Djetinjstvo
Park
Moja kuća je bila u blizini osnovne škole. Škola u koju sam ja išao bila je prije Begov konak. Sastojala se od dvije velike učionice vjerovatno pregrađene za potrebe škole. Pored škole bila su dva prilično lijepa i velika sportska terena koje smo mi jednostavno zvali PARK. Čitav dan neko je bio na Parku i najčešće se igrao fudbal. Iz avlije sam mogao vidjeti ko je od mojih drugara na Parku i šta rade. Najčešće su igrali fudbal, a ja sam im zavidio što imaju tako puno slobodnog vremena.
Slobodno vrijeme najradije sam provodio na Parku. Obično je tog slobodnog vremena bilo malo, jer je Mati uvijek nalazila neke nove poslove uglavnom u štali.
– Jesi li položio kravama?
– Jesam.
– Jesi li ih napojio?
– Jesam.
– Jesi li očistio štalu?
– Nisam, to sam zaboravio.
– Očisti!
– Kad se vratim sa Parka – pokušavao sam ubijediti Mater.
– Prvo ćeš očistiti, pa onda na Park. Ni ti ne voliš leći u prljavo, tako ne voli ni hajvan – Ragifa je bila kategorična.
Kad bih najzad dobio priliku otići na Park, vrijeme je prosto letjelo. I opet bih začuo Mater.
– Abe, hajde kući!
Hoćeš – nećeš moraš. Sa Ragifom nije bilo pogađanja. Otac bi znao i popustiti, jer kad je on kod kuće obično bi se pobrinuo za goveda i onda bi sve bilo u redu. Ali Otac je rijetko bio kod kuće. Radio je kao nakupac. Kupovao je stoku po raznim mjestima za Mesnu industriju u Modriči. Bio je veoma obazriv i pažljiv prema nama djeci. Pazio je svoju ženu, našu mater, a isto tako i svoju majku, našu nanu koja je do svoje smrti živjela sa nama. Kada je nešto želio da postigne snižavao je glas. Kao da moli. U tim situacijama postizao je ono što je želio. Otac je imao neku čudnu opasnu blagost zapovijesti. Tom sniženom, ali jasnom glasu nije se moglo suprotstaviti. Istina, otac nije želio da ga se pita za puno stvari u kući. Nije žudio za tim da bude u svemu “glavni”. Ali, ako je nešto smatrao bitnim u tome nije popuštao. O tome u čemu je mislio da je u pravu nije bilo diskusije. Često je bio u pravu.
Park je bio dosta velik, tako da je više ekipa istovremeno moglo na njemu igrati fudbal. Glavni kriterij bila je starost i jačina. Što si stariji i jači imaš više prava da igraš na glavnom terenu i u boljoj ekipi. Ja sam bio mlad i slab, ali sam često igrao sa starijim u ekipi. U ekipu me je obično birao Hamza, koji je važio za najboljeg igrača.
Hamza Beganov, tako smo ga zvali po njegovom ocu Begi, bio je visok i mršav. Mi bismo rekli čangalasto stvorenje. Sa loptom je mogao uraditi šta je htio, često što drugi nisu mogli ni zamisliti. Mogao je po tri puta, uzastopce, jednom te istom igraču probaciti loptu kroz noge. Probaci mu jedanput, pa se vrati prema njemu, a ovaj agresivno nasrne. Hamza opet kroz noge, pa ga sačeka i opet kroz noge. To je ponekad znalo biti i komplikovano, ako je taj igrač stariji ili jači od Hamze pa se naljuti. U tim situacijama Hamza je obično dobijao po nogama. Ako neko ne zna da igra fudbal, morao je znati da udara po nogama inače nema igranja.
Bilo je zadovoljstvo gledati kad igra Jakeš protiv Šerega. Jedno mjesto, ali dvije mahale. Na jednoj strani Hamza, Berzo, Mersed, Fahret a na drugoj Vehid, Kibe, Šaraf. Uvijek kada igraju najbolji bilo je veliko rivalstvo i nadmetanje. Ponekad se igralo i oštro ali uvijek korektno. Najbolji se nikada nisu pobili zbog fudbala. A znali su tako lijepo da igraju.
Sada su oni četrdesetogodišnjaci i stariji. Neki nisu više u Jakešu. Vehid je otišao igrati fudbal u Modriču a odatle dalje u Kotor – Varoš kod Banje Luke, gdje se i oženio. Igrao je lijepo i korektno. Ja sam bio ponosan na njega, a kako i ne bi, bio mi je dajdža – materin brat. Raif Bikić, malo stariji od ostalih, važio je kao autoritet među igračima. Poginuo je na radu u Sloveniji pod čudnim, nikad dovoljno razjašnjenim okolnostima.
Fudbal je bio glavno zadovoljstvo dječaka u djetinjstvu. Školu nismo puno voljeli, iako smo imali divnog učitelja. Džemil, kako se on zvao, bio je oličenje dobrote i poštenja u jednoj osobi. Za razliku od učiteljice Marije, nije nas tukao. Ako znaš bit ćeš pohvaljen, ako ne znaš – nauči. Često nas je puštao, na velikom odmoru, da igramo fudbal i po čitav sat. Ali ako bismo se posvađali odmah je prekidao i pravac u razred. Ko je bio bolji fudbaler uživao je veći ugled među ostalom djecom. Smatran je za pametnijeg i često štićen od jačih.
Rat
Sredina juna ‘92.
Poslije-podne do naših rovova je došao Sabko komandant i rekao da budemo oprezni, jer bi četnici mogli danas napasti. Gadan je to osjećaj. Sjediš u rovu i braniš sebe da te ne ubiju, ženu da ne siluju, dijete da ne zakolju, kuću da ne zapale. I uvijek isto pitanje: Zašto? Šta smo mi to uradili? Dragi Allahu daj im pameti. Hoće li nam bilo ko pomoći? Razmišljam dalje, mi smo gotovo nenaoružani, a oni sa topovima, tenkovima, avionima. Ne razumijem ništa.
Ja četnika još očima nisam vidio. Oni sjede negdje tamo preko i pucaju modernim naoružanjem. Ponovo čujem detonaciju blizu nas.
– Šta to bi? – Pitam Tošaka.
– Pucaju iz tenka – odgovori Tošak kao iz topa.
– Pa gdje je – ponovih više za sebe.
– S druge strane Bosne – dodade on.
– Pa zar tako daleko. Koliki mu je domet? – Upitah ne tražeći odgovor.
– Oko osam kilometara – odgovori Tošak.
Nisam bio siguran da je to bilo tačno, ali sam znao da tenk đavolski daleko može gađati, te da su njegove granate vrlo razorne.
– 8.000 metara – procijedi Nedžo kroz zube, te nastavi – a moj karabin ne bi mogao ubiti četnika ni na 80 metara.
Toga smo dana stalno slušali vijesti. Očekivali smo da svijet, UN, Evropa, NATO ili bilo ko drugi nešto učini jer ovo što se nama dešava to može biti samo ružan san.
Ovo je gore nego lov na divljač, jer i u lovu na divljač postoje određena pravila. Ne ubijati mladunčad i skotne ženke. Ali mi nismo divljač. Mi smo ljudi kao i svi ili možda nismo. Samo zato što smo muslimani, treba nas ubiti, istrijebiti, etnički očistiti.
Muslimani, koji su i prije radi mira u kući u našoj Bosni, puštali da im drugi određuju njihovu sudbinu, da im govore šta je dobro za njih a šta ne. I kada su ti isti muslimani osjetili da su i oni ljudi i kada su počeli da misle svojom glavom i da dišu svojim plućima, četnici, i ne samo oni, uhvatili su ih za vrat i počeli da ih guše oduzimaju im vazduh, a kada i to nije bilo dovoljno ili kada nisu dovoljno brzo i u velikom broju počeli umirati, tada su im počeli uzimati i glave. Bez pravila i bez izuzetka, muško, žensko, staro, mlado, dijete, beba sve što je muslimansko.
Odlomke djela „Jakeš“ ćete moći čitati na web stranici Mreže za izgradnju mira.
Knjiga „Jakeš“ je dostupna za kupovinu u knjižarama Svjetlost, Buybook i Šahinpašić.