Koga brinu europski krajputaši: Obilje mogućnosti i ograničenja

Od vijesti da se nešto događa, pa do uzimanja kredita ostao je samo vakuum u kojem nitko ne zna ko pije ko plaća. Mrtvi kapital na koji se mnogi osvrću odavno je isčeznuo. U traženju pravednijeg i boljeg društva raspodjela postaje centralno pitanje. Ukoliko jedni imaju previše u smislu da je stečen na nedozvoljen način, dok drugi jedva opstaju, sada odjednom svi očekuju nešto od državice koja živi na respiratoru. Oni koji su bliski istoj očekuju šačicu zamjenjivih maraka, ne bi li ostali na površini. Oni koji nemaju nikakve veze sa kaplanima ovog društva nisu i neće dobiti ništa, a zašto bi dobili kada  toga uistinu nema. Ah taj biro za evidentiranje, to je institucija neostvarenih ljudi po svemu sudeći onih koji zarad tuđe muke žive vlastitu mada to i ne opažaju.

Piše: Sanjin Šahmanović

Međutim šta oni na dnu kastinskog poretka misle o sebi i kako se odnose prema svemu?

Od europe i slobode do neslobode, priča o europskoj uniji nitko nema fajde, prazna naglabanja o članstvu i medijska „hajka“ o budučnosti koja nikada ne stiže. Zablude i bolji život u nekoj imaginarnoj zajednici koja nije spremna da ugosti nikoga sa balkana, dokaz je zajednice „čelika i uglja“ u kojem proleteri u Grčkoj i Francuskoj nemaju za hljeba. Zašto često velike ideje služe nekome drugom osim onom zbog čega su nastale?

Performans nakon medijskog tupog izvještavanja o svemu što nas opterećuje u zadnje vrijeme, nastavlja da impregnira svijest jadnika o nekom europskom putu koji živi u glavama nekolicine ljudi i medija koji kreiraju tu percepciju. Jedina legitimna inicijativa obuhvatila bi našu zemlju ukoliko bi se prihvatila ideja prijevremenog primanja u Europsku uniju što znači u narednih najkasnije tri godine, sve poslije toga je iluzija i pretvaranje.

Nakon jedne kampanje sada nam javni servisi poručuju da smo još jadniji nego što mislimo, da bez Europske unije nemamo šansu za slobodom i mirnim životom. Jedni važu, drugi lažu, a svi zajedno oglobljavaju ono malo antiglobalnog, „sakralnog“ života što nam osta. U koji pijesak uvaliti glavu pita se narod, tamo gdje neće nitko u vlastiti mulj koji svi imamo, ali ga ne priznajemo.

Ta velika nad država u istorijskom smislu, šta je donosila ovom prostoru?

Možda manjak slobode, potlačenost, nove dileme, zakopavanje ili otkopavanje novih-starih problema sukoba koji mogu postati tako vidljivi na političkom spektru da bi ojadili i ovu političku trilogiju koju gledamo tako dugo.

Ovdje se nudi ili mi ili nekolicina vas, tu nema nas, kao društva, sa vlastitim vrijednostima koje su ili izgubljene ili ih zaboravljamo. Naravno mnoge i dijelimo, međutim podsvijest je ono što određuje ovaj prostor više nego ideja ili marš kojem smo bili sudionici i baštinici.

Neke političke projekte lakše je progurati onima koji to priželjkuju, mada će pod znakom pitanja biti i to željeno kada dođe vrijeme za to.

Oko toga se moramo složiti, ali svi pored puta stanite u redove i zbijte se, jer tako nećemo osjetiti da europa prolazi kraj nas, ni mi pokraj te europe u pravnom, političkom ili ekonoskom pogledu.

Dobar primjer za to je Cipar koji je ušao tamo gdje ovaj prostor ne može ni pomirisati, pa kako to gospodo komisionari, parlamentarci iz Strasbourga?

This article has been produced with the support of the European Endowment for Democracy (EED). Its contents do not necessarily reflect the official opinion of EED. Responsibility for the information and views expressed in this article lies entirely with the author(s).

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.