Apel medijima na dodatni oprez prilikom izvještavanja o njihovom radu.
U Bosni i Hercegovini (BiH) djeluje samo osam sigurnih kuća, iako podaci pokazuju da je svaka treća žena doživjela neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog nasilja.
U Federaciji BiH ih je pet, u Republici Srpskoj (RS) samo tri, dok Brčko distrikt nema sigurnu kuću.
Žene koje su preživjele nasilje često moraju tražiti sigurno utočište u sigurnim kućama udaljenim stotinama kilometara. U Istočnoj Hercegovini i na istoku BiH ne postoji nijedna sigurna kuća, pa tako, primjera radi, žena iz Trebinja kojoj je potreban takav smještaj mora putovati čak do Banjaluke ili potražiti neko drugo rješenje.
Da je nedostatak sigurnih kuća u RS ozbiljan problem, svjesne su i vlasti na svim nivoima, koje već treću deceniju obećavaju izgradnju jednog takvog objekta u Trebinju.
O potrebi izgradnje sigurne kuće u Trebinju posljednji put se razgovaralo 16. juna na sastanku Foruma protiv diskriminacije.
Govoreći o lokaciji budućeg objekta i nedostajućoj građevinskoj dozvoli, Ljiljana Čičković, direktorica Ženskog centra, u čijoj će nadležnosti biti sigurna kuća, otkrila je gdje bi ona trebala biti izgrađena.
Ona je navela naselje u kojem će se graditi sigurna kuća, detaljno opisujući lokaciju, obližnje institucije i sadržaje.
“Lokacija sigurne kuće je idealna”, tako je zvučao početak njene izjave u čijem nastavku je otkrila lokaciju.
Izvještavajući s događaja, mnogi novinari i novinarke prenijeli su izjavu u kojoj je navedena lokacija. Nakon što su uočili grešku, većina medija je naknadno korigovala tekst i uklonila sporne detalje.
I nezavisni istraživački portal Direkt, koji djeluje na području Hercegovine, u prvobitnom tekstu objavio je lokaciju sigurne kuće, čija izgradnja još nije počela.
“Prenijeli smo izjavu u kojoj Čičković govori o lokaciji. Ona nije usput rekla gdje je lokacija nego je to detaljno objasnila”, kaže za Media.ba Jela Džomba, novinarka Direkta.
Nedugo nakon objave, Čičković ih je kontaktirala i zamolila da izmijene sporne dijelove teksta.
“To smo odmah i učinili”, dodaje Džomba.
Podsjeća da inicijatori sigurne kuće imaju obezbijeđeno tek 220.000 KM od potrebnih 700.000 KM, te da javnost odavno ne vjeruje u izgradnju ovog objekta. Priča se, dodaje Džomba, uvijek aktuelizuje pred izbore, dok sigurnost žena ostaje tek recka u širokoj paleti neispunjenih obećanja.
“U suštini, ta lokacija je bila jedina nova informacija u odnosu na sve prethodne informacije. Možda smo nekako svi na prvu uhvatili taj novum”, govori Džomba za Mediacentar.
Smatra da je prenošenje lokacije u medijima bio propust i da namjera nije bila loša.
“Ne vjerujem da je iko htio da privuče klikove nego se jednostavno žena bavila tom temom. Ona je meni rekla da je nju ponijela situacija pa je zbog toga pogriješila”, priča Džomba.
Otkrivanje lokacije sigurne kuće je neodgovorno
“Ko radi, taj i griješi”, česta je uzrečica u ovdašnjim poslovnim prilikama. No postoje profesije i poslovi koji ne trpe greške jer od njih mogu zavisiti tuđi životi.
Aktivistkinja i predsjednica udruženja Oštra nula iz Banjaluke Milica Pralica nije blagonaklona prema propustu Čičković pa nema razumijevanja za okolnosti nenamjerne greške.
“Otkrivanje lokacije sigurne kuće u Trebinju od strane Ljiljane Čičković, predsjednice nevladine organizacije Fondacija ‘Ženski centar’ Trebinje i dugogodišnje SNSD kandidatkinje na izbornoj listi, nije samo neprofesionalno – to je brutalno neodgovorno i duboko opasno”, kaže Pralica za Media.ba.
Užasava je činjenica da je osoba koja bi trebalo da bude predvodnik borbe protiv nasilja nad ženama u jednu ruku pomogla potencijalnim nasilnicima od kojih se njihove žrtve, s razlogom, kriju.
“Kao feministkinja i aktivistkinja za ženska prava, ne mogu i neću šutjeti kada neko – s pozicije moći i pod plaštom ‘brige’ – direktno ugrožava živote žena koje su već prošle kroz pakao nasilja. Sigurne kuće se ne pokazuju pred kamerama. One se ne nalaze na javnim adresama. One nisu prostor za političke poene i medijske nastupe. One su posljednja linija odbrane za žene koje bježe od nasilnika – često institucionalno zaštićenih”, kaže Pralica.
Pralica upozorava da se sigurne lokacije često otkriju zahvaljujući institucijama, odnosno nečasnim pripadnicima sigurnosnih i policijskih agencija.
“Ovo nije samo gaf – ovo je strukturalna glupost, institucionalno nasilje i politička zloupotreba najranjivijih. A kad žene opet stradaju – šta ćemo reći? Da nismo znali? … Želimo tajnost. Želimo ozbiljnost. Želimo odgovornost. Ne želimo pozorište sklono medijskoj komediji – koja može koštati živote”, govori Pralica.
Zašto lokacija sigurne kuće mora biti tajna?
Tajnost lokacije sigurne kuće je imperativ. To potvrđuju sve domaće i strane institucije te nevladine organizacije koje se bave zaštitom žena od nasilja. Tajnost lokacije štiti žene od nasilnika i stvara dodatni osjećaj sigurnosti ženama koje su često nepovjerljive, jer sistem u BiH nije dovoljno strog ni efikasan prema počiniocima nasilja.
Amela Bašić Tomić, koordinatorica sigurne kuće u Banjaluci, objašnjava da je tajnost lokacije možda i najvažniji segment rada sigurne kuće. Organizacija u kojoj radi godinama pruža podršku trebinjskom Ženskom centru u nastojanju da konačno otvori sigurnu kuću.
“Postoji jasna određena procedura kako se neko može smjestiti u sigurnu kuću. To je prioritet”, govori Bašić Tomić u izjavi za Media.ba.
Uvijek postoji rizik da nasilnik sazna za lokaciju, dodaje naša sagovornica, posebno jer je Trebinje mali grad, ali institucije i udruženja moraju učiniti sve što mogu da sačuvaju lokaciju kao tajnu.
“Ni Banjaluka nije prevelik grad, ali nastojimo da sačuvamo tajnost lokacije”, dodaje.
U malim lokalnim zajednicama gradnja svakog novog objekta izaziva pažnju stanovništva, ali svi akteri budu upoznati sa važnošću da ne otkrivaju kojoj svrsi će služiti novo zdanje.
“Uvijek imamo i faktor komšiluka, ali evo kroz višegodišnje iskustvo mogu reći da je okruženje sigurne kuće dosta senzibilno. Komšiluk je naviknut da ne otkriva gdje se nalazi sigurna kuća”, govori Bašić Tomić.
Dok se u BiH ne vodi dovoljno računa o imperativu tajnosti lokacije sigurnih kuća, postoje društva u kojima se hitno reaguje u slučaju “greške” koja se desila u Trebinju.
“U nekim evropskim zemljama postoje protokoli da ako se otkrije lokacija sigurne kuće, mijenja se lokacija”, kaže Bašić Tomić.
No, u BiH to nije slučaj. Brzoplet i nepromišljen način predstavljanja projekta koji “samo što nije zaživio” već 21 godinu trebalo bi da bude predmet novinarskog propitivanja. Umjesto da izjavu prenesu u cijelosti, novinari su se trebali kritički osvrnuti na nju i izostaviti objavu lokacije.