Važnost brige o mentalnom zdravlju u fokus bh. javnosti iznova se vraća kada društvo potrese neka tragedija poput ubistva i samoubistva.
Ubrzan način života, briga o poslu, porodici, zdravlju i egzistenciji uzrokuje da se sve više osoba osjeća kao da je “pred zidom”.
Ponekad je dovoljan razgovor s nekim bliskim ili čak psihoterapeutom kako bismo shvatili da nijedan problem nije nerješiv.
O stigmatizaciji onih koje odluče tražiti pomoć, ali i prijekoj potrebi da svi brinemo o “zdravlju psihe” razgovarali smo sa psihologinjom i psihoterapeutkinjom pod supervizijom Hanom Sokolović koja je suosnivačica platforme za online psihoterapiju “Psihoterapija.app” i psihoterapeutkinja integrativne psihoterapije za odrasle.
Promjene u raspoloženju
Sokolović je na početku razgovora za Klix.ba objasnila šta je zapravo psihoterapija te kada se preporučuje posjeta psihoterapeutu.
“Psihoterapija je proces koji omogućava osobama da istraže, razumiju i prevaziđu emocionalne, ponašajne i druge izazove sa mentalnim zdravljem. Terapija je korisna za svakoga ko želi poboljšati svoju emocionalnu i mentalnu dobrobit, a svakako je nužna kad se uoči potreba za podrškom zbog različitih simptoma uključujući promjene u raspoloženju ili ponašanju, zloupotrebu supstanci, povećanu tugu i beznadežnost ili suicidalne misli i ponašanja”, kaže Sokolović.
Foto: Psihoterapija.app/Instagram
Dodaje da su traume, gubici, anksioznost, panični napadi također iskustva koja upućuju na potrebu za psihoterapijskim radom.
“Terapija je zapravo, jedan potpuno drugačiji odnos u poređenju sa svakodnevnicom, koji pruža sigurnost i slobodu za bavljenjem našim intimnim, dubinskim temama”, ističe Sokolović.
Iako je u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) potpuno normalno da većina stanovnika ima svog psihoterapeuta, u Bosni i Hercegovini (BiH) je i dalje prisutna stigmatizacija osoba koje odluče potražiti psihološku pomoć i podršku.
Stigma je najizraženija kod starijih generacija, a ohrabruje činjenica da su mlađe generacije osvještenije kada je riječ o traženju psihološke pomoći.
Prepreke za liječenje
Sokolović ističe da istraživanja pokazuju da je stigmatizacija psiholoških problema prepreka za liječenje mentalnog zdravlja i faktor rizika za razvoj psihosocijalnih problema.
“Posebna problematika je samostigmatizacija, odnosno pojava u kojoj osobe mogu formirati negativne stavove o traženju pomoći za mentalno zdravlje zbog predrasuda i osude drugih, što umanjuje motivaciju za traženje pomoći. Čini mi se da ova stigma u bh. društvu polako slabi, naročito kod generacija mladih ljudi, što je beskrajno ohrabrujuće. Gledati slobodu s kojom dio mladih ljudi otvara teme mentalnog zdravlja daje nadu da se razvijaju zdravije generacije”, objašnjava Sokolović.
Ističe da je mentalno zdravlje važna i senzibilna tema o kojoj moramo govoriti i misliti s posebnom osjetljivošću i svijesti o posljedicama stigmatizacije.
“Kao što ne stigmatiziramo ljude koji slome nogu pa odu uraditi RTG snimke i staviti gips, nema razloga da stigmatiziramo ljude koji imaju izazove s drugim aspektom zdravlja pa se idu pobrinuti za sebe”, dodaje.
Putem društvenih mreža možemo uočiti jednu tužnu sliku našeg društva – pojedinci koji se javno obrate da potraže pomoć i podijele sa drugima svoja razmišljanja i stanje bivaju na neki način poniženi.
Pa tako osoba koja se odvaži da porodici, prijateljima ili čak nepoznatim osobama govori o osjećaju beznađa, bezvoljnosti, straha dobije odgovor da bi “trebala naći neku zanimaciju u životu pa neće stići da razmišlja o takvim stvarima” ili “to nije ništa kakvih problema imaju drugi ljudi”.
Sokolović smo pitali kakva su njena opažanja u ovom kontektu, da li kao društvo shvatamo ozbiljno apele koje nam ljudi iz okruženja šalju.
Foto: Psihoterapija.app/Instagram
“Svako umanjivanje, relativizacija, kritika ili tome slično ponašanje prema osobama koje imaju izazove s mentalnim zdravljem može dodatno otežati to iskustvo, naročito kada dolazi od bliskih osoba. Mi jednostavno nismo naučeni kako adekvatno pružiti podršku i često je za porodice osoba koje su u psihoterapijskom ili psihijatrijskom tretmanu nepoznato kako se treba ponašati. Možda bi bilo daleko korisnije da umjesto mase formalnih informacija koje učimo reproducirati kroz obrazovanje, učimo o empatiji i saosjećanju i podršci, olakšavanju života jedni drugima. Suština je zapravo pokazati interes, prisutnost, strpljenje, ohrabrivati i potaknuti osobe da potraže profesionalnu pomoć”, kaže Sokolović.
Depresija i anksioznost
Ističe da BiH vapi za sveobuhvatnim istraživanjem stanja mentalnog zdravlja stanovništva.
“Toliko tema kojima se bavimo akutno i posljedično poput nasilja, femicida, suicida, direktno je vezano za stanje mentalnog zdravlja, posebno uzevši u obzir ratnu prošlost i kontekst individualne i kolektivne traume. Mi zapravo nemamo pojma sa čime se ljudi danas suočavaju jer ih nismo ni pitali. U istraživanju Evropske Komisije sprovedenom tokom 2023. godine, gotovo svaka druga ispitana osoba širom EU (46 posto) odgovorila je da je u posljednjih 12 mjeseci doživjela emocionalni ili psihosocijalni problem kao što je osjećaj depresije ili anksioznosti, a 34 posto ispitanih navelo je da imaju problem u nošenju sa svakodnevnim problemima ili stresom. Jedna trećina ispitanih izvijestila je o ekstremnim promjenama raspoloženja”, govori Sokolović i dodaje da su opažanja psihoterapeuta i drugih stručnjaka u oblasti mentalnog zdravlja ograničena su na iskustva u radu i ne mogu ponuditi generalne odgovore o stanju mentalnog zdravlja našeg društva.
Međutim, s obzirom na to da se najveći nivo populacije suočava s anksioznošću pitali smo Sokolović o kakvim je zapravo simptomima riječ i na koji se način razlikuju depresija i anksioznost.
“Anksioznost i depresija su globalno među najčešćim izazovima mentalnog zdravlja. Anksioznost je osjećaj zabrinutosti ili straha bez objektivne osnove, često praćen osjećajima napetosti u tijelu, uznemirenosti ili nelagode. Klijenti i klijentice anksioznost često opisuju kao osjećaj da će se nešto loše dogoditi, isčekivanje u strahu. S druge strane, depresija podrazumijeva kontinuiranu tugu, gubitak interesa i volje za aktivnosti koje su nas prije usrećivale, do mjere da nas čini disfunkcionalnim”, objašnjava.
Ko je psihijatar, ko psiholog, a ko psihoterapeut?
Kada govorimo o ovim terminima, ističe Sokolović, jako je važno da razumijemo postojanje razlike između simptoma, raspoloženja i stanja koja podrazumijevaju psihopatologiju, odnosno oboljenja mentalnog zdravlja.
“Svi smo ponekad tužni, zabrinuti, bezvoljni ili uznemireni i to ne znači da imamo anksioznost ili depresiju. Postoji niz kriterija u kontekstu trajanja, broja i intenziteta simptoma koji služe za postavljanje dijagnoza”, navodi.
Psihologinja i psihoterapeutkinja pod supervizijom Hana Sokolović
Sokolović objašnjava da je važno educirati društvo o razlikama između psihijatara, psihologa i psihoterapeuta.
“Psiholozi su ljudi koji su završili studije psihologije – bachelor ili master stepen. Kada bismo imali zakonski uređenu ovu djelatnost, onda bi se psiholozi mogli baviti isključivo savjetodavnim radom, ne i psihoterapijom. Psiholozi mogu napraviti kliničku procjenu, psihološka testiranja, ali ne i uspostavljati dijagnoze i prepisivati lijekove. Psihijatri su doktori medicine koji su se specijalizirali u psihijatriji. Psihijatri dijagnosticiraju poremećaje mentalnog zdravlja i propisuju farmakološke lijekove. Niti psiholozi niti psihijatri (u zakonom uređenim sistemima) ne mogu raditi psihoterapiju bez dodatnog educiranja. Prosječno trajanje dodatne edukacije za psihoterapiju je 4-5 godina. Dakle, psihoterapeuti ne mogu propisivati lijekove, mogu uputiti klijente na javljanje psihijatru ukoliko procjene da je potrebno”, naglašava.
S obzirom na to da u našoj zemlji ovo pitanje još uvijek nije zakonski uređeno, ljudi trebaju biti slobodni pitati i tražiti.
“Savjetujem da u procesu pronalaska psihoterapeuta, od terapeuta traže odgovor na pitanja: koje diplome posjeduju, koje fakultete su završili, u kojim školama se educiraju za psihoterapiju i na kojoj su godini edukacije, ukoliko se još uvijek educiraju. Tražiti na uvid potvrde da su terapeuti pod supervizijom ili diplome o završenim edukacijama. Psihoterapijski rad podrazumijeva proces koji je značajno više dubinski u odnosu na psihološko savjetovanje i ljudi koji se njime bave moraju biti adekvatno obrazovani”, kaže Sokolović.
Na kraju razgovora Sokolović je istakla da je naše mentalno zdravlje kompleksan i tanan dio svakoga od nas.
“Pod uticajem je cjeloživotnog razvoja, odnosa, životnih okolnosti, socijalnog konteksta i mase drugih faktora od kojih neki nisu pod našom kontrolom. Ne rađamo se postiđeni problemima s mentalnim zdravljem, tome nas uči porodica, društvo, sistem. Važno je kako smo – i to ne ono formalno, na koje smo naučeni da automatizirano odgovaramo da smo dobro, nego istinsko osjećanje kako smo. Svaka promjena u tome kako smo zaslužuje našu pažnju, naš saosjećanje prema sebi umjesto kritike i rad na tome da budemo dobro. U svijetu punom lošeg, često nije jednostavno biti dobro i lakše je biti dobro kad podijelimo svoja osjećanja i osvijestimo da nismo usamljeni u iskustvima, promišljanjima i emocijama”, zaključuje Sokolović.
Izvor klix.ba