Jedna od najjačih predrasuda o Romima je ona da Romi ne žele da rade i da su tako navikli! To je postalo opšteprihvaćeno i uzima se kao činjenica kojom se opravdava njihovo siromaštvo.
Kažu ljudi – više vole da prose, da primaju socijalnu pomoć nego da rade… Jer, tako su naučili. Kao što znate, za sve je potrebno dvoje, pa i da se nešto nauči. Kako, pod kojim okolnostima su naučili da ne rade, to je istorijsko pitanje.
Istovremeno, nadprosečno osvešteni građani i građanke se masovno gade na pojavu prosjačenja, jer upravo to kod stranaca/turisAta kvari sliku o BiH, ili bilo kojoj drugoj zemlji. Znam da su svi ti što tako govore obišli svako selo, svaki grad, ma prošli su čitavu BiH – uzduž i popreko. Da je sreće i pameti, pa da prošetaju do Berlina recimo, obogatili bi svoje živote. Njihove oči bi videle neverovatne prizore, a upitno je da li bi njihov mozak shvatio šta se dešava u jednom Berlinu.
A ako ne možete do Berlina, de boga vam vašeg, pogledajte oko sebe i vrlo brzo ćete shvatiti da armija ljudi sakuplja karton i željezo, poneko ima i svoj otpad. Slobodno pogađajte ko su vojnici te armije i razmislite da li ti ljudi ne vole, ili neće da rade čitav dan na -10 ili +30 za 20-tak maraka… Znate, kada vam niko ne daje priliku, kada vas društvo odbaci, onda ne birate način da dođete do novca.
Jasno je da ovo u nekim situacijama može biti tragično, čak i opasno po društvo.
Godinama ponavljam jednu istu stvar kada se radi ne samo o poslu, već generalno o Romima.
Nešto što većina njih nema je PRILIKA. Romi zaista nemaju priliku i vrlo teško dolaze u situaciju da budu deo nekih sistema, značajan pojedinac, ili pojedinka da budu neko ko je iskoristio ogromnu priliku koju mu je neko pružio, jer je verovao da je on, ili ona zaslužuje i da je može isto iskoristiti kao i svi ostali.
Ovde uopšte ne mislim na reprezente, ili takozvane romske lidere koji ljubomorno čuvaju svoje nekakve pozicije strahujući da ih ne izgube. To takozvano liderstvo i veštačke pozicije zapravo generiše strah od neuspeha. Bez tog liderstva – oni su niko i ništa.
Nisam siguran koliko možete shvatiti težinu i ozbiljnost uticaja predrasuda i stereotipa na dobijanje prilika.
Verujem da će svako reći za sebe da i sam teško dobija priliku za bilo šta, posebno za posao i posebno danas u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini.
To je apsolutna činjenica, baš kao što je apsolutna činjenica da najveći broj Roma nema istu priliku i istu startnu poziciju da dobije i neke najobičnije fizičke poslove kao što je čišćenje stana, poslovnog prostora, kuće, garaže u odnosu na nekoga ko nije Rom.
Pružam ruku svima koji će me odmah opovrgnuti u ovome i tome se unapred radujem. Ako ste im dali priliku, a oni je zloupotrebili – prvi ću je osuditi! Ako ste davajući im priliku razbili jednu veliku predrasudu – čestitam!
Pre par dana u prostor naše organizacije ušla je cura od nekih 20-tak plus godina. Rekla je da je iz Tuzle, da se razvelai da je sada kod neke nene (ili njene, nisam shvatio) u Sarajevu.
Vrlo pristojno i stidljivo je pitala za novac koji sakuplja za kiriju. Kaže da je stid što to radi, ali je jednostavno primorana. Prodaje i neke čarape za decu, kaže, hoće da zaradi.
Pitao sam je prodaje li još nešto?
-Ma ne… To sam pokušala, ali niko neće da kupi. Ja bih samo da nešto radim, da mogu da zaradim neke parice…
U nastavku mi je ispričala da čisti. Da je zvonila na vrata puno stanova, nekih objekata, ali da je slabo ko prihvatio njenu ponudu. Kako sam je shvatio, danas će biti negde u Halilovićima čisti neki objekat.
-I kad mi daju da očistim, ne plate puno, šta ću… Čistila sam jednu kuću skoro 5 sati, dali su mi 20 KM. Dobro je… Mogla bih ja ovo kod vas za sat vremena da ti očistim.
Hajde ovako – dođi u petak, biću u kancelariji, vidiš koliki je prostor, znaš koliko će ti trebati vremena.
Bila je presretna!
-Mogu ti ja i sada to očistiti, nije mi teško.
Znam da joj nije bilo teško, no niti onog zogera za pod, niti sredstva za čišćenje, ništa. Imam usisivač. Rekla mi je šta da kupim i obećala da će doći pre 12 u petak, ostavila mi je i svoj broj.
Dogovorili smo se i za cenu i da ako to uradi ok prvi put, da može dolaziti svakog petka.
Otišla je sva sretan.
Ja ne znam da li će doći u petak. Dao sam joj priliku, a do nje je da li će je iskoristiti.
Nekako sam ubeđen da hoće.