Zagledana u bijele oblake sunčanom svilom prelivene, izroniše sjećanja ognjišta mojega, porodice moje, poput filma usporenog, najzanimljivijeg. Pod krovom velike kuće nalazila se bašta poput cvjetnjaka predivnih, pružala nama ukućanima mirise opojne, plodove ukusne, rahatluk i mir najuzvišeniji. Eno, iz jednog ugla razliježu glasovi dječji, bučni, ishitreni, izmiješali se sa vriscima razdraganim. Natjerali mene odraslu na smiješak posramljeni, oživjeli nestašlici naši, ludosti dječje, šejtanluci, poput epizoda nepreglednih. Izronuše scene plača, dječjeg moljakanja, jecajuća. Izroniše i slike bjesnila, ispada i ružnih ponašanja. To bijasmo mi maleni s riječima nepovezanim, željama prevelikim, našim roditeljima nedostižnim. Poput dva drveta najdominantnija, zajedno srasla s krošnjama velikim, bljesnuše konture naših roditelja milujući nas nježno poput povjetarca blagog, muzikalno redahu svoje blage i ozbiljne arije. Jedan blagi glasić poput šapata najnježnijeg uspavljavao bi me toplo s ljubavlju neizmjernom. Drugi, grublji strogošću bi plašio, iznenađivao, pomalo zbunjivao. Tako mi rastasmo u bašti boja, poput stabljika najnježnijih, neki gordi i snažni, drugi nježni i krhki. Smjenjivali se plodovi s godinama odlazećim, nekad krupni, slatki i nasmijani, počesto malehni, gorki, brigama i borbama poneseni.
Bašta boja čuva opojnost mirisa, cvjetova, zelenila i plodova obilnih, pa se duša razrahatila, uspokojila, zadrijemala. Iznenadna stvarnost bosanska izbi na površini, praskom me rastrijezni, bučnošću nagovijesti da djetinstvo je ostalo pod krovom onim, avlijama, baštom, čije godine utisnuše znake prolaznosti i nestajanja. Sjećanja uznemirena, probudiše se ponovno pa počeše pričati zgode iz skorije prošlosti: Još uvijek stoje dva dominantna stabla, likovi blagosti i autoritativnosti, nametnuti su, evo, do dana današnjih. Primjećeni su od rasta nježnih listova do osnaženog korova, komešajući se među sobom raspravama žučnim, iznenađivali nas mlazevima kiša i bujica obilnih. Vrevi tako u bašti boja glasovima, komešanjima, sve bučnije i prodornije, doslutiše prasak grmljevine neizbježne. Dok se smjenjuju inteziteti njih samih od kratkih tihih do dugih bijesnih opominjaju nas glasovi oštri, odlučnije i zabrinutije, saosjećajnije, uskovitalno traže razrješenje neko. Zatečeni smo svi ovom nestalnom olujom bosanskom, pa samo ćutimo, čekamo i saburamo. Sada kada su se sjećanja povukla u svoje kutove, povukli smo se i mi u kućama svojim, crpimo snagu uz velikih drveća najsnažnijih, preostalih stabljika u baštama boja. Skupili se mi svi kao nekada, zrelošću opasani, sa najmilijim našim šalimo se, osmjehujemo, živimo. Svjetlost bi me uvijek iznenađivala poput prizora najljepšeg, to bijahu pažnja i ljubav naših voljenih. Ta svjetlost je godinama išla za nama u obliku lijepog ponašanja, sa svakim naučenim prostirala zrake sve ushićenije i razdraganije, izvodila je čaroliju u odnosima našim, ponekad tihu i ugašenu, često plahovitu i blještavu. Sada se svjetlost još više nagnula nad našim baštama boja i porodičnim krovom, podsjeća nas vrijednošću i moralom neprikosnovenim, odanošću ognjišta našeg, obogatila nas dešavanjima prošlim. Ali, pozivala nas je i na preispitivanje nas samih, postupaka naših, podsjećala i osnaživala slogu, privrženost baštama našim. Zasvjetljena svjetlošću sija ljubav, svijetli žarom buknulim, sijaju i bašte boja, sijamo svi mi uspokojeni.
Nosi vjetar požutjele listove po bašti našoj, nosi i godine naše predstojeće, zastala budućnost naša, na besciljnoj vjetrometini i raskrsnici, umirovljeno čeka i šuti. Dok čekamo da naša budućnost zagazi sigurnim putem naprijed, utopljeni smo, svjesno i nesvjesno baštama boja, unutrašnjim i vanjskim neprobojnim ogradama. Rodila se ta toplina od najranijeg djetinstva, sjećanja prvih, tjerali su je bjesomučno godinama borbenim i izazovnim, dotjerali ih do zrelosti naše, obogaćujući život sve drukčijim i drukčijim. Pozivala nas je i na ples igara vrijednih, slala nam srećne poljupce, brišući suze nas dječjih, sad evo i odraslih.
Pokušali su nas razrahatiti, razjediniti, nametnuti strahove, nemire, iskušavali nas netrpeljivošću, mržnjama neumornim. Otrgnusmo se svi mi, poput vjetrova koji iščupa korov nepotrebni, zabljesnusmo ponovno ljepotom odnosa najljepših. Očekuju se nove oluje u baštama našim, unutrašnjim i vanjskim, zaprijetiše nam i novi valovi propadanja u obliku lažnih ideala i modela bezvrijednih, bez porodica, evlada najpotrebnijih.
I dok lica naših roditelja blijede poput listova požutjelih, propalih izgužvanih stranica, ostaje miris bašta njihovih nanovo da miriše, etika umiruje te vrijednošću zasjenjuje. Poput mirisa najopojnijih i najsvježijih, poput boja najblještavijih, najradosnijih. Bašto boja najsvjetlijih, ukrasa najrazličitih, zacvjetajte mi i godina sljedećih, neka mirisi Vaši ponovo se stope s bojama proljeća narednim, plodovi iznova nanižu poput bisera najvrijednijih, sjajnih, toplih i trajnih.
Sarajevo, 13.12. 2017.
Amela Brulić.