Na diplomatskoj konferencije Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu, održanoj u Ženevi u periodu od 13. do 24. maja, usvojen je prvi međunarodni pravni instrument koji se odnosi na intelektualnu svojinu, genetske resurse i tradicionalno znanje povezano sa genetski resursima – Ugovor WIPO o intelektualnoj svojini, genetskim resursima i povezanom tradicionalnom znanju.
Ugovor predstavlja istorijski iskorak u pravnom regulisanju intelektualne svojine, genetskih resursa i tradicionalnog znanja, a nastao je kao posljedica pregovora koji su se u okviru Svjetske organizacije za intelektualnu svojinu vodili od 2001. godine. Glavni problem koji je bilo potrebno prevazići u toku pregovora i oblikovanju sadržaja normi Ugovora bilo je postizanje ravnoteže između patentne zaštite, sa jedne i prava autohtonih naroda i lokalnih zajednica na genetske resurse na njihovoj teritoriji i tradicionalno znanje u vezi tih resursa, sa druge strane.
Ovo pitanje je adresirano kroz mehanizam otkrivanja zemlje porijekla ili izvora genetskih resursa u prijavi patenta, u slučaju kada se patent traži za pronalazak zasnovan na genetskim resursima. Ukoliko je pronalazak za koji se traži patent zasnovan na tradicionalnom znanju povezanom sa genetskim resursima, od podnosioca prijave će se tražiti da otkrije autohtone narode ili lokalnu zajednicu, koji su pružili tradicionalno znanje. Ukoliko je podnosiocu prijave nepoznata zemlja porijekla genetskih resursa ili autohtoni narod, odnosno lokalna zajednica, isti je u obavezi da navede izvor genetskih resursa ili tradicionalnog znanja povezanog sa genetskim resursima.
Prema tome, Ugovor postavlja uslove koje će uprave za industrijsku svojinu zemalja članica Ugovora postavljati pred podnosioce prijave patenta, pa isti neće moći da steknu patent bez otkrivanja zemlje porijekla ili izvora genetskih resursa, odnosno autohtonih naroda ili lokalne zajednice, koji su pružili tradicionalno znanje. Takođe, zemlje članice su u obavezi da podnosiocima prijave pruže smjernice u pogledu ispunjavanja zahtjeva za otkrivanje zemlje porijekla ili izvora genetskih resursa, odnosno autohtonih naroda ili lokalne zajednice, kao i da im omoguće da isprave i dopune prijave koje sadrže pogrešne ili nepotpune podatke.
Osnovni ciljevi Ugovora su, dakle, poboljšanje učinkovitosti, transparentnosti i kvaliteta patentnog sistema u pogledu genetskih resursa i tradicionalnog znanja povezanog s genetskim resursima, i sprečavanje pogrešne dodjele patenata za pronalaske koji nisu novi ili inventivni u pogledu genetskih resursa i tradicionalnog znanja povezanog s genetskim resursima.
Kao primjer genetskih resursa pomoću kojih se može razviti patentabilni pronalazak, mogu se navesti određeno ljekovite bilje, poljoprivredni usjevi ili životinjske pasmine. Genetski resurs se, sam po sebi, ne može zaštiti patentom, ali se može zaštititi pronalazak razvijen pomoću takvog resursa. Tradicionalna znanja se uobičajeno odnose na način korišćenja određenih resursa, njihove prezervaciju i konzervaciju, tradicionalnu medicinu itd.
Ugovorom se zemljama članicama ne nameće obaveza, ali se ohrabruju da uspostave informacione sisteme (kao što su baze podataka) genetskih resursa i tradicionalnih znanja povezanih sa genetskim resursima, i to u konsultacijama i saradnji sa autohtonim narodima, lokalnim zajednicama i drugim zainteresovanim stranama. Ukoliko je takav sistem uspostavljen, države članice bi trebale isti učiniti dostupnim upravama za industrijsku svojinu drugih država u svrhu pretraživanja i ispitivanja prijava patenata, uz primjenu adekvatnih mjera zaštite.
Konačno, Ugovorom je uspostavljena i Skupština zemalja članica, sačinjena od po jednog delegata iz svake zemlje članice Ugovora. Osnovni zadaci Skupštine ogledaju se u održavanju i razvoju Ugovora, te svim pitanjima koja se odnose na njegovu primjenu.
U pogledu daljih koraka, ugovorne strane su se obavezale da će četiri godine nakon stupanja na snagu Ugovora preispitati obim i sadržaj Ugovora, baveći se pitanjima kao što je moguće proširenje zahtjeva za otkrivanje podataka na druga područja intelektualne svojine i rješavanje drugih pitanja koja proizilaze iz novih tehnologija koje su relevantne za primjenu Ugovora.
Ugovor stupa na snagu tri mjeseca nakon što 15 strana deponuje svoje instrumente o ratifikaciji ili pristupanju. U ime Bosne i Hercegovine, Ugovor je potpisao direktor Instituta za intelektualnu svojinu BiH, a ratifikacija i pristupanje ovom ugovoru u konačnici će se realizovati kroz zakonsku proceduru u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Autor teksta: Igor Letica, advokat Advokatske firme Sajić