Photo by: Korab Krasniqi
Priče o ženama koje su preživjele torturu tokom zadnjeg rata na Kosovu (2/10)
DESILO MI SE DVA PUTA
Ona je seksualno nasilje doživela u dva navrata u periodu od nekoliko nedelja. Još uvek se bori za prihvatanje od strane članova porodice. Mlađi sin, bivši vojnik OVK, je osmatrao sa udaljenosti kako su žene uvedene u kuću gde je izvršeno silovanje. Video je i svoju majku. Ne podržava je. Nasuprot, on je još uvek osuđuje za ovu tragediju koja ju je zadesila. Torturiše je pitanjem zašto je ušla u tu kuću.
Ispovest u prvom licu: Te protuve nisi mogla razlikovati
E.T.
Živela sam samo sa majkom, bilo nas je troje u porodici. Ja sam bila najstarija i još dva brata. Braća su umrla, a ja sam preživela. Odrasla sam kao jedinica do šeste godine. Kada sam imala šest godina otac se rastavio od majke… i oženio se drugom.
Rastali su se zbog dece. Majci nisu preživljavala deca. Ni zbog čega drugog. A otac se oženio i uzeo drugu ženu. Ona je dobila sina za samo mesec dana. Opet nakon godinu dana, ponovo je dobila drugog sina. Živeli smo zajedno sa maćehom, ali ja sam, kako da kažem, imala neki osećaj da mi ona nije majka. Nikada više nisam videla majku. Ona se udala i ja je više nisam videla. Nismo bili uopšte u kontaktu sve dok se ja nisam udala.
Završila sam samo prvi razred. Nekih šest meseci. Prekinuo mi je školu otac da bih mu čuvala decu, da bi mu ih podigla. Ko da se stara o njenoj deci? Svake je godine rađala po jednog sina. A ja, eto, morala sam da se staram o njenoj deci.
Čim bih izašla malo sa drugaricama u dvorište, maćeha bi rekla ocu: “Tvoja kći nije bila poslušna”. Čekala sam da me uveče otac tuče zbog toga. „Zašto si mi ostavila decu samu?”. Porasla sam kobajagi malo, a sa 12 godina me verio. Sam otac, sam me verio tu. Jer ja nisam znala ništa, kao što je sada da devojka sama izađe i vidi, i razgovara, i … Ne, ne, u to vreme ja uopšte nisam videla svog verenika. Moj je otac bio zajedno u vojsci sa njim. Generacija mog oca. Tako, moj muž generacija sa mojim ocem. Dvadeset godina braka je imao sa prvom ženom. Žena mu je bila živa, ali ni njoj nisu prežvljavala deca, a zbog dece sada je rekao ajde jednu mladu devojku… Ja sam bila još dete. Ali on je bio zadovoljan sa detetom. On reče: „Od dece može nešto da ispadne, jer od starice ništa ne može ispasti”. Niti sam znala šta je veridba i šta je brak. I dođe vreme, navodno dođe on da me zaprosi i reče: „Hoćemo da odredimo rok ženidbe, hoćemo da uzmemo čeljade jer se ona muči ovde kod tebe. Ti imaš mnogo dece, ona tu nema mira…” Muž i suložnica. I došli su, i odredili datum udadbe. Dve nedelje su me … ostavili, kako kažu, „pod prstenom”, i odeću su mi doneli. Dva sanduka, tako nekakvi drveni sanduci. Kada se budu navršile dve nedelje, oni će doći da me uzmu. Tamo su već devojke pevale. Kada su došle one koje su zvale „janđija”, one su ih psovale… „Bismilah, a nogu na ćilimu kada podigneš đuturum”, i nekako su tako neke reči dobacivale njima. Na primer, ove moje rođake, sa defom i kako je bio običaj u to vreme da se one psuju… Ja nisam znala ništa. Našle su mi neku kanu. Neke drugarice su mi tako uradile te običaje. Ali nikakvo zadovoljstvo nisam osećala… Kada sam došla ovamo, izašli su nam u susret sa defovima i dajrama. Pevajući… Bilo je svatova, bilo je. Al’ u to vreme je bio Ramazan. Neki su postili Ramazan, neki onako. Sa hodžom u to vreme. Bio je tamo običaj da te dever uhvati tako i unese u sobu. Uhvatio me ovako i uveo me u sobu… Na ruke, ispred sebe, kao malo dete. Uhvatio me. Ja sam bila mlada. On je bio skoro 40 godina, il’ možda više. Ja 12 godina, a on 40, muž, ili 42. Dvadeset godina braka sa prvom ženom. A sada, kada je on došao u sobu, tako, ali ja sam bila veoma mlada. Počeo je da mi skida venčanicu i rukavice. A ja sam bila tužna i plakala sam svo vreme. On mi je govorio: „Što plačeš, ovde ćeš uživati, imaćeš sve što poželiš”, tako nekako. „Odvešću te kod majke. Videćeš majku. Nemoj uopšte da brineš. Doći će i majka kod tebe”. I, sve takve reči. Zatim reče: „Ajde sada da legnemo!”, „Ajde izuj me…”. Drveni krevet. Kao u ono vreme. „Ajde, izuj mi čarape. Operi mi noge!”, uh, reče mi muž. Nekako ja nisam bila naučila da radim to nikada. Jedva sam mu oprala noge, tu u nekakvom lavoru, nekoj zdeli. A onda: „Ajde da se spremimo! Svuci se da legnemo”. Ja nisam mogla, bila me sramota da se svučem. „Ajde, ajde, ti si sada moja, ja sam tvoj. Više nemamo nas dvoje ništa odvojeno” (uzdiše). Sećam se te noći kao da je danas. Svukla sam se, legla. Počeo je da me voli, da me miluje, i tako nekako. Al’ ja, kao da sam htela nekako da poludim. Samo sam plakala glasno, ne ovako. Plakala sam glasno koliko sam mogla. I tada mi reče: „Nemoj plakati!” „Kako da ne plačem? Gde sam ja to došla?” „Ovde ćeš uživati, imaćeš sve što poželiš”. Rekoh: „Ne, nikada neću uživati!” A kada je, tako nekako, počeo snošaj, krenuo sa detetom da ima snošaj. Oduzeo mi nevinost. Zatim su mi došle menstruacije. A kada sam ugledala krv, još više sam poludela. „Ah, dobro, veoma dobro. Vrlo dobro”. Rekoh: „Kako dobro, vidi kako si me celu upropastio. Jedno dete da ti upropastiš”. On: „Ne, ne, ne, ova star je veoma dobra”. I tako to bi. Tri godine zatim nisam imala nikakvih menstruacija. Kada sam napunila 15 godina, pošto ih navrših, došle su mi. I govorili su: „Nevesta ima stomak, ostala je ostala je, ostala je!” Govorila sam sebi: „Šta? Imam stomak. Kako stomak?” Ja sam bila sama dete, nisam znala šta je to stomak. „Kako, more, ja imam stomak!” I tako nekako. Nekako, ne znam kako da kažem. Ne, muž me puno voleo, i druga muževljeva žena, ne mogu grešiti dušu. Oni su za mene bili veoma dobri. Zatim sam ostala trudna. Bila sam sretna, ali sam se plašila, mislila sam da abortiram ili tako nešto. Nekako sam imala mogo stresa. Sada imam dva sina.
Muž mi je rekao: „Eto, veoma mi je žao tebe. Umesto da te uzmem za sina, uzeo sam te za sebe. Čini mi se kao sa svojim detetom, al’ šta da se radi”. Rekoh: „Ne, kada me dao otac, šta da se radi! Trebalo je da se ovako pomirim s tobom”. Sa drugom muževljevom ženom sam se dobro provela. Ona je spremala za mene, ona je izbacivala đubre umesto mene, ona se starala o meni kao da mi je bila majka, a ne druga muževljeva žena. Mnogo, mnogo, mnogo se starala o meni. I imala sam veoma dobre odnose sa njom.
Zatim je muž umro. Iako je bio star, bila sam veoma zadovoljna. Gde god da sam mu rekla… on me vodio u Brezovicu. Boravili smo tamo, uživali smo. Druga muževljeva žena se starala o mojoj deci kući, ja sam sa mužem išla tamo. Uživala sam. Išla sam u Matarušku banju, on sa svojim društvom, oni sa ženama, ovaj sa ženom, išli smo i uživali. I dve godine uzastopno smo išli u Matarušku banju. Posle, kada se moja majka razvela, došla mi je majka, po prvi put.
Čula je majka da sam se udala. Jer je moja tetka bila udata za mog strica, moja tetka. I tako su vesti stizale do moje majke, kako za dobro, tako i za loše. Kazala joj je ona kasnije, nakon pet-šest meseci došla mi je majka u posetu. Već sam bila u braku pet-šest meseci, došla mi je majka.
Nikad je nisam srela. Ona je išla kod muževljevih, ja sam bila kod mojih, ona me nije zatekla, vraćala bi se. Zatim me muž odveo kod majke, tamo gde je bila udata. I počela sam da idem kod majke. Uživala sam, po nedelju dana sam provodila kod nje. Ona nije imala dece tamo. Kazala je mužu da je ostavila jednu kćer i da ne želi više da rađa decu. Deca njenog muža su veoma voleli majku. I mene su dočekivali kao sestru.
Moja deca su me volela, deca su me podržavala. Puno su me volela. Ali više su voleli drugu muževljevu ženu, ‘ortakinju’. Mnogo. Jer je ona svoje imala u inostranstvo, imala je para, i deca kao kučići… za njom. Davala im je, u to vreme u dinarima, davala im je po pet ili deset dinara, ili 20 dinara, ili…
Sin je sam našao nevestu, najstariji. Sam ju je našao. Tako, bio je u školi i jedan drug mu je rekao: „Imam jednu komšinicu, dođi da je vidiš”. Uzeli smo je. Imali smo para i imali imanje. Prodali smo nešto od imanja da kupimo opremu za nevestu, za sređivanje neveste, da izađe… Velika je to bila svadba.
Povela sam moju majku da živi sa mnom, jer nije imala sina, a muž joj je umro. I tako, ona nije imala gde da živi. Kuću u Vučitrnu su joj srušili Srbi, a brat od tetke povede kod ujaka moju majku. Reče mi najstariji sin: „Idi majlo, jer baka je kod tvojih ujaka!” Otišli smo, poveli je i doveli u našu kuću. Sada ja sa majkom živimo tu u jednoj kući. Neveste žive odvojeno u drugu kuću, ja živim sa mojom majkom u drugoj kući. Pre rata, sećam se kad su došli Srbi da vrše pretres kod mog muža, da mu oduzmu oružje. Pretresli su nas. Dve smo imali sa dozvolom. I tražili su neko oružje. Mž im nije dao. Sa dozvolom su, zašto da im da! Nije im dao.
Muž je umro pre rata. Od pritiska, na demonstracijama su ga pretukli Srbi. Od tada, on se razboleo i povraćao krv od njih. Zatim je umro.
Mlađi sin je otišao u vojsku. Vojnik OVK. Vojnik je bio. Kada je počeo rat, tri dana na jednom mestu nismo mogli ostati. Ajde ovamo, ajde onamo, ajde tamo…
Bila sam sa nevestom, sa ženama od komšija, sa ženama od devera. Bilo nas je puno tu. I, mi smo bili traktoru sa ženama od devera… zatim su nam oduzeli taktor, i mi peške, ajde hodaj. I moja nevesta je imala kofer, rekoh ajde da joj preuzmem taj kofer. I čim bi nas odveli do neke distance, oni su sve palili. Palili su sve. A mi smo išle tako nasumice, vojnici s ove, vojnici s one strane. Tenkovi su išli za nama. Mi u sredini.
Oveli su nas u neku školu. Kada su nas odveli tu jedne noći, starvce i starice i decu su hvatali i izbacivali u dvorište, nas u uvodili unutra, noževi ovoliki. Starci i starice vani. I deca. Šta se moglo dogoditi? Moglo se dogoditi ono što je najgore. Seksualno nasilje. Tako je bilo, to je bil ono najgore.
U 10 sati su došli. Mi smo bile unutra. Nismo imale… jes, oko 10 sati su ušli. Niti je bilo svetla, niti bilo šta. Mrak, zatvor, nismo mogle videti ništa. I tako. Trajalo po sat ili dva, onda su izašli. Nakon što su nas odvojili, znale smo šta će nam se dogoditi. Odvojili su nas, starce, starice i decu su ostavili vani. Ko je bila mlađa… gurali su mlade neveste, i tako sve mlade devojke.
Kao u sredini. Bila sam nekako kao u sredini. Od prilike, jedan je bio za mene. Sat, sat i po, nije potrajalo duže.
Oni su mislili da će školu bombardovati NATO. Ulazili su brzo. Žurili su. Rekli su: „Brzo da završimo ovu stvar i da izađemo, jer će bombardovati”. I završiše posao, sada do sutradan ujutro. Glavu su mi tresli o zid. Još me boli glava kako su nas tresli na zidu od kupatila, kako nam je glava pukla. Mi smo tu gledale sve. Viči, poludi. Sad’, na primer, oni svi su bli jednaki, te protuve nisi mogla razlikovati. Isti. Došla im vest, tako, NATO hoće da bombarduje školu. I oni završiše posao da bi što pre pobegli i zašli odatle. Za nas nisu marili, ostavili su nas tu. I do sutradan smo ostale tu. Oko devet ili deset sati su nas puistili van.
Cele noći smo oplakivali jedne-druge: „Kako nam se to desilo!”, „Ša nas je to zadesilo!”,i tako,ovakve reči. Bilo je tu puno reči. Ona druga muževljeva žena je bila napolju do vrata. Reče: „Sve sam vas čula šta ste uradile, kako ste vriskale”. I ona je znala šta nam se sve dogodilo. Reče: „Sve smo vas čuli, sve, kakav vrisak i vika. Jaoj, ja sam plakala, jaoj Bože pomozi”. I tako.
Osećala sam se strašno. A onda sutradan su nas pustili… Sada više nismo videli ni traga od njih. Pustili su nas u koloni. Jedno dve noći smo tumarali i ostali na nekakvom mestu, neko selo. „Ajde, idemo kući!” Kada smo otišle tamo kod kuće, oni počeše da pucaju, jer su nas primetili. Oni tamo na brdu su mogli da nas vide. Onda smo ušle tamo u kuću od devera. Kada smo ušle u deverovu kuću, tu smo se okupile. Ništa nije bilo, prava pustoš. Sve zapaljene kuće, sve. Sve gore od goreg. Nakon nekog vremena došli su i rekli nam: „Da li je neko unutra? Neka izađe, jer ovde više ne puštamo nikoga. Sve su kuće izgorele”. I ja nisam smela da prozborim ni reč. Nisam sa nima govorila uopšte, uopšte, uopšte. Nisam uopšte govorila, jer sam pomišljala da ako počneš s njima razgovarati, ne znaš na šta će izaći. I tako uopšte nisam govorila. Odoh. Oni se okupiše tu, i mi se okupismo u veoma malu kolonu. Hleb sam bila stavila u pećnici, odoh d izvadim hleb. Tu ubacih hleb u jedan džak i prebacih ga na leđa. A neke žene mi rekoše: „Kukavna ti, šta će ti taj hleb. Baci ga, jer će nas ubiti”. Rekoh: „Ako me ubiju, neka me ubiju sa hlebom”. I tako smo krenule. Rekoše:„Ajde, jeste li se sve skupile?”, i krenusmo. Bilo je muškaraca, bilo je prijatelja, bilo je od deverovih.
Na jednom mestu su zaustavili muškarce. Zaustaviše ih i ruke im prebaciše, tako, iza leđa. I ubiše muškarce. Tako, kuda god su išli, palili su kuće sa oružjem. Kako pucaju, tako kuće izgore. Ovi s ove strane, oni s one… Mi smo se čudile, sa oružjem da se zapali kuća. Ja ne znam šta je to bilo. Oružje sa vatrom. Kako pucaju, kuće izgore. Komadi crepova su nam udarali po glavi. Tako. I, ajde sad da se hoda. Muškarce su ubili. Počeše deca, koji su videli svoje očeve kako ih ubijaju, da plaču. Deca su plakala, a ja sam govorila: „Ne, ne, nisu ih ubili”, mi smo bili prema začelju, a neko ispred, samo neko nije mogao da ih vidi. One koji ubiše naše muškarce više nismo videle, samo su nas oveli do nekog sela. Više ih nismo videle. Pobegoše, vratiše se, nestadoše oni. Samo su nas tu odveli. Kada nas odvedoše kod onog sela, sada već izađoše policajci u uniformama: „Ajde ovamo, ovde će vas doktor kontolisati”. Al’ kakvi, nije bilo kontrole niti ništa. Samo da nas uvedu u jednu kuću i da nas ostave tu.
Nas su ostavili tu u dvorištu do večeri. Nisu dozvoljavali koloni da se kreće nigde. Do večeri smo bili tu. Uveče su nas uveli unutra: „To ovamo! Ti, ovamo! Ti, ovamo!” Uvodili su unutra mlade neveste, mlade devojke. I tako…
Bilo je tu soba, bilo je tri četiri sobe. Dvospratna kuća. I tako su nas uvodili sve. „Ti! Ti! Ti!”, pokazivali prstom. Sa maskama na licu, policajci. Dok je bio pod maskom nisam ga poznavala. Ali, kad je tu ušao neko drugi, taj policajac nas je poznavao veoma dobro. Bio je iz našeg sela. Iz naše opštine i poznavao je sve nas. I uveo nas je tu. Kad nas je uveo tu, obratio se drugom: „Uhvati je!”, on ga je vukao, a ovaj se otimao. „Od žena se plašiš, jel’?”, reče mu on. „Šta mogu da urade?”. Reče: „Nije valjda da se bojiš od njih, a?” Izvini me na izrazu, on mu reče: „Ove Albanke su dobre da ti ga pojedu.” Tada mu se okrenuh: „Ti li si? Ti si taj koji si dolazio po selima i oduzeo nam oružje? Ti si taj koji si nas doveo ovde, jeli?” Reče: „Samo za inat tog muža sam došao ovde.” I znam da je on bio onaj prvi. I pocepaše mi odeću, sasekli me uzduž. Ja sam samo vikala i vrištala. Viči, vrišti… zatim su počele i ostale. Došli su drugi, paramilitarci i slični. Sa dugom kosom, neoprani, obučeni u crno, a i duša im je bila takva iz korena. Duša ima je bila iz korena… Šta smo sve preživele, kuku. Tri dana nas nisu ostavljali na jednom mestu, idite tamo, idite tamo, idite tamo. Samo to seksualno naslje je bilo gore od smrti. Bolje da su nas izmasakrirali, da nam odseku glavu, jednu nogu, il’ jednu ruku, da smo sve ostale invalidi, nego ovo što nam se dogodilo. Gore od toga nema. Ne. Čovek sa svojim mužem i nekako…
I tako smo vikale, vrištale, vikale… i neke bele špriceve, tako, špricevi ili kako se zovu. I oni su to imali i dali nam da nas smire. Nečeg belog je bilo u njima. Nešto su nam davali i da pijemo i više do jutra mi nismo znale ništa. Ama baš ništa. U jutru kad sam se probudila, krv, krv mi je tekla niz stomak. Da vidiš ceo stomak ovuda, dal’ su mi ga izboli nožem, sve, sve, sve redom. Šta su mi uradili, ne znam.
Go golcata, da. Ama krv nikako nije prestajala da curi, tako sva u krvi. Bila je jedna drugarica i dade mi neke dimije. I tako, hodaj, hodaj, kada smo stajale sutradan, nakon što su oni otišli, stajale smo da gledamo kolonu. Neko svoju porodicu, a neko… Dva puta mi se desilo, da, dva puta se desilo. Sada ne znam gde je moja duša. Ali duša te ne napušta tako lako.
Kada je rat napokon završen, svatili smo da su došli ovi iz NATO-a.
Došli su, a mi smo mislili da su Srbi. I oni su došli tenkovima, došli su kamionima i zastavama. I sada smo već bili slobodni. Stigla je vest i do naših muškaraca. „Sloboda! Sloboda! Sloboda!” Ovi Srbi su bežali glavom bez obzira. Pevali su bežeći. Odlazili su psine. Dizali su prste, psovali, vikali. Tako. Takav ti je ovo život.
Bila je to radost, radost, ali za mene i velika tuga i bol. Na primer, najmlađi sin nas je video kada su nas uveli u tu kuću, i kaže: „Zašto si pristajala da uđeš tamo? Zašto ste ulazile?” Sin vojnik. Svi ojnici su nas videli. Pratili su nas sa brda. I: „Zašto si ti pristala da uđeš u tu kuću?” „Sine, ja sam mislila da će me ubiti ili da će me celu izmasakrirati. Ili će mi odsći noge i ruke i da me ostave nesposobnom. Ali me oni ne ostaviše nesposobnom, već su hteli da svoju pohotu… da nas ovako obeščaste. Da, silovali su nas. Zlostavljali su nas.”
Ja sam s njim bila u veoma lošim, veoma lošim odnosima. Sa ovim vojnikom. Veoma sam stajala loše. Uopšte me nije podržavao. Ama, ovaj stariji, pošto je i sam imao ženu, on se ponašao drugačije. Njegova nevesta je prošla isto. On nije imao šta da radi, šta da kaže. I tako.
Bio je sa vojnicima. Ništa nisu smeli da urade. Ostali su tamo u šumi i gledali. Govorili su: „Mogli smo da ih ubijemo!” „Da, da, mogli ste da ih ubijete! Ne, vala, niste mogli, jer su ovi imali veliko naoružanje, a vi sa čime? Sa jednom puškom u ruci.” Samo što su išli i našli utočište po brdima, gledali su. Tako.
Nakon ulaska NATO-a, nastavile smo put prema kući, tu u dvorištu da ostanemo. Šta bismo drugo mogle. Bile smo kao pregažene. Tamo smo sedele, nemaština, bile smo nekako…
Došla je neka organizacija i donela nam je šator. Bio je dosta mali, ali tu. Govorile smo da barem deca imaju gde da se sklone. Šta da se radi. Bilo je veoma loše, dosta smo propatili.
U bolnici sam bila sa jednom drugaricom iz Đakovice. Njoj je kćer bila poslanica. I ona mi kaže… došla u poseti svojoj majci, a ona joj kaže: „Eto bre, majčice, ova drugarica je iz Drenice”. Kaže to svojoj kćeri. I upita me: „Kako st prošli?”, i ona me pita o svemu.
Meni su išle suze ni lice. Reče: „Tako ti Boga, nemoj da plačeš, samo to nemoj!” Reče: „Da, sve znam. Da li si se negde javila, ili nešto?” Rekoh: „Za šta?” Ona mi objasni sve. „Ako imaš nekih problema, reci ti meni slobodno, a ja ću da idem.” Rekoh: „Vala, ispričaću ti ko moja sestra da si, ovako nam se desilo. Al’ da se javim, nigde nisam smela.” Ona mi dade adresu ove organizacije. Da nije bilo ove organizacije, čini mi se da danas ne bi bila živa. Ja sam pokušala da se vešam. Pokušala sam na 100 načina da se ubijem. Dever me zatekao dok sam pokušavala da se vešam. Al’ nisam želela da živim više. Jedna moja drugarica se ubila skočivši u bunar. Na istom smo mestu bile. Ona se ubila u bunaru. Imale smo tako loše mišljenje o sebi da smo pokušavale da sebe uništimo i nestanemo. Pomišljale smo da ne živimo više ni minut. Ali me dever zatekao. Uhvatio me, imala sam kanap u ruci, sa jednom starom stolicom. Rekoh da prebacim uže preko nekog hrasta i poguram stolicu nogama, i tako se dokrajčim. Ali, nije bilo pisano, i opet sam se spasila. Jer, ja sam bila zadovoljnia da sam mrtva, nego ovakva kakva sam da ostanem u životu, ovako satrvena.
Nako rata sam doživela više zla nego dobra. Jer tako, mlađi sin me nije podržavao. I dan danas imam problema sa njim. Oženio se, ima porodicu, i tako.
Ovaj drgi sin, zna i on, i on shvata. Niko svojom voljom ne bi na tako nešto pristao. Ja nisam bila jedina, tu nas je bilo… bilo je žena, bilo je mnogo i devojaka. Da, tamo. Sekli bi ti prste. Jednoj devojci su sekli prste, imala je 14 ili 15 godina, nije imala više, odsekli joj prste. Ona je pokušavala da se brani, uvatila im je nož, a oni vukući nož, jer možda ne bi joj odsekli, već dok su vukli nož. Ta devojka je ostala bez prstiju, četiri prsta. A više je nisam videla. Ne znam da li je otišla, ili šta se desilo sa njom. Više nisam znala ništa.
Sa drugom muževljevom ženom (‘ortakinjom’) sam imala prilike da pričam, jer je ona znala. Ona je znala da su nas uveli unutra, da su nam zatvorili vrata, i da smo mi samo vikale i vrištale. I jedna od deveruša me čula. Rekla mi je ona: „Vika koja je kuljala iz vas…“, to je bilo sad skoro, „Samo ta vika koja je odjekivala.“ Rekoh joj: „Sekli su nas noževima, hteli sa da nas masakriraju“. Ali, ona je znala veoma dobro. Znala je veoma dobro, ali nije imala… Prišla mi je, sela i rekla: „Uradite to ovako“. Rekoh: „Ne, ništa, samo…“ Ja nisam imala potrebe da pričam o bilo kome. Svako je znao za sebe, šta mu se desilo. Svako je imao svoj stres, sopstvena osećanja. Tako da… Činilo mi se da me svi prate, idu zamnom. Sve je izlazilo predamnom. Sve sam ponovo doživljavala, zamišljala sam. Sve je kao slike, kao kada ideš u kino. Sve. Ja oka nisam mogla sklopiti. A u organizaciji gde sam išla, davali su mi tablete, davali su mi za smirenje.
Sa majkom kao sa majkom. Cele noći sam bila budna. Pitala me: „Šta ti je, što ne zaspiš? Što ti je, majčino?“ Sad’, šta da se radi. Morala sam majci kazati šta se desilo. Kada sam joj ispričala, ona je pala na zemlju, majka moja. Ispričala sam joj. Pala je u nesvest. „Majkino, zašto mi nisi ispričala do danas?“ Rekoh: „Kakvog li dobra da ti ispričam, a?“ Ona je stala uz mene. Cele noći me posmatrala kako oka ne mogu sklopiti nikada. Palila sam svetlo, i tako sam ostajala budna. Slušala sam jedan mali tranzistor, jer mi je taj tranzistor dao NATO. Da, dali su mi ga da slušam. Bio je veoma dobar, samo si vrtela dugme i pesme kakve god poželiš. Volela bih da nam neko pruža podršku. Ostale smo, kako smo ostale. Kada bismo imale podršku od nekoga, od društva il’ od velikih. Da nas podrže. Mi smo ostale u milosti sudbine. Tražile bismo prava koja nam pripadaju. Ništa drugo ne bismo tražile. Naša prava. Šta nam se sve desilo, šta je sve bilo
Ova priča je dio knjige “Želim da mi se čuje glas: Knjiga sjećanja sa ispovijestima žena koje su preživjele torturu tokom posljednjeg rata na Kosovu“, koji provodi forumZFD i Integre u suradnji sa KRCT – Centrom Kosova za Rehabilitaciju Preživjelih Torture, a podržavaju ga Ministarstvo za saradnju i ekonomski razvoj Savezne Republike Njemačke, Fond Rockefeller Brothers, Fondacija Charles Stewart Mott i UN Women.