Iz Srebrenice je za Nizozemsku otišla nakon genocida, s 14 godina. Ponijela sjećanja, bol zbog ubijenog oca, izgubljenog doma. Predavačica je i istraživačica na Univerzitetu i uspjela je predmet “Srebrenica genocid” ubaciti u obrazovni program
Piše: Senka KURT
Alma Mustafić, predavačica i istraživačica Univerziteta u Utrechtu u Nizozemskoj uspjela je nakon višegodišnje borbe predmet pod imenom “Srebrenica genocid” uključiti u edukativni program.
Ideju nosi u sebi godinama, napravila je prve korake, ali njena borba počela je davno, davno još kad kao 10-godišnja djevojčica preživjela genocid u Srebrenici, u kojem je izgubila oca od kako je kao 14-godišnjakinja stigla u Nizozemsku, počela novi život i dug put do istine i pravde.
Interview: Kazali ste da Vas je davno naročito dirnula rečenica Elija Wiesela, koji je također preživio holokaust. On je rekao : “Nakon holokausta smo drugima morali objašnjavati da smo zapravo preživjeli genocid”. Kako se nakon ovoliko godina, s teškim iskustvom, osjećate kao osoba koja se mora objašnjavati, mora objašnjavati šta se to dogodilo u srcu Europe, ne baš tako davno?
Mustafić: To je teško pitanje. To je razlog zašto su se moja mama i moj brat vratili u Bosnu. U Bosni makar ne moramo to objašnjavati, da smo i mi ljudi, da smo doživjeli nešto neopisivo. Namjera je bila da nas više nema, da ne smijemo postojati samo zato što smo se rodili i gdje smo se rodili. Da to morate konstantno objašnjavati postaju traume drugog reda. Onog prvog reda su bile tokom rata i agresije u BiH. Možda ljudi koji ne žive van Bosne to mogu teško razumjeti. Sve su naše tuge i ono što smo prošli isto. Ali ako se govori o definiciji genocida pravnici govore sa svog aspekta, naučnici sa svog, povjesničari, sociolozi isto sa svog. Jedan mladi profesor koji istražuje genocid, odavde iz Nizozemske, govorio je nedavno o Srebrenici kao mjestu masovnih zločina. Jedan se naš stručnjak naljutio, pitao ga zašto ne koristi riječ genocid. A ovaj je odgovorio – zato što genocid nije samo ubijanje ljudi, već je to širi proces, tu spada i urbicid, kulturocid, ubijanje ljudi, nastojanje da nestanu. Genocid je širi proces koji se desio na čitavom prostoru BiH. Ja to ne moram objašnjavati nama koji smo to prošli, da je to bila ista vojska, ista ideologija. Jer, prva prepreka kad ste izvan BiH je da morate objašnjavati da kod nas nije bio građanski rat već agresija i genocid. I da u svakoj agresiji imate dvije strane – agresora i onoga ko se brani. Ovdje nisu nikada osjetili šta znači da budeš u situaciji da braniš svoje. Zato mi to moramo objašnjavati. To je nova trauma. I onda ne znate odakle početi.
Drugi ne mogu pričati o nama
Interview: Zato je Vaš zahtjev vrlo konkretan – da su preživjeli Srebrenice subjekt, da se treba pričati sa vama, a ne o vama. Danas kad imaate taj odmak u godinama pretpostavljam da se i ta priča o subjektu mijenja. Sa Vama se priča upravo sa Vama, a ne o Vama, govori se s mnogo aspekata – kao preživjeloj, kao djevojčici koja je ostala bez oca, kao o državljanki Nizozemske koje je tužila Nizozemsku. Vi ste postali subjekt s kojim se priča, a ne subjekt o kojem se priča. Kako ste to postigli?
Mustafić: To je proces. Uvijek Vas stavljaju u ulogu žrtve i u toj ulozi imate pravo da pričate. Ja više nisam žrtva, ako se priča o meni. Ja sam magistar edukacije. Ja sam profesionalac. Za to se treba boriti da Vas vide kao ravnopravnog sagovornika.
Interview: Kako se postaje ravnopravan sugovornik?
Mustafić: Vi morate to postići. Boriti se za to. Ispričat ću samo jedan primjer. Kada se prije dvije godine obilježavalo 25 godina od srebreničkog genocida, ovdje u Vojnom muzeju, napravljena je konferencija na kojoj je, zbog mjera covida, moglo govoriti samo pet govornika. Ja nisam bila među njima. Ali pozvali su me kao slušatelja. Rekla sam da meni mjesto nije u sali nego na pozornici, ne da slušam već da govorim o Srebrenici, da me slušaju. Sve koji su planirani da govore poznajem, jer se bavim 26 godina ovom tematikom. Jednu po jednu osobu sam zvala, objasnila im da nisam na spisku govornika, tražila da mi eventualno ustupe svoje mjesto da govorim. Na kraju su ipak dodali jednu stolicu i pružili mi mogućnost za to. Mi moramo pričati jer drugi ne mogu pričati o nama. Kod nas su činjenice u glavi, nama ne trebaju knjige o tome. Zato ja svaki put ja insistiram i pokrećem projekte.
Interview: Vi ste i inicijatorica važnog projekta da se predmet Srebrenica genocid uključi je u formalni edukativni program na Univerzitetu primijenjenih nauka u Utrehtu u Nizozemskoj, gdje i sami predajete. Kakav je bio taj put od ideje do realizacije?
Mustafić: Nizozemska ima svoje smjernice za edukaciju koje su bitne za sve učenike i kroz njih se formira nizozemski identitet. Jedna od tih smjernica je i Srebrenica. O Srebrenici se, ovdje su se složili, treba učiti i to je bitna tema za zemlju. No, istraživanja koja su izvršena prije dvije godine pokazala su da se o Srebrenici zapravo ili ne uči ili uči nešto što nije tačno i na kraju ako se i uči to je previše iz perspektive Dutchbat-a (bataljona UN koji je boravio u enklavi u vrijeme pada i predaje civila, op. aut). Ja mislim da smo preskočili bitno pitanje – zašto nizozemsko društvo treba da uči u Srebrenici?
Interview: Upravo je to za mene jedno od ključnih pitanja.
Mustafić: Kao osoba koja je preživjela Srebrenicu smatram da bi o Srebrenici tako da vidimo što su rizici ultranacionalizma, jer se to može desiti svagdje. Jer desilo se to i u našem društvu koje je bilo multikulturno. Ako jedna bolesna ideologija može ljude podići na noge da uhvate oružje i počnu ubijati komšije s kojima su praznike slavili… Ako se to moglo desiti kod nas, može gdje god. Zato se u multikulturnim društvima trebalo učiti šta su opasnosti ultranacionalizma, bolesnih ideologija, u kojima nema mjesta za druge i drugačije. O Srebrenici bi se trebalo učiti u kontekstu genocida jer ćemo moći naučiti procese i mehanizme koji su ispod zločina – polarizacija, mržnja, netrpeljivost. A ti procesi zločina su uvijek isti i uvijek škode mješovitim društvima. Ako te procese ne možemo prepoznati nema napretka. Treba naučiti kao prevazići, smiriti te procese.
Ja nisam samo žrtva već i….
Interview: No, do sada se o Srebrenici, kako pretpostavljam, učilo iz konteksta te mirovne misije koja je stigla u grad tokom rata…
Mustafić: Tako je. Ali, nikad onda tako nećemo shvatiti kakve opasnosti vrebaju. Nama nije cilj učiti kako rade mirovne misije. Ovdje imate jake lobističke grupe veterana, ne samo Dutchbata, koji se zalažu za širenje dobrih riječi. To je u redu, ali oni ne mogu određivati šta je cilj jedne teme.
Interview: Sad ćemo apsolvirati pitanje zašto treba učiti o genocidu koji se desio nedavno u Europi, pa i pitanje šta treba učiti, kad govorimo o perspektivi veterana, ostaje onda problem učitelja i učenika – jer nema programa, predavača, materijale… Tu nastupate Vi…
Mustafić: Morali smo početi od predavača. Pa smo krenuli od fakulteta za učitelje. Pokušala sam još prije tri godine, pa su mi rekli da nije relevantno. Željela sam krenuti s educiranjem učenika osnovnih škola. No, nisam odustajala jer sam naučila da na neka vrata treba dva, tri puta kucati, tražiti one koji razumiju, žele raditi samnom, razumiju zašto je to bitno. Onda sam s izbornim odborom Fakulteta imala česte razgovore, željeli su pomoći, tražiti rješenja. Predložili su mi da pričam s lektoricom koja radi istraživanja na našem Univerzitetu, ona se bavi Pristupom pravdi, radila je na ICTY, kad je bio slučaj Višegrad, ostalo joj je u pamćenju. I ona mi je dala prostor. Zato konstantno insistiram da naša osobenost nije samo obilježje žrtve, već da smo profesionalci. Imala sam saradnicu, uradile smo posao. Dosta smo imali razgovora sa našim naučnicima, ljudima iz Memorijalnog centra Srebrenica…