Mislim da ne postoji osoba na prostoru ex-Jugoslavije, kojeg sad od milja zovu zapadni Balkan ili jugoistočna Evropa, koju rat u Ukrajini nije vratio u devedesete.
Znam da ja danima nisam mogla doći sebi, samo sam pratila loše vijesti i plakala, znajući unaprijed šta sve čeka Ukrajince. Ni oni, kao ni mi, nisu vjerovali da im se nešto takvo može desiti. Svi smo mislili da je “svijet” naučio lekciju na Balkanu devedesetih prošlog stoljeća i da se ništa slično ne može desiti u ovom tehnološki naprednom 21. stoljeću. O, kako smo se prevarili!.
I beskorisno je bilo objašnjavati prijateljima u Ukrajini da se “izmaknu” dok još mogu, dok nije zaratilo. Jer kad krene rat i pukne prva puška, kasno je za pokret. Onda možeš samo sjediti u skloništu i moliti Boga da te promaši granata i da ljudi na prvoj crti bojišnice imaju dovoljno hrabrosti i oružja da “čuvaju liniju”.
Dobro se sjećam svake prepiske sa prijateljima u Ukrajini kojima sam govorila: “Dođite ovamo, mada ne znam šta će i ovdje biti, ali bar znam da ćete koliko toliko biti u miru!”, a oni mi odgovarali šaljući slike iz punih pozorišta i kafića Kijeva. I tako sve dok im granate nisu pale u dvorište i pobile djecu. Onda su kao Hanka Pladum nekoć zavapili: “Šta nam ovo rade?!”
Lekcija svijetu
Tada nisam znala odgovor na ovo pitanje, sad bih znala reći: “Ne rade ništa što nisu procijenili da ne mogu.” Jer, kako drugačije objasniti da je cijeli svijet gledao razaranje i ubijanje Bosne i Hercegovine i nije uradio ništa. Primili su izbjeglice, onaj obrazovani i radno sposobni dio populacije, baš kao što sada primaju Ukrajince i sve do nedavno Sirijce. Stvarna, pravovremena pomoć je izostala. Ljudi su svojim životima branili svoje kuće.
Ipak, izgleda da je “međunarodna zajednica” nešto naučila na Balkanu, pa tako Ukrajini ne uskraćuje pravo na odbranu. Naime, gospođa Evropa je shvatila da se ona i njene vrijednosti brane upravo u Ukrajini i da će upravo Ukrajinci platiti najveću cijenu u odbrani Evropskih vrijednosti, a nisu ni u NATO ni u EU.
Ukrajinci, sa druge strane drže lekciju cijelom svijetu, kao nekoć mi u BiH, o tome kako se brani svoja domovina.
Danas, 6. aprila 2022. je ravno 30 godina od službenog početka rata u Sarajevu. Ni Sarajlije, kao ni Kijevljani nisu vjerovali da je nešto takvo moguće. Na žalost, trideset godina kasnije slušamo iste priče, o zlostavljanju žena, o tome kako Ukrajinske vlasti ubijaju svoje civile i optužuju Ruse i kako kolone ljudi sa kesama u rukama u koje su na brzinu ubacili nešto osnovnih stvari, zauvijek napuštaju svoja ognjišta.
Danas, trideset godina od početka ratnih strahota u BiH znam da je onaj ko brani svoju kuću, uvijek jači od onoga ko je napada. Takođe znam je susjed/komšija u tim nesretnim okolnostima svakome bliži i važniji od rođenog brata, jer je tu i može pomoći, ako se usudi. A moji susjedi i prijatelji su se usudili i zato sam ja još uvijek živa i živim u Mostaru.
Veliko je to kada je grupa ljudi spremna dati život u zamjenu za tvoj. Tako su moji prijatelji, rodbina i susjedi napravili “sigurnosni štit” oko mojih roditelja, sestre i mene i mi smo bez velikih posljedica preživjeli devedesete u Hrvatskoj i tzv. zapadnom Mostaru.
A mogli su da se naprave da ne vide i ne shvataju šta se događa i pustiti vojsku da nas pobiju. Ali nisu. Jer moji prijatelji, rodbina i susjedi su ljudi od integriteta, bez obzira na obrazovanje i nacionalnu pripadnost. Imaju svoj stav o svemu i ne boje ga se reći, ni pokazati.
Komedijaš i lakrdijaši
Najveći hrvatski pisac 20. stoljeća, Krleža je dobro zapisao da “u krdu smrdi, ali je toplo”. Ipak, ima dovoljno onih koji ne žele da žive pod tuđim repom.
Zato, bez obzira na to što kriminalci na vlasti pokušavaju držati pod kontrolom svaki svoj “konstitutivni narod”, ja znam da ima onih koji se ne daju u tor.
Da bi se čuo glas i izborna volja ovih što se ne daju u tor, gospođa Evropa bi trebala da nam pomogne u zaštiti integriteta izbornih rezultata, a ne u zaštiti kradljivaca izbornih rezultata.
Neće ovdje biti rata, onog pravog, još su svježe rane od ovog zadnjeg. Ali će se kriminalci na vlasti koristiti ratnim trubama da bi zastrašivali i držali pod kontrolom svaki svoje krdo.
Dok Ukrajinci imaju pravog komedijaša za predsjednika, koji se u dokazao kao stvarni vođa i zaštitnik svoje zemlje, mi imamo takozvane zaštitnike svojih naroda, a u stvari lakrdijaše.
Svako od njih deklarativno se bori za svoj narod, a u stvari krčme budžete što im ih narod puni.
Nadam se da će u krdu uskoro postati nesnošljiv smrad i da će oni kojima je trenutno dovoljno “samo da ne puca”, početi preskakati ogradu i bježati iz tora. A onda, ne bi bila u koži čobanima.
P.S.
Krleža je konkretno ovo napisao:
“Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu.”
“S ljudima zajedno smrdi, ali je toplo. U samoćama – prazno, l Znamo mi vrlo dobro kako zapravo izgleda pod tuđim repom, ali bez toga njuškanja ne može se živjeti”