Kako do boljeg obrazovanja u Bosni i Hercegovini? Kako imati kvalitetno, svrsishodno i kreativno obrazovanje, usklađeno sa evropskim trendovima i zanimljivo onima kojima je namijenjeno – djeci i mladima.
Prema posljednjem izvještaju Svjetske banke, koji je finansirala Evropska unija (EU), više od polovine mladih je nezadovoljno svojim srednjim obrazovanjem, a preko 25% ističe da stečena znanja i vještine nisu u skladu sa potrebama tržišta rada – što doprinosi stopi nezaposlenosti mladih u BiH od skoro 47%. U osnovi ovo znači da ova zemlja ne koristi svoj najznačajniji resurs i napotentniji resurs, a to su ljudi.
O ljudima možemo govoriti i sa jedne i sa druge strane. Na jednoj strani su oni kojima je znanje potrebno (od vrtića do akademskih zvanja), a na drugoj strani su učitelji, nastavnici, profesori.
I ovi drugi su nekad bili ovi prvi tako da je sve povezano, odnosno sve je proces na koji mogu uticati različiti faktori i iznutra i izvana.
Na ovu temu se već pisalo i pisaće se još. Nastavnički posao je u BiH veoma slabo cijenjen i prilično neatraktivan. Nastavnici u BiH nisu plaćeni spram rezultata koje postižu, nego na osnovu stepena svog obrazovanja i radnog staža, što obara njihov nivo zainteresovanosti za sam radni učinak – odnosno nivo znanja učenika.
Koliko god bilo teško i koliko god da su ulaganja u obrazovanje u BiH još uvijek nedovoljna, svakodnevno svjedočimo uspjesima veoma motiviranih učitelja, nastavnika i profesora, koji u prilično dosadne kurikulume unose dašak svjetla, crno-bijelom dodaju boje i u stanju su da zainteresuju učenike za svoje predmete.
Privukli su nas naslovi na nekim portalima, te na stranici Gimnazije Dobrinja, koji govore o učeničkom aktivizmu. A onda smo zagrebali ispod površine i otkrili da učenici odlaze zajedno na pozorišne predstave, da zajedno gledaju filmove, da su sami, povodom Dana državnosti BiH, osmislili i režirali dokumentarac “Grad Kraljeva”, da su sarađivali sa Zemaljskim muzejom, Narodnim pozorištem, ali da na tome neće stati ‒ to su učenici koji pohađaju Dramsku sekciju i jako su fokusirani u onome što rade.
Kako je ovo priča o ljudima, o mladim ljudima iz BiH, koji kroz svoje profesionalno djelovanje mogu uticati i utiču na druge, ispričaću ovu priču do kraja. Priču o mladoj profesorici maternjeg jezika iz Gimnazije Dobrinja, voditeljici Dramske sekcije, Aidi Hasović.
Profesorica Hasović je rođena i odrasla u Sarajevu, diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu UNSA, položila stručni ispit, radila u nekoliko škola i u ovoj školskoj godini predaje učenicima trećeg i četvrtih razreda u Gimnaziji Dobrinja. Već je prepoznatljiva po svojoj inovativnosti, te konekciji koju ostvaruje sa učenicima i jako ih zainteresira za svoj predmet.
Pitanja:
- Mada smo Vas na neki način predstavili, sigurni smo da je premalo rečeno, zato nam odgovorite na pitanje: Ko je Aida Hasović? Aida Hasović je kćerka, sestra…, profesorica, kolegica, prijateljica…, ali i osoba koja voli život, rad sa djecom, prirodu, putovanja i slobodu. Veoma je komunikativna i društvena i nastoji iskoristiti svaki dan svoga života na najbolji mogući način uprkos teškoćama kada naiđu i veoma je zahvalna na svemu što ima.
- Odakle potiče ljubav prema nastavničkoj profesiji? Ljubav prema knjigama, enciklopedijama, časopisima, slikovnicama… i konkretno prema boljem spoznavanju sebe, svijeta, života… rodila se još u ranom djetinjstvu kada sam listala njihove stranice, gledala fotografije, usvajala slova i učila kako pisati i čitati (tada internet nije bio dostupan kao danas). Stoga, mogu kazati da otkako znam za sebe, znam i za obrazovanje (bez čega definitivno i ne mogu zamisliti svoj život). No, ona prava ljubav prema nastavničkoj profesiji pojavila se u šestom razredu osnovne škole i tačno sam znala šta ću biti – profesorica maternjeg jezika. Vidjela sam se jednostavno u učionici s druge strane i u radu sa djecom. Uspjela i jesam u tome. Danas živim svoj san iz djetinjstva i veoma sam sretna i zahvalna zbog toga.
- Da li sada, kad ste sa druge strane katedre imate drugačiju percepciju glede obrazovnog sistema? Naravno da imam. Mnogo toga se promijenilo u obrazovnom sistemu. Nije ništa isto kao kada sam bila učenica, potom studentica, a danas i prosvjetna radnica. Tehnologija je mnogo uznapredovala i učenici imaju dostupne informacije u svakom trenutku što za vrijeme moga školovanja je tek bilo u procesu razvijanja. Nismo ni mogli zamisliti u kakvom smjeru će nas to sve odvesti i koje ćemo sve mogućnosti imati zahvaljujući tehnologiji.
- Koliko je nastavnički posao po vašem mišljenju odgovoran i da li je i koliko je težak? Svaki posao je odgovoran i težak. No, kada je u pitanju nastavnički posao, smatram da je to jedan od najodgovornijih, ali i najtežih poslova. Kolege koje su učitelji, nastavnici, profesori mogu me razumjeti. Od nas sve kreće – kroz školu djeca usvajaju znanja, šire vidike i odlučuju o tome čime se žele baviti u životu i koji će posao obavljati u budućnosti. Zapravo, mi ih pripremamo za život. Nekoga pripremiti za život je poprilično veliki izazov. Možda i najveći! No, s druge strane, ako volimo svoj posao i ono što radimo nas ispunjava, sve što je teško, postaje i lako i ta težina posla opada kada vidite rezultate. To vrijedi za sve poslove. U našem slučaju, težinu posla zaboravimo kada vidimo zdravu, sretnu, zadovoljnu, nasmijanu djecu i da su na pravom putu. Nema veće sreće od toga kada vidite da je učenik zdrav, nasmijan i sretan što je na vašem času i što je vrijeme časa kvalitetno provedeno. Tada znate da ste nešto korisno uradili i svaki naredni čas je nastavnicima, ali i učenicima motivacija, a ne samo odgovornost i nešto što je obavezno jer obavljate taj posao.
- Da li ste zadovoljni obrazovnim sistemom u KS? Šta je to što biste promijenili? Nažalost, nisam u potpunosti zadovoljna obrazovnim sistemom u Kantonu Sarajevo, koji sam prošla kao učenica i studentica, a sada prolazim i kao prosvjetna radnica. Mnogo toga se treba poboljšati. Obrazovni sistem zaslužuje da bude bolji i ulažem nade u to da će i postati. Potrebno je izgraditi inovativniji obrazovni sistem koji će otkrivati, razvijati i podržavati talenat kod djece, a promjena prvo kreće u učionici. Važno je da nastavnik zna potrebe svojih učenika i njihove mogućnosti te u skladu sa tim i pripremi svoje časove i na kreativan način obradi nastavne jedinice. Učenicima definitivno fali kreativan rad u učionici. Kroz takav rad će i njihove mogućnosti doći do izražaja, kao i talenat, koji sam prethodno spomenula, i moći će proširiti vidike, jačati samopouzdanje, samopoštovanje… te neće trebati učiti gradivo napamet, odnosno samo za ocjenu, već će im biti zanimljivo i zabavno i htjet će istraživati sami i na taj način obrazovati se više te raditi na sebi. Stojim iza toga da je obrazovanje važan segment života svakog čovjeka i da naš obrazovni sistem itekako treba da napreduje u boljem smjeru jer sadašnje generacije, ali i buduće, zaslužuju napredniji obrazovni sistem koji će ih pripremiti za tržište rada i sačuvati, prije svega, njihovo mentalno zdravlje, jer smo svjedoci brzog tempa života i mnogih “sagorijevanja” i drugih problema s kojima se svi nosimo (anksioznost, depresija, opadanje imuniteta…).
Kultura jeste na početku i na kraju svega. Upravo kultura i maternji jezik su jedan od simbola trajanja i postojanja naroda. Činjenica je da su danas mladi, pogotovo mladi do punoljetstva, nimalo ili veoma malo zainteresovani za dokumentarni film, pozorište, knjigu, maternji jezik, historiju. Kao da ste zažmirili na tu čenjenicu i poveli nemali broj učenika baš u tom pravcu. Oni pričaju priču o svom identitetu, svojim jezikom, svojim vlastitim stilom i veoma gordo.
- Šta ste Vi to uradili pa ste zainteresovali učenike za film, dokumentarni film, pozorište, historiju, jezik uopće? Na ovo pitanje odgovor bi trebali dati i moji učenici. Ono što mogu sama kazati jeste da sam osluškivala njihove potrebe i na taj način shvatila šta im zapravo treba. Inače, podrazumijeva se da nastavnik maternjeg jezika učenike treba motivirati za film, pozorište, jezik…, ali je veoma bitno i da sam voli odlaske u kino, pozorište, muzeje, biblioteke… Treba biti primjer. U svemu tome vrlo je važna i komunikacija sa učenicima. Kada se nastavnik zanima za rad sa učenicima, oni to i osjete, a ako je otvorena komunikacija, onda su i oni otvoreniji, pa će vas i na hodniku za vrijeme malih odmora zaustaviti da vam kažu svoje ideje, šta bi voljeli, šta su osmislili… i da jedva čekaju naredni čas ili negdje da idu sa vama. Onda se i ideje same nižu te ih je lakše sprovesti u djelo i motivacija je ogromna. Možda bi moj kraći odgovor na ovo pitanje bio – motivirala sam ih.
- Pored toga što ste posvećeni svom poslu, vi ste dugogodišnja aktivistica u nevladinom sektoru, volontirate i promovišete volonterizam. Ispričajte nam nešto o tome? Od šestog razreda osnovne škole postala sam članica Udruženja “Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu – Jovan Divjak”. S obzirom na to da je taj razred bio prekretnica u mom životu – shvatila sam koja će to biti moja profesija, dobila sam stipendiju u Udruženju koje podržava obrazovanje i učenike, imala sam i novi put u svome životu – volontiranje. Kroz različite radionice koje smo imali u Udruženju, druženja, putovanja, projekte…, imali smo i tu mogućnost da uvidimo šta je to zapravo volontiranje. Osjetila sam da me ispunjava, stičem nova poznanstva, kontakte, reference, a ono najvažnije, što formalno obrazovanje i ne nudi tako često, iskustvo. Kroz daljnje školovanje dobijala sam prilike i u drugim organizacijama volontirati, što sam itekako iskoristila. Zahvaljujući volontiranju mogu kazati da sam se osposobila za rad u školi još više i da sam srušila neke barijere koje sam imala, jer sam volontiranjem gradila i samopouzdanje, samopoštovanje, motivaciju…, širila vidike i postajala otvorenija prema životu. Pored Dramske sekcije, vodim i Vijeće učenika. Kroz svoje iskustvo učenicima nastojim približiti šta znači volontirati i da na taj način mogu sebe još više unaprijediti, nikako unazaditi, tako da učenici i ja pokrećemo mnoge aktivnosti i drago mi je kada vidim da su zainteresirani za volontiranje, ali i za rad na sebi.
- Mnogo ste vremena proveli, kroz Vaše aktivnosti u Udruženju “Obrazovanje gradi BiH – Jovan Divjak” i učili ste od najboljih. I dalje ste tu. Jesam i mnogo sam sretna i zahvalna zbog takve prilike koju mi je život pružio. Već 19 godina dio sam Udruženja. Iako čika Jovo nije sa nama dvije godine (uskoro će biti i druga godišnjica smrti), Udruženje je nastavilo sa radom. Moje aktivno učešće u projektima…, istina, bilo je tokom školovanja, ali i danas dajem svoj doprinos Udruženju koliko mi moje poslovne obaveze dozvole. Mogu reći da je Udruženje moja motivacija i da odrastanje, školovanje, učenje… pored čika Jove, zaposlenika Udruženja i ostalih prijatelja i donatora Udruženja su zaista najljepše uspomene koje ću zauvijek nositi sa sobom.
- Obrazovanje kao stil ili način život. Učim i podučavam i tako ukrug? Da li je to Aida? Apsolutno! Potpisujem! Svoj život ne mogu zamisliti bez obrazovanja i tako će zauvijek biti. Obrazovanje je moj stil ili način života, kako rekoste, a dan ne mogu zamisliti bez toga da nešto novo ne naučim, pa i ponovim, jer život je takav – uči nas mnogočemu u svakom trenutku ili nas prisjeti na nešto što smo možda i zaboravili. Podučavanje je također dio mene, ali želim istaći da i od svojih učenika također mnogo učim i da je to zaista i najljepše u našem pozivu – dijeljenje znanja između učenika i nastavnika gdje su svi dobitnici i pobjednici.
- Kako vidite sebe u budućnosti? Putevi iz BiH su otvoreni, odlazite li ili ostajete? Koja je Vaša poruka mladima, a koja kolegama? U budućnosti sebe vidim kao zdravu i sretnu i ispunjenu osobu. Kada je u pitanju moj nastavnički poziv, trenutno ne mogu znati u novoj školskoj godini gdje će me život odvesti, ali vjerujem da će to biti tamo gdje je najbolje za mene. Da li će me život nekada možda odvesti i negdje van BiH, također ne znam. Zasad sam prednost dala domovini i rodnom gradu i nastojim im dati svoj doprinos. Stoga, moja poruka mladima, ali i kolegama, jeste da uvijek vjeruju u svoje snove jer snovi znaju svoj put. Da se uvijek obrazuju. Da se suoče sa strahovima i da budu otvoreni prema životu, jer će im se nevjerovatne prilike i pružati. Život voli one koji se bore i ne odustaju. A ako se mi ne potrudimo živjeti svoj život onako kako želimo, ko će!? I ako ne sada, kada!?
Razgovarala: Adisa Tufo