Više od tri decenije nakon rata u BiH, suočavanje s prošlošću u toj zemlji i dalje je veliki izazov.
U društvu koje i dalje nosi duboke ožiljke rata, suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini (BiH) ostaje jedan od najvećih izazova. Fragmentiran obrazovni sistem, politizacija historije i nedostatak političke volje za priznavanjem sudski utvrđenih činjenica o ratnim zločinima, sprječavaju mlade da razvijaju kritičko mišljenje i međusobno povjerenje. Sagovornici Mediacentra Sarajevo ističu da je prihvatanje i razumijevanje historijske istine ključni korak ka trajnom miru i jačanju ljudskih prava.
Iako BiH ima složenu historijsku i političku prošlost, posebno zbog rata 1990-ih, mladi ljudi danas često nemaju iste predrasude kao prethodne generacije, kaže Irena Hasić, izvršna direktorica Inicijative mladih za ljudska prava (YIHR) BiH. Ona smatra da postoji prostor za zajedničko učenje o prošlosti među mladima iz različitih dijelova BiH.
“Postoji velika mogućnost za povezivanje i dijalog, ali to zahtijeva otvorenost, poštovanje različitih iskustava i aktivnu edukaciju. Razgovaranje s mladima o historijskim činjenicama koje su politički osjetljive u BiH predstavlja izazov”, rekla je Hasić.
Govoreći da diskusija o temama poput rata, etničkog čišćenja ili zločina protiv čovječnosti može izazvati snažne emocije, Hasić ističe da je BiH još uvijek podijeljena po etničkim i političkim linijama, a to se često odražava na način na koji se uči i interpretira prošlost.
Prema njenim riječima, mladi u BiH odrastaju u poslijeratnom društvu koje nosi traume i u okruženju koje im pruža samo jedan aspekt historije, često u skladu s političkim narativima njihovih zajednica. Ovi narativi mogu biti iskrivljeni ili selektivni, što otežava objektivno razmatranje osjetljivih tema.
Navodi da mladi često donose stavove koji su oblikovani iskustvima svojih porodica i zajednica, što može otežati otvoren razgovor. Napominje da u današnjem digitalnom dobu, mediji i društvene mreže imaju veliki uticaj na mlade.
“Nažalost, mnogi od tih izvora informacija promoviraju polarizirane i često netačne ili pristrasne narative. Ovo može otežati razliku između činjenica i propagande, a mladi često nemaju dovoljno kritičkog mišljenja da bi filtrirali te informacije“, kaže Hasić.
Za nju obrazovni sistem u BiH, nažalost, često ne podstiče razvoj kritičkog mišljenja, već se fokusira na prenošenje zvaničnih narativa o prošlim događajima.
Mladima se, kako kaže, rijetko daje prilika da istražuju različite perspektive ili da razvijaju vlastite stavove o osjetljivim temama što stvara prepreke za iskrenu i otvorenu diskusiju.
“Kroz obrazovni sistem, historija u BiH je često predmet političke manipulacije. Politizacija nastave historije može značiti da se neki događaji i činjenice minimiziraju ili potpuno ignoriraju, dok se drugi preuveličavaju ili predstavljaju kroz određen politički filter. Ovo može stvoriti nesigurnost među mladima kada je u pitanju oblikovanje vlastitih stavova i razumijevanje prošlosti”, kazala je ona.
Organizacije civilnog društva već godinama pokušavaju kroz radionice, izložbe, dokumentarne filmove i ture sjećanja doprinijeti razbijanju stereotipa i kreiranju prostora za međusobno razumijevanje. Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine s tim je cljem kreirala Bazu sudski utvrđenih činjenica namijenjenu nastavnicima historije i istraživačima, a prilagođenu djeci i s materijalima za provođenje nastave.
„Nastavnici su nam bili zahvalni da imaju materijal koji je zasnovan na činjenicama, a učenici su dobro prihvatili na časovima koje smo realizovali uz pomoć profesora. Mnogi su nam rekli da o ratu samo znaju ono što su im roditelji ili drugi članovi porodice rekli“, rekao je Haris Rovčanin, autor baze.
Negiranje genocida i ratnih zločina, veličanje osuđenih ratnih zločinaca i govor mržnje nisu samo moralno upitni, već su i direktan napad na ljudska prava. Aktivisti godinama upozoravaju da pravo na istinu i pravdu pripada preživjelima i porodicama žrtava, ali i društvu u cjelini.
Predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida Murat Tahirović kaže da je odnos prema sudski utvrđenim činjenicama nešto što naše društvo, na prostoru Balkana, smatra da nije dio naše ostavštine, pogotovo ako se govori o onima koje je utvrdio Haški tribunal.
“Presude su marginizovane, njihova vrijednost i značaj su neprihvatiljive i to ne samo za političke elite, koje jesu stvorile takvu atmosferu, kojom se umanjuje značaj sudskih utvrđenih činjenica. I 30 godina nakon rata, presuđeni ratni zločinci su heroji, koji uživaju poštovanje u sredinama, poput Srbije ili Hrvataske, mada ni BiH nije odmakla u osudi takvih djela“, kaže Tahirović.
Smatra da će i oni koji i dalje veličaju ratne zločince, negiraju zločine, jednog dana morati da prihvate činjenice. Kaže da je prihvatanje istine ključni korak ka trajnom miru.
„Ako oni to ne urade uradiće drugi, obrazovaniji, svjesniji i razumniji“, kaže Tahirović.
Ukoliko bi država BiH jednoglasno priznala ono što se desilo i ako bi djeca u školama u cijeloj državi učila o ratu na osnovu sudski utvrđenih činjenica, Tahirović kaže da bi se desila katarza društva.
„Međutim to se neće desiti bez iste katarze u Srbiji i Hrvatskoj koje sa na direktan način involvirane u sva dešavanja u BiH, kako u ratu tako i danas“, govori on.
Hasić smatra da veličanje ratnih zločinaca i negiranje zločina ne dopušta društvu da se suoči s prošlošću i izgradi temelje za pomirenje. Mladima se, kako navodi, oduzima prilika da razumiju cijelu istinu o prošlom ratu i da razvijaju međusobno povjerenje.
“Umjesto da razvija kulturu dijaloga i zajedništva, politička retorika koja veliča zločince produbljuje podjele i blokira pomirenje. Negiranje ratnih zločina i veličanje ratnih zločinaca od strane političkih elita ima duboke negativne posljedice za društvo, a posebno za mlade ljude. Takvo ponašanje političkih lidera šalje veoma loš signal u smislu moralnih vrijednosti, pravde i pomirenja, te stvara barijere za izgradnju stabilnog i mirnog društva”, kaže ona.
Navodi da, kada političke elite, koje bi trebale biti uzor u poštovanju zakona, negiraju sudske presude i veličaju osobe koje su pravosnažno osuđene za ratne zločine, šalju signal da pravda nije važna.
“To stvara osjećaj da je moguće izbjegavati odgovornost za zločine… Mladima se poručuje da nije potrebno poštovati zakon i da je moguće izgraditi karijeru na temelju netransparentnih i neetičnih postupaka”, kaže Hasić.
Politički lideri u BiH, kako navodi, često koriste prošlost kao sredstvo za jačanje svojih političkih pozicija i identiteta, što znači da su mnogi od njih neskloni objektivnom suočavanju s prošlošću.
“Umjesto da rade na pomirenju i izgradnji zajedničke budućnosti, političke stranke u mnogim slučajevima još uvijek manipulišu prošlim događajima kako bi mobilizovale svoje glasače, što otežava izgradnju konsenzusa o važnim pitanjima vezanim za ratne zločine i odgovornost”, rekla je izvršna direktorica YIRH-a.
Iako postoje sudovi i institucije koje su se bavile ratnim zločinima, kao što je Sud BiH i Haški tribunal, političari nisu uvijek voljni aktivno podržati ove institucije ili širiti odgovornost na širu društvenu razinu, smatra.
“Često se događa da političari minimiziraju značaj ratnih zločina ili čak opravdavaju zločine koje su počinili pripadnici njihove etničke zajednice, što je još jedan znak političke nevolje za institucionalno suočavanje s prošlošću. Iako je ključno za izgradnju stabilnog, pravednog i pomirenog društva, politička volja za institucionalnim suočavanjem s prošlošću u BiH i dalje je veoma ograničena“, kaže ona.
Hasić zaključuje da je to pitanje u velikoj mjeri ostalo na civilnom društvu, nevladinim organizacijama, i pojedincima koji se bore za istinu, pravdu i pomirenje.
diskriminacija.ba