Žene iz marginaliziranih skupina su najteže pogođene zdravstvenom krizom izazvanom COVID-19 epidemijom u Bosni i Hercegovini. Marginaliziranim skupinama pripadaju žene slabog materijalnog stanja, žene žrtve rodno zasnovanog nasilja, starije žene, žene sa invaliditetom kao i žene iz ruralnih sredina.
Ove žene ne samo da su najizloženije riziku od zaraze virusom s obzirom da često obavljaju poslove u uslužnim djelatnostima, te pružaju njegu svojim članovima porodice, nego su bile i prve koje su izgubile financijska primanja i radna mjesta.
Nada Golubović iz Fondacije Udružene žene iz Banjaluke naglašava kako se broj poziva i molbi za pomoć upućenih njenom udruženju znatno povećao tokom epidemije. Žene koje su ostale bez posla, odjednom nisu imale ni sredstava da plate stanarinu a niti lijekove.
Kroz financijsku pomoć stranih donatora, Fondacija je u vrijeme restriktivnih mjera pružala novčanu pomoć te je dodijelila na stotine paketa direktne materijalne pomoći ženama a nastavile su i sa radom svoje Sigurne kuće i Centra za besplatnu pravnu pomoć. Njihove zaposlenice su radile iako su i same bile pod opasnošću da se zaraze jer su primale žene žrtve nasilja bez PCR testa.
U ruralnim zajednicama Srebrenice ljudi nisu imali ni maske na početku krize. Žene iz Udruženja „Sara-Srebrenica“ su se vrlo brzo organizirale i sašile na hiljade maski i dijelile ih uz pomoć mladih volontera. „Došla je maska do svake kuće u ruralnim zajednicama,“ navodi Stana Medić iz ovog udruženja.
Uz pomoć financijskih sredstava međunarodnih donatora, žene iz Udruženje žena Priroda iz Bratunca dijelile su ugroženim kategorijama stanovništva dezinfekciona sredstva, te su pružale i psihosocijalnu pomoć ženama u svojoj zajednici.
Željana Pjevalica iz Prirode naglašava da je evidentan porast tjeskobe i nasilja u društvu s obzirom na sve vrste neizvjesnosti s kojima se suočavamo. I Fondacija Udružene žene iz Banjaluke zaprimile su povećan broj zahtjeva za pomoć od žena u vezi nasilja koje preživljavaju.
Značaj ovakvih organizacija koje pružaju pomoć i podršku ženama iz marginaliziranih grupa se posebno iskazao tokom zdravstvene krize. Ova organizacije su prve koje su prepoznale porast problema s kojima se žene suočavaju, te su nastavile sa svojim radom i tokom epidemije često ugrožavajući i zdravlje svojih zaposlenica i volonterki.
U određenom segmentu ove organizacije su uspjele svoje aktivnosti i projekte prilagoditi trenutnoj zdravstvenoj situaciji. Međutim, način njihovog rada zahtijeva direktan kontakt sa korisnicama usluga i fokusiran je na lokalne zajednice.
Epidemija je zatekla žene iz Udruženje Priroda u procesu provedbe projekta ekonomskog osnaživanja žena u ruralnim zajednicama kroz seoski turizam. Iako su prilagodile aktivnosti, napravile lokalnu turističku web stranicu koja je bila odlično posjećena, ipak žene na selima nisu imale direktne ekonomske koristi jer cijeli sektor turizma je znatno pogođen krizom.
Zdravstvena kriza kreirala je dodatne prepreke za razvoj lokalnih zajednica i podršku marginaliziranim ženama. Efektivan odgovor na nove izazove zahtijevati će veću podršku javnih institucija ali i međunarodnih donatora organizacijama koje dugi niz godina djeluju po modelu ženske solidarnosti.