Koronadiktatura

Kao i drugdje po svijetu, strah od smrtonosnog virusa doprinio je jačanju državne moći i dominacije vladajućih političkih stranaka ili nacionalnih elita, što se najviše odnosi na Bosnu i Hercegovinu

Piše Hajrudin Somun za Oslobođenje

Baš nekako u ovo vrijeme kad se javljaju znaci proljeća, prošle godine je u Evropu stigla pandemija koronavirusa, pa smo se uskoro i mi na Balkanu i Bosni i Hercegovini raspisali o njenoj prijetnji i opasnosti za ljudske živote, ali i za ograničavanje i urušavanje osnovnih ljudskih sloboda koje ona po svojoj prirodi ili neprirodi nosi.

JAČE OD RAZUMA 


O nemogućnosti odgovora političkih vlasti i zdravstvenih autoriteta na to pitanje svjedoče žestoke demonstracije mladog svijeta koje su tokom 2020. izbijale od Berlina do Maribora i Beograda, a prema onome što se događa na njenom početku, neće ga biti ni u 2021. Zbog uvođenja policijskog sata u Holandiji, prvog poslije Drugog svjetskog rata, izbili su demonstracije i nasilje, neviđeno za četrdeset godina. U Britaniji se priređuju masovna slavlja koja traju “sve dok se ne pojavi policija”, koja je sredinom januara tek uz pomoć pasa i helikoptera prekinula jednu ilegalnu zabavu s 300 gostiju. Kako javlja Deutsche Welle, i u Njemačkoj je sve agresivniji otpor zavođenju vanrednih mjera. U više saveznih zemalja “želja za slavljem kod nekih bila je očigledno jača od razuma, pa je policija prekidala korona partyje”. Jedna žena u Münchenu je u javnom prijevozu udarila nogom u stomak muškarca koji je zamolio da stavi masku. U Kopenhagenu je nekoliko stotina ljudi protestiralo zbog aktuelnih mjera, uzvikujući: “Sloboda za Dansku, dosta nam je!”. A kad su im prekinuli skup, policajce su gađali flašama. Vrhovni sud Holandije naredio je prošlog utorka vladi da ukine policijski sat zato što takva odluka nema pravne osnove. U januaru je takođe Ustavni sud Austrije proglasio neustavnim zavođenje policijskog sata, a opozicijske stranke su tražile od vlade da vrati novac onima koji su kažnjeni za njegovo kršenje.

Pa može li iko naći pravi odgovor na pitanje da li mjere zaštite građana od koronavirusa urušavaju ustaljene vrijednosti demokratskih sistema? Jedan od odgovara pokušao je dati holandski premijer Mark Rutte koji smatra da agresija i nasilje koje prati takve mjere “nemaju nikakve veze s protestima ili borbom za slobodu”, nego da je riječ o “kriminalnom nasilju”. Pandemija je mnogo šta poremetila i urušila, nema sumnje. Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres je u svome godišnjem online predavanju u čast Nelsonu Mandeli rekao da pandemija “poput rendgena otkriva pukotine u krhkom kosturu društva koje smo sagradili”. Ona “razotkriva zablude i neistine svugdje: laž da slobodno tržište može omogućiti zdravstvenu zaštitu za sve; neistinu da neplaćeni rad na zaštiti ljudi nije rad; iluziju da živimo u postrasističkom svijetu; mit da se svi nalazimo na istome brodu”.
Kako se pandemiji ne nazire kraj, sve je jasnije da ona na razne načine mijenja svijet. Epidemiolozi od početka govore da su karantinske mjere najefikasnije sredstvo sprečavanja širenja bolesti, ali cijena zatvaranja industrije, hotela, restorana, plaža će se plaćati dugo kad krene globalna recesija. A na političkom planu prošla godina je dala dovoljno povoda da se kaže kako su autoritarne vođe po cijelom svijetu uspjele da uzmu još više vlasti i smanje prostor demokratske participacije u donošenju važnih odluka. Više od 500 potpisnika – mnogih bivših šefova država, premijera, parlamentaraca nobelovaca i predstavnika civilnog društva – u otvorenom pismu štokholmskog Instituta za demokraciju i pomoć na izborima (IDEA) smatra da je pandemija koronavirusa dovela do jačanja autoritarnosti vlada širom svijeta i da predstavlja sve veću prijetnju demokraciji. Oni ističu da “autoritarni režimi, neočekivano, koriste krizu da bi utišali kritičare i ojačali svoj politički stisak”.
Potpisnici te peticije imali su, bez sumnje, kao primjere svog upozorenja na umu jednu veliku svjetsku silu poput Kine i jednu malu evropsku poput Mađarske. The Atlantic je pisao da se “Kina umrežava s autoritarnim liderima širom svijeta, kojima izvozi naprednu tehnologiju za nadzor i kontrolu građana”, a ne treba mnogo podsjećati na to kako vlast Viktora Orbana u Mađarskoj nastavlja kršiti medijske i druge slobode. Američki Međunarodni centar za neprofitno pravo tvrdi kako je više od osamdeset država, da bi proširilo izvršnu vlast, uvelo policijski sat, pojačanu kontrolu kretanja, cenzuru i druge mjere kažnjavanja onih koji krše pravila.
Sve te mjere su manje ili više uvele i balkanske države, ali su izbori koji su u nekim od njih održani imali zajednički imenitelj – da su pobijedile stranke koje su u njih ušle s pozicije vlasti. Kao i drugdje po svijetu, strah od smrtonosnog virusa doprinio je jačanju državne moći i dominacije vladajućih političkih stranaka ili nacionalnih elita, što se najviše odnosi na Bosnu i Hercegovinu. “Onaj koji upravlja krizom, on pobjeđuje na izborima – to je aksiom u politikologiji”, rekao je za BBC Dražen Lalić, sociolog sa zagrebačkog univerziteta, dodavši kako “nema dileme da su Aleksandar Vučić, Andrej Plenković i Zoran Zaev najistaknutije političke ličnosti u svojim zemljama”. A Nenad Zakošek, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa je rekao: “Gledajte, uvođenje policijskog sata je po mom sudu potpuno nepotrebno. Ja bih rekao konačnica, represivna reakcija je rezultat na prvobitno nesnalaženje… to je logičan slijed populističke reakcije. Kod Srbije me je začudilo koliko paralela, recimo, ima između reakcija američkog predsjednika Donalda Trumpa i reakcija srpskog predsjednika Aleksandra Vučića”.
Dilema, međutim, ostaje kad se radi o policijskom satu, kojem ni sam ne vidim osobitu svrhu, bar u našem Sarajevu. Posebno kad je u početku imao u mirna vremena svijeta najradikalnije trajanje, od osam sati uveče. Ali šta i u tom slučaju reći kad se čuje kako je vlada u australijskoj državi Viktorija uvela totalnu blokadu devet stambenih tornjeva u Melbourneu? Više od 3.000 ljudi zatvoreno je u socijalnim stanovima kako bi se iz njih suzbilo širenje infekcije koronavirusa? Vlada Viktorije je priznala da je pogriješila, ali je njen ministar Richard Wynne rekao: “Ne izvinjavamo se zbog spašavanja života”. To me podsjetilo na Ismira Juska, ministra u Sarajevskom kantonu, koji stalno upozorava na to da je zdravlje cilj restriktivnih mjera, a jednom je čak rekao: “Za mene je zločin, najveće krivično djelo, pa ga mogu okarakterisati i kao pokušaj ubistva za sve one koji su dobili jasnu instrukciju da poštuju samoizolaciju, a to ne rade”.

TIHI OTROV


Njemački historičar Paul Nolte je za moguće kršenje demokratije u vrijeme pandemije rekao da stanje još nije “koronadiktatura”, ali je vladavina dekretima umjesto parlamentarne rasprave “tihi otrov”. Ima nešto drugo što nam je pandemija donijela, što je uveliko pomoglo da se lakše podnosi, ali čemu se takođe još ne naziru štetne posljedice. To su društvene mreže i sve što se preko njih prenosi, pa djeluje kao dodatni “tihi otrov”. Ili društveni otrov. Ne koristim se Facebookom, ni Twitterom, ni Instagramom ili raznim tik-tokovima, pa i ne znam šta sve kroz njih prolazi, ali ću navesti nekoga ko je to očito dobro proučio. Nathaniel Persily, profesor prava sa Stanford univerziteta, još dok koronavirus nije izletio iz Kine, napisao je u studiji “Izazov demokratiji od interneta”: “Prvobitno obećanje digitalnih tehnologija bilo je bez opravdanja demokratsko. Ono je zamijenjeno zabrinutošću da najdemokratskija svojstva interneta, ustvari, ugrožavaju samu demokratiju. Demokratija plaća cijenu za slobodu interneta, po tom shvatanju, u formi dezinformacija, govora mržnje i stranog uplitanja u izbore”.
Kao naručeno za američke, mnoge evropske i balkanske izbore, ali, da budem do kraja konkretan, i za prošlogodišnje lokalne izbore u BiH održane u jeku pandemije.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.