Neki su sanjali biti heroji ulice, kao što jedna pjesma kaže. Ali, koje posljedice to nosi i što je zapravo u današnjem društvu taj heroj ulice? Jesu li oni vidljivi u našem društvu, jesu li to oni ljudi koji pretražuju deponiju da bi preživjeli ili su, s druge strane, to oni koji su zaslužili biti dio te deponije? Kao što društvo već 27 godina nameće selektivnost na svim nivoima, tako postoji i selekcija heroja. Nekome su oni vidljivi na propagandnim medijima koji imaju veći doseg ljudi, a time i obožavatelja i onih koji slijede istu. Ono što je sigurno jeste da herojstvo u Bosni i Hercegovini uglavnom ima ratni odzvuk i konotaciju koja se teško može odvojiti u javnom diskursu, ako se sustavno ne rješavaju pitanja etnonacionalizma i fašizma.
Prolazeći pored skinheads-a u Mostaru, pomislim koji su njihovi heroji? Jesu li postepeno naučeni da štuju ono „što im pripada“, što je „etnički njihovo“ ili stvarno vjeruju u ideju koja može naškoditi drugom živom biću? Zašto odvajaju vrijeme za učenje narativa koji dijele svijet na „mi“ i „oni“, i koji su uzrok svih ratova, patnje i mučenja ljudi? Vjerojatno jer unitarizam daje prividnu sliku sigurnosti i stabilnosti, jer je čovjeku, po prirodi postojanja, uvijek najgore ostati sam i slab.
Na jednoj radionici radili smo grupnu vježbu kako percipiramo heroje. Trebali smo zapisati na zajednički papir tko su za nas heroji. Moja prva misao su bile heroine koje djeluju danas u društvu i bore se protiv pogrešnih narativa. No, s vremenom papir smo ispunili imenima koja su tipično, u javnosti predstavljeni kao povijesni ili ratni heroji. Bacivši pogled na konačnu listu naših heroja i heroina, uvidjela sam da je to realnost tog samog pojma. Iako heroje poznajemo oko nas, običnim ljudima, moralnim ljudima, ljudima koji časno obavljaju svoju profesiju i aktivistički se odnose prema društvu, ljudima koji kritički promišljaju dajemo predznak minusa u odnosa na one koji su „obranili zemlju“, „dali život za državu“ ili „spremni opet da se bore“. Heroji su zato u poimanju društva najčešće muškog roda i teško će takav narativ izaći iz svakodnevnog javnog mnijenja. Možda jer postoji posebna želja, pritisak od društva da neku skupinu ljudi smatramo herojima, jer smo im „nešto dužni“ ili jer „bez njih ne bi postojali“.
Ponekad je glorifikacija štetnija od govora mržnje. Upravo jer je zapažena, ali nije sankcionirana. Rekla bih da je jednako opasna za stvaranje lažnih informacija, huškačkih narativa i udruživanja radikalnih grupa. Herojstvo i glorifikacija idu ruku pod ruku jer u bh. društvu, heroj koji se ne slavi, nije heroj. Heroj koji nije vidljiv, nije heroj. Žena heroina nije zapažena ni diskutirana u javnom prostoru. A postoji puno heroja koji danas ostaju živi samo u pričama drugih. Oni su danas najčešće obespravljeni, na margini društva, politički šutirani i omalovažavani, a institucionalno prognani. To su ljudi koji danas ne idu putem nacionalističkih rovova i koji ne gledaju heroje kroz „svoje žrtve“.
Heroji nisu profiteri jer herojstvo nema cijenu. Baš kao što kaže pjesma, heroji su na ulici, ali teško ih je prepoznati, ne hodaju ponosno i ponekad se boje tko im može napraviti „sačekušu“. Oni su izolirani, možda zbog onoga što su odabrali nisu omiljeni u krugu obitelji ili su odustali od osjećaja da budu prihvaćeni. Različit je pojam herojstva, ali on definitivno nema odlike zastava, pjesama i odore. To su djela koja ponekad umru s ljudima, osim ako se prije toga ne podijele s mlađom generacijom. Stoga je potrebno da riječi o onima koji čine dobra djela širimo s drugima, da oni ne bi umrli u pričama. Da mlade generacije, kada budu na sličnim radionicama, imaju svoje autentične heroje s ulice koje mogu podijeliti s drugima.
Kristina Gadže je novinarka koja u svojem fokusu rada istražuje ljudska prava, postkonfliktno društvo i rodne stereotipe. Magistrica je novinarstva i informatike/informatologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Također je implementatorica više projekata gdje kao novinarka radi na terenu i kreira tekstove. Projektna je asistentica u Centru za postkonfliktna istraživanja (PCRC) te stalna dopisnica njihovog magazina Balkan Diskurs. Članica je Udruženja “BH Novinari” čiju je nagradu dobila za najbolji studentski rad o radnim pravima novinara.