u povijest i umjetnost, produžavanje oblika obale u oblike arhitekture, granice ocrtane kulturom masline, širenjem pojedine religije ili neobjašnjivim putovima jegulje, bilježi sudbine i priče koje su pohranjene u nautičkim leksikonima ili iščezlim idiomima, jezik valova i mola, žargone i govore koji se neprimjetno mijenjaju u vremenu i prostoru…“ Mediteranska kultura ima jako duboko korijenje; u pitanju je jako vitalna kultura, jedna od najljepših, koje su se ikad pojavile na zemlji. Svaka kultura teži ka tome da se uobliči u savršenstvo, a mediteranska kultura kao da je blizu tom stanju. Možda će tada iščeznuti, ali je vrlo vjerovatno da mediteranske vode u budućnosti obnove tu kulturu, u nekom sasvim novom obliku, u nekom novom vremenu. Fonetika sumraka današnje civilizacije je sve izglednija.Sarajevo, 17. 05. 2022. god.