“Svi smo optimisti samom činjenicom što sjedimo ovdje. Mislim da bi bio vrhunski mazohizam da ostaneš ovdje a da se ne nadaš da će biti bolje.”
Foto: Nemanja Maraš
Gost prvog Bukinog audio podcasta u 2022. je muzičar Marko Šelić – Marčelo.
Za sebe kaže da je pisac kojem se dogodila muzika.
To se i najbolje vidi na novom albumu “Nojeva varka” koji je objavljen krajem, sada već prošle godine. Kritika je ocijenila da je novi albm njegov najkonceptualniji rad do sada u kojem, kako je kazao, svoj dnevnik pokušaja ravnodušnosti pripovjeda kroz 16 povezanih pesama, koje funkcionišu kao poglavlja romana u stihu.
Osim o novom albumu sa Marčelom smo razgovarali upravo o izlasku iz te ravnodušnosti koju svi imamo, problemima u našim društvima kao i perspektivi.
Poslušajte cijeli razgovor u audio podcastu:
https://w.soundcloud.com/player/?url=https%3A//api.soundcloud.com/tracks/1188377161&color=%23ff5500&auto_play=false&hide_related=false&show_comments=true&show_user=true&show_reposts=false&show_teaser=true&visual=trueBUKA PORTAL · Marčelo za BUKU: Nemamo pravo da ćutimo na nepravdu, budućnost je posao svih nas
BUKA: Marčelo, tvoj novi album Nojeva varka izašao je 21. decembra. U njemu surovo tačno obrađuješ gotovo sve probleme društva u kojem živiš od represije i apsolutizma vlasti do nasilja nad ženama. Dugo se čekao novi album, ali sudeći prema reakcijama čekanje se isplatilo. Kazali ste da je album priča o gubljenju i ponovnom nalaženju sebe, i lično i stvaralački. Koliko ti je bilo teško da, kako si kazao, u okolnostima kakve te okružuju ne digneš ruke od svake vrste borbe i vjere?
Prije svega pozdrav čitaocima i slušaocima Bukinog podcasta. Bend i ja nikada nijesmo ciljani otišli na pauzu. Nijesmo imali sastanak i rekli – e sad neće biti albuma šest, sedam godina. To se naprosto dogodilo jer se svi bavimo i drugim formama umjetnosti. Naravno, u određenom trenutku smo počeli da razmišljamo kakav bi mogao da bude novi album. Paralelno sa tim u Srbiji se dogodilo mnogo protesta i mnogo borbi. Kada se crta podvuče može da djeluje kao da te borbe i nijesu uspjele. Izgledalo je kao da imamo skoro iste javne ličnosti u toj borbi, nije se mnogo drugih ohrabrilo, barem ne do skoro. Sada se to dosta promijenilo. Ali, pričam o periodu prije toga. U jednom momentu dođe taj dan kada kažeš – čemu sve ovo? Da meni neko priča da sam izdajnik, plaćenik non-stop, a paralelno sa tim muzička situacija je IDJ-ejevska. Sve to kada se sabere liči ti da si, ono što se u književnosti zove, suvišan čovjek. Književnost je u tom smislu pošteniji teren, jer je manje eksponirana. Prosto, kada se sve sabere ponekad zaliči da ništa nema smisla. Publika je pitala kada će novi album, a ja sam se pitao – šta će novi album, čemu će? A onda sam jednog dana shvatio da album treba da bude o toj temi. Tako smo i započeli od pjesme “Udahni” koja je na neki način opoziv samog sebe, koja je srimovana i komponovana verzija ovoga što sam dosad ispričao. To nam je bila polazna tačka, a onda smo pratili šta se dešava sa našim životima i osjećanjima pa se to prenijelo i na album.
BUKA: Ponovo si i ovim album pokazao da nijesi odustao od borbe. Koliko ima onih, prije svega umjetnika, koji su odustali od borbe, i da li se mogu smatrati umjetnicima i imati taj status ako postanu vjerni podržavaoci bilo koje vlasti?
Hvala ti na tom pitanju, mislim da je dobra i kompleksna tema. Umjetnost ne mora da bude angažovana. Ono što se naziva angažovanom umjetnošću, čak je vjerovatno i niži oblik umjetnosti, jer pati od manje univerzalnosti. Angažovana umjetnost je uvijek usmjerena na nešto konkretno i sigurno je manje univerzalna od jedne kompozicije Maksa Rihtera kakva je “Sarajevo” i čujemo samo njegovu emociju u toj priči ne znajući zašto se tako zove. Suština je da možeš da budeš savršen umjetnik iako kao osoba ne patiš od neke moralnosti. To ne mora da ima veze sa umjetnošću, ali je svakako sa ljudske strane poražavajuće što među nama postoje ljudi koji bi očigledno svirali ili glumili na dvoru u kojem se dešavaju egzekucije u podrumu. Izgovor je da je to svečanost, mi sviramo na balu. To sve podsjeća na suđenje Adolfu Ajhmanu kada je govorio da je samo radio svoj posao. Mislim da se to više tiče osoba, nego umjetnika. Ovo je vrijeme gdje kao ljudi, kao građani, ali prije svega kao ljudi, nemamo prava da ćutimo pred nepravdom koja nam se dešava, možda nekima od nas malo više. Ti ljudi ne smiju ili ne mogu da se pobune i treba im pomoći, jer su bespomoćniji od nas. Kada se sve to udruži, onda borba ima smisla. To je ljudska dužnost svih nas. Umjetnost sa tim nema veze. Vraćam se i na početak tvog pitanja. Mislim da se da li ćemo se vratiti u borbu ili ne, ne bira, meni se pokazalo, što je zapravo i glavna tema albuma “Nojeva varka” da ne postoji ravnodušnost od ponedeljka. Kao što svi kažemo – od ponedjeljka… U jednom trenutku zaista sam se osjećao da sam rekao da ću postati ravnodušan od ponedeljka pa i nek se svet zapali, neka se digne u vazduh, dosta mi je. Toliko ljudi se zatvorilo u svoju barku, u svoj mikrokosmos, zašto ne bih mogao i ja. A odgovor je – pa ne možeš, zato što nisi flegma, tebi to nije dato. Probaš da natjeraš silom sebe da te baš briga, a ustvari nije, nisi takav. I zbog toga mislim da ovu godinu završavamo fenomenalnom pobunom na ulici koja pokazuje da su ljudi shvatili da to tako ne može. Nemamo dvije zemlje. Koliko god se ovdje vječito pričala ta glupa priča o dvije Srbije, ili Crne Gore, ili Bosne i Hercegovine ili Hrvatske. Imamo svi po jednu zemlju i kada dođe dotle da ti neko dira vazduh, zemlju i vodu onda nema više nikakve zafrkancije, moramo da zbijamo redove.
BUKA: U Srbiji je prethodnih godina bilo aktuelno više protesta čiji se vatra nakon početnog plamena brzo gasila. Kako u tom smislu vidiš posljednje proteste za očuvanje životne sredine, koje si i sam pomenuo, odnosno protiv kompanije Rio Tinto i ekspolatacije litijuma, jer smo i tu imali različite stavove organizatora ili onih koji su proteste podržali?
Znaš kako, kao učesnik i živi svjedok svih događaja moram prvo da napomenem jednu fusnotu. Neki se protesti nisu ni gasili brzo već vrlo sporo i mučno što je bilo još teže za gledanje. Prosto se moglo vidjeti mic po mic kako se energija rasipa, jer nije bila dobro artikulisana. Svi moramo da budemo svjesni da je protest, koliko god bio neka civilizacijska tekovina, on je u suštini neka vrsta prijetnje. Ljudi koji izađu da protestuju treba da kažu – mi smo ustali protiv nečega, na to ne pristajemo i ovdje je crvena linija. To je protest. U tom smislu treba voditi računa i ne igrati se sa vatrom i ne pozivati na nasilje, naravno da to niko ne želi svojim sugrađanima. Ali, protesti koji ne prijete nego se govori da će se šeta ulicama zauvek, to jednostavno ne funkcioniše. To se ne radi tako. A kad blokiraš puteve, koliko god to bilo sporno, ako je to jedino sredstvo, ako ukineš dijalog, ako nema stručne rasprave o bilo čemu onda dobiješ ulicu. Kada na ulici kreneš na ljude bagerom i čekićem, sigurno koliko god ljudi bili protiv nasilja, što većina jeste, ali čovječe božiji, zar stvarno misliš da će neko da stoji mirno kad kreneš bagerom i biješ čekićem. I još ti izađe predsjednik i kaže – pa čekić je bio plastičan!? Pa to je vrhunac cinizma – kao šta je, šta ste se u..ali, pa čekić je bio plastičan. To su užasne stvari. Ali, sve što se sada dešava mi djeluje da smo bolje naučili kako se igra ova igra. Pri tome situacije je već dogorela do nokata. Sada se već udarilo na ono što se tiče svih nas. Sada ljudi počinju da budu bolje informisani o tome šta je taj prokleti Rio Tinto i koja je razmjera štete i tu više nema zafrkvanja a paralelno sa tim vlast metastazira u nastojanju da može da progura šta god da joj padne na pamet.
Ne bih da budem previše optimističan, ali ovo sada mi liči na slučaj Mila Đukanovića. Kako se zeznuo Milo, pa mislio je da zaista može sve. Vjerovatno mu je neko rekao, pa ne možeš baš sve, a on (Đukanović prim. aut) mu odgovorio – ma jok, sada ćeš da vidiš da može. Kad ono ne može. Tako je slično i sa vlastima u Srbji, koliko god bili ozbiljni i riješeni da vladaju zauvjek uvijek postoji tačka “preigravanja” jer te moć jednom zezne u procjeni i to te onda košta. Taj trenutak još nije došao, ali me ne bi čudilo da ovaj režim kada god to bilo na kraju padne zbog Rio Tinta uz sve ostalo što je dio slagalice.
BUKA: Kazao si jednom prilikom da se nadaš da godine koje su uložene u proteste nijesu protraćene, nego uložene. Zbog čega smatraš da je bunt protiv bilo koje nepravde bitan i zašto se većina građana prelako pomiri sa suštinskim problemima uz onu neizbježnu poruku, kao u tvom novom singlu, pa jebi ga?
Ništa ne pričam sa nekog pijedestala da sam bolji od nekog. Upravo je cio album o tome da sam i ja bio neko ko je govorio, ma daj bre, nema ništa od ovoga. Ali, uvijek sve u životu zavisi od toga u kom uglu stoji kamera. Dakle, ranije protesti nijesu prevrnuli režim. U tom smislu može se reći da borba ne vrijedi. Ali iz nekog drugog ugla, sve je to dio puta koji je morao da se prođe. Kao što sam već rekao, nemamo dvije zemlje. Sve što smo radili jeste investicija i uz dovoljno upornosti desiće se šta se desiti mora.
BUKA: Gost našeg podcasta nedavno je bio legendarni srpski i jugoslovenski reditelj Goran Marković koji je prethodnih sedmica na nevjerovatnoj meti udara tabloida i režimskih medija u Srbiji koji su krivotvoreći njegovu izjavu o predsjedniku Aleksandru Vučiću, govoreći da je pozivao na njegovo strijeljanje, što prosto nije tačno. U to može da se uvjeri svako ko zna da čita. Uprkos prijetnjama koje dobija Marković kaže da mu je najveći strah da ga neko ne uslika sa Vulinom. Šta bi u tom kontekstu bio tvoj najveći strah i kako komentarišeš tu situaciju budući da si i ti često na meti udara sličnih glasila?
Gospodin Marković je potpuno u pravu. Tokom protestnih šetnji imali smo strah da nas neko ne uslika pored pripadnika opozicije koji nam se ne dopadaju mnogo, ili uopšte poneki, a kamoli sa ovima. Nije prijatno stajati u društvu hulja. Koliko god bilo ružno nekome reći da je hulja, imamo višegodišnje iskustvo sa nekakvim Vulinom da smijemo pouzdano tvrditi da sve što taj čovjek govori i radi za moj referentni sistem je definicija hulje. Tu prosto nema priče. Mi svi govorimo, hajde da ne vrijeđamo ali neko je i hulja. Koliko god pazili da budemo fini godinama pričamo u rukavicama ovdje, zato nam sve ovo i dešava. Oni parazitiraju na nama. Mi smo jezero a oni žabokrečina na površini. Pa kakav god se život ili neživot dešava ispod vode, oni su iznad. Čekaj bre burazeru. Što mi nemamo svi stanove od sto hiljada eura i “tetku iz Kanade”. Ko nam to kaže, vi bez dana radnog staža. To su ozbiljno pobrkani lončići.
U kontekstu ove priče, reče Rade Šerbedžija da Gorana Markovića najbolje brane njegovi filmovi. Nema veće istine od te. To i dalje ne znači da mi ostali ne bi trebalo ga branimo i da skrštenih ruku gledamo ovaj besprizor koji se dešava. Drago mi je što si pomenuo šta se dešava. Ti mediji koji ga napadaju, zapravo kažu šta je on rekao svakog dana, a onda ide njihova verzija, njihov Google translate. To je ponižavanje sopstvenog naroda. Zar neko misli da su ljudi toliko ludi i slijepi? Pazi, neki i jesu, to se radi deset godina. Pitao si me zašto ljudi to trpe. Ima gadna stvar u vezi sa našim narodima. Izgradili smo nacionalne identitete na herojskim djelima iz prošlosti kojih itekako ima. Ali ne treba nikada zaboraviti i onih 500 godina pod Turcima. Nešto ti uđe u mentalitet, postoji strah od onog koji vlada i podaništvo u koje prelako uletimo. To je nažalost dio genetskog koda. Na svu sreću dio koda nam i je ono da kad se pobunimo i kažemo “e, nećeš više”. Ali, očigledno svaki put kada neko želi da taj gen probudi dobiješ deset godina dugačak fitilj dok dođe do ovog “e, ne može”. To smo vidjeli i u skorijoj istoriji. Devedesete smo proveli tako. Previše puta smo bili u takvim situacijama, ali čini se da uvijek dođe trenutak kada se iz toga i vadimo.
BUKA: Govorio si o herojima i shvatanju istorije naših naroda. Pomenuli smo Vulina. Nedavno je osvanuo grafit posvećen njemu u Banja Luci, a još ranije u Beogradu i mnoštvu drugih gradova u regionu grafiti posvećeni Ratku Mladiću. Kakva su naša društva ako su takvi ljudi veličaju i predstavljaju kao heroji?
Tu mora da se kaže jedna stvar. Šta god ja mislio o tome, u nečijoj glavi Ratko Mladić jeste heroj, koliko god ono što je uradio ne može da se brani s aspekta ljudskosti ni pod razno. Uopšte ne pričam o Haškom tribunalu i presudi. Čovječe, kao ljudsko biće ne možeš da ga braniš. Ali, nekim ljudima Ratko Mladić jeste heroj i neko crta taj grafit zato što tako misli. E sad, da li iko vjeruje da postoji ijedan jedini obožavalac Vulina i da upravo on lično nije inicijator crtanja tog grafita. Samo je ta distinkcija potrebna. To što ljudi nijesu shvatili šta se desilo u Srebrenici to je posao za sve nas da objašnjavamo i edukujemo ljude i da paralelno sa tim pričamo i o Naseru Oriću ništa manje, ali ne možemo da ne pričamo o Ratku Mladiću. Što reče politikolog Filip Balunović niko ne smije da priča o Srebrenici ako neće da priča o Jasenovcu i obrnuto. Sve su to stvari sa kojima moramo da se suočimo i to su naši realni problemi. Ali, grafit Vulinu. Nema šanse da Vulin nije lično toliko pun sebe da nije inicirao lično da se to nacrta. Možda griješim, ali mi je nezamislivo da postoji pa još u Republici Srpskoj jedna osoba koja je Vulinov fan do te mjere da ga ovekovječi grafitom jer je “borac za našu stvar”.
BUKA: Pomenuo si koliko je bitna edukacija o svim stvarima koje su nam se desile. Reditelj Srđan Dragojević kazao je da se ne bi moglo desiti da imamo murale posvećene Mladiću da su mladi na vrijeme edukovani o svemu što se dešavalo u staroj državi. Jedan si od moderatora regionalnog serijala “Perspektiva” u kojem ste govoroli sa mladima o njihovim problemima i načinu na koji shvataju stvarnost oko sebe. Na osnovu tog iskustva i svega čemu svjedočimo u našim zemljama imaju li mladi budućnost i naše zemlje perspektivu?
Posao svih nas je da mislimo da ima. Svi smo optimisti samom činjenicom što sjedimo ovdje. Mislim da bi bio vrhunski mazohizam da ostaneš ovdje a da se ne nadaš da će biti bolje. Stravičan je podatak da recimo Srbiju godišnje napusti oko 100 hiljada mladih ljudi. Međutim, paraleno sa tim pojavljuje se i revolt kod tih mladih ljudi. Nije njima pravo što odlaze. Nije to ono – odoh ja i baš me briga. Nešto se ozbiljno promijenilo. Sada ima 38 godina, kada sam se upisivao na fakultet sa 19 godina teme nijesu bile iste. Svi su tada bili iz fazona, pa može i da se ode, ali cilj je bio da se završi faks i proba ovdje, pa onda može da se ode. Sada je drugačije jer mnogo omladine upisuje faks za jasnim planom za pakovanje kofera na dan prijema diplome. Ali, ja vjerujem da je ljubav prema zemlji prirođena svim ljudima.Nikome nije drago kada odlazi. Kada se klinci odluče na takav korak, onda to nije bez muke. Mnogi od prethodnih generacija podnijeli su velike žrtve i tužna je konstatacija da nijesmo dočekali svjetiju budućnost. To prosto treba prihvatiti i reći ako sada nećemo da uradimo nešto, možda nikada nećemo ni dočekati. Ne bih da zvučim dramatično, ali polako ulazimo u ono sad ili nikad. Ako sada nešto ne uradimo nešto ovo će stvarno da bude skupina odumirućih zemalja. Trajaće dok traju, otvaraće se neka “Rio Tinta” koja će da nas opustoše, svako će uzeti diplomu i otići, ili čak i bez diplome. Susreo sam više puta u sedam godina rada u serijalu “Perspektiva” sa strašnom zatrovanošću kod mladih, što mi je teško padalo, ali mnogo više puta sam dobio pozitivnu energiju. Mladima je srce na pravom mjestu i samo se pitaju kako da ovo popravimo.
BUKA: Trideset godina od sukoba u bivšoj Jugoslaviji retorika devedesetih je ponovo na sceni u skoro svim bivšim državama. Svojevremeno si poručivao vlastima u Srbiji i Hrvatskoj da se ne igraju devedesetih. Da li smo danas, kako m smatraju, dalje od pomirenja u regionu nego što je bio slučaj nakon Dejtonskog sporazuma?
Postoje neki ljudi kojima su devedesete prirodno stanište to su te političke elite. Ima pokojni, divni, Bekim Sejranović u jednom romanu tu konstataciju gdje kaže da su sva pitanja nacionalnih sukoba svodljiva na „loženje“ narodnih masa od priučenih političara, kriminalaca i kratkovidih intelektualaca. I kaže da se to „loženje“ na kraju završilo ratom koji su platili narodi a naplatile pomenute tri grupe. Stvarno se priča svodi na to. Suština je da mnogi ljudi ne razumiju o čemu pričam jer im niko nije objasnio da nacionalizam i patriotizam nijesu sinonimi. Nacionalizam nije jedini oblik patriotizma koji postoji. Zato smo stavili citat Danila Kiša na kraju pjesme „Jebi ga“, ne bi li se neko zamislio. To nije izvučeno iz konteksta, to je čitav esej Kišov o nacionalizmu. To ne služi da se mi sakrijemo iza Danila Kiša, ali služi kao dobra klopka, pa dobro tu sad neki Mare priča… Ali, to se ne može reći za nekog poput Kiša. Vidim po mlađima naročito da ne vide tu razliku, a ne vide je zahvaljući političkim elitama koje ih vaspitavaju naše narode još od devedesetih. To su glavom i bradom isti ljudi koji su svoj život izgradili na toj vrsti podle zamjene teza. Patriota ne voli svoju zemlju što je hvali kada ne treba, ali to radi kada treba. Svjestan je da postoje problemi. Nacionalista to ne radi. Čitav narativ nacionalizma je dobar za mase jer nudi utjehu i smisao. Naši narodi su pod traumama, treba nam utjeha a nacionalizam to radi. Potpuno je psihološki jasno koja od te dvije priče se radije sluša. E oni su instalirali tu priču da je nacionalizam jedini oblik patriotizma i to je mehanizam parizitiranja nad nama. Tako su napravili devedesete – niko od njih nije postradao a svi su se obogatili. Šta sad tu dalje imamo da pričamo – rat je njima biznis. Strašno je gledati da ti isti ljudi prodaju foru dvije decenije kasnije, a to je za istoriju bilo prekjuče. Budućnost je posao za sve nas. Bukvalno za sve nas, jer istorija umije da promijeni granice, ali istorija mnogo sporije mijenja geografiju. Živimo jedni pored drugih, živimo jedni sa drugima. To je kao u zgradi u kojoj živiš, ili ćeš naći način da se pomiriš i živiš u miru sa komšijom, kojeg ne moraš da voliš, ili neko mora da se odseli. Slično je i sa narodima, ili ćemo živjeti jedni sa drugima, ili jedni protiv drugih, a vidjeli smo čemu to vodi. Ničemu dobrom, to je sigurno.
