Alternativa za Njemačku (AFD) i “mi”: sličnosti i/ili razlike
Piše: Zlatiborka Popov Momčinović za avangarda.ba
Jedan od postulata AfD-a je da onaj Nemac koji ima drugačije mišljenje je zapravo “samo” loše informisan. Time se drugačije mišljenje, ali samo svog naroda, ipak, (makar lažno) toleriše. Ovde to nije slučaj, s obzirom da je drugačije mišljenje po pravilu i izdajničko, čime se ukida svaka potreba za makar lažnim dijalogom i arugumentacijom. Drugi postulat je da ko se izražava umerenim političkim terminima, odmah je sumnjiv. To je, možda, jedna od sličnosti ovog i onog populizma. Korištenje suvoparnog političkog govora je ne samo nezanimljivo već i neautentično, pravi politički govor je zapravo isključiv.
Koje su sličnosti, a koje razlike između Alternative za Nemačku i stranaka ovdašnjeg populizma? Ima ih puno, a opet i premalo. Što ne znači da se ne mogu izvući neke paralele. Alternative nema. Stoga su motivi za ovo pisanje brojni. Najnovija istraživanja u Nemačkoj ukazuju na rast popularnosti ove, uslovno rečeno, opcije koja je po nekim ispitivanjima premašila čak i SPD, uz napomenu da se beleži i rast popularnosti Zelenih kao stare i nove alternative koja se bazira na principima otvorenosti, kreativne solidarnosti i proširenja vrednosti slobode i jednakosti.
Demokratija za “pravi narod”
AfD kao pojava nije nešto benigno. Ona ukazuje na krizu demokratskih vrednosti, te kao takva teži “istinskim” demokratskim vrednostima. Smanjenju uticaja udaljenih centara moći koju simbolizuje Brisel, direktno biranje predsednika države, kraće trajanje mandata izabranih zastupnika/ca. Kako je populizam u BiH ugrađen u sistem i ima benefite od ovdašnjih izbornih procedura, takvi zahtevi se neće čuti kod naših populista.
Desni populizam u uređenim demokratijama je još uvek na marginama, mada je to opet i njegova snaga. On napada s leđa i antisistemskim sredstvima. On daje tzv. odgovore na pitanja koji nisu pravi odgovori ali postavlja zabranjena pitanja i tako sabira potencijalne glasove. Razočarani i apolitični su, kako istraživanja pokazuju, zapravo najubojitije oružje ove Alternativei od njihovog neizlaska na izbore će mnogo toga zavisiti. A bh. apstinenti su najubojitije oružje ovdašnjih alternativa koje sa tako i ne zovu, jer su oni večita alternativa tj. glavni krivci što se ne može pojaviti artikulisanija alternativa.
AfD najveći uticaj i snagu ima na nekadašnjem prostoru DDR-a, i narodne demokratije socijalirealističke provinijencije. I bh. populizam travu pase na razvalinama starog sistema. Analfabetski tečajevi komunista su omogućili da tzv. pravi narod dobije “pravopisne” elemente da konačno može da odlučuje i uzme sudbinu u svoje ruke. I da se okrene protiv onih koji su ga “odozgo” opismenili i tako otrgnuli od istinskih narodnjačkih korena. Borba protiv antifašizma stoga nije Frojdova slučajna omaška.
No, da bi narod uzeo sudbinu u svoje ruke, koja je zapravo fatalističko večno vraćanje istom i svom iskonu, smetaju mu oni Drugi. Stranački programi su tu, da zamaskiraju ovu isključivost i tinjajuću mržnju. To rade i AfD i ovdašnji populisti. Jer, svako ima pravo da odlučuje o sebi, i drugi imaju to pravo, ali pod uslovom da se ne mešaju u naše pravo i političku sudbinu. A=A, i to je u potpunom skladu sa logikom zdravog razuma. Mi ih ne mrzimo, samo želimo da svako odlučuje o svom sopstvu i tako se navodno vrati sebi samom.
Kao što je ukazao poznati i nagrađeni novinar Frankfurter Allgeimeiner Zeitung, pristalice AFD-a su hiperdemokrate. Oni žele slobodu i bazičnu demokratiju za “pravi narod” koji su izdale stranke sistema i mainstream mediji. A pravi narod su tzv. Bauchmenschen, vredni i radišni koji se brinu o potrebama svog stomaka i ne vide dalje od istog. Oni su intelektualni proleterijat. U zemlji bez intelekta, moći suđenja i dijaloga ovdašnji proleterijat, itekako, liči glasačkoj mašineriji AFD-a. Razlika je, ipak, očigledna. Nemački intelektualni proleterijat može sebi da, ipak, priuštiti sve i svašta. Pa da i češka trbuh na preskupom jadranskom primorju koji je nekad bio “naš”. On ima ne samo materijalnu već i političku moć uprkos svom neznanju. On može da utiče na politiku najmoćnije zemlje Evrope i tako i druge gurne u sunovrat. Naši populisti uglavnom mogu “samo” nas da dalje sunovraćuju. Prošlost nije završena, a budućnost nije ni započela. I dalje se raspravlja o 1918. godini, iako smo ispratili 2018. I dalje se dozivaju različita bespuća, i tako navodno ispravljaju greške iz prošlosti, da amnestiraju sadašnje greške, neodgovornost, izazivanje sukoba i mržnji, anahronizama i atavizama i tako u nedogled.
Loše vijesti – dobre vijesti
Jedan od postulata AfD-a je da onaj Nemac koji ima drugačije mišljenje je zapravo “samo”loše informisan. Time se drugačije mišljenje, ali samo svog naroda, ipak, (makar lažno) toleriše. Ovde to nije slučaj, s obzirom da je drugačije mišljenje po pravilu i izdajničko, čime se ukida svaka potreba za makar lažnim dijalogom i arugumentacijom. Drugi postulat je da ko se izražava umerenim političkim terminima, odmah je sumnjiv. To je, možda, jedna od sličnosti ovog i onog populizma. Korištenje suvoparnog političkog govora je ne samo nezanimljivo već i neautentično, pravi politički govor je zapravo isključiv.
Treći postulat je da je dobra vest zapravo loša. Ako ekonomija funkcioniše, utoliko gore jer će AfD-u pobeći koji glas. Naši populisti s ozbirom da su na vlasti, loše vesti različitim jezičkim vratolomijama pretvaraju u dobre. Loše se dešava samo tamo gde oni nisu na vlasti, gde im nije zapao deo kolača pa je u tom slučajaju loša vest dobra. A ekonomije zapravo i nema, ne zna se gde počinje siva, crna i putem koje pritoke se ulivaju u onu regularnu. Četvrti postulat je što više koristiti reči kao što su narod, otadžbina, vernost, čast, i sl.Pri tome nikad nije jasno šta je narod, da li su to samo oni koji glasaju za AfD, da li je to čitav narod, no ova nemogućnost preciznog definisanja pruža brisan prostor za brojne upotrebe i zloupotrebe, a što je kod nas već viđeno i stalno se viđa.
Jedna od razlika je što je AfD po brojnim istraživanjima ipak postepeno išao u krajnje desno. Antiislamski diskurs i uopšte priča protiv useljavanja je počela “benigno”. Naime, oni koji dolaze čine loše sebi, ne mogu se nikad integrisati u društvo, radiće slabije plaćene poslove, živeće ispod standarda i sl., porodice će se traumatizirati, itd. Kasnije je ova navodna briga poprimila oblike manje ili više otvorene mržnje, doseljenici su izjednačeni sa kriminalcima i prevarantima sistema socijalne zaštite. Kod “naših” populista je mržnja stalno operativna, a kriminalci su i pripadnici vlastitog naroda koji ih ne podržavaju i takva defamacija političkih protivnika se otvoreno promoviše.
Jedna od sličnosti je heterogenost članstva i pristalica. Od radnika na građevini, preko nastavnika, zdravstvenih radnika pa sve do profesora univerziteta. Na taj način se stvara privid nekakvog pluralizma i lažnog imidža da su obuhvaćeni svi društveni stratumi. Kao stranka novih društvenih medija, takođe se to koristi da bi se stvorio ovaj privid otvorenosti, iako se uspešno krije veza sa krajnje ekstremnim pokretima koji su otvoreno nacistički. I ovde se takođe vidi jedna velika sličnost. S jedne strane se proizvodi slika lažnog pluralizma po meri populizma (jer nas podržavaju svi bez obzira na socijalni status), a opet se ne prikriva ekstremizam u “našim redovima”.
U AfD-u se članovi krišom snimaju dok po povratku sa nekog skupa spontanu pevaju Horst-Vessel-Lied (himna Nazi pokreta) i podižu ruke na način Sieg heil. To se posle koristi za progon nepodobnih, pogotovo onih u vrhu stranke. U nas se ovaj kolaboracionizam sa ovom zločinačkom ideologijom i njenim kolaboracionistima i ne krije. Jer “mi” smo pravi narod, a ne ovi zapadni lažnjaci. Kod njih je sve, čak i narodnjaštvo pa i ekstremizam nešto neautentično.
Sretan nam dan Republike!