PIŠE: Matej Vrebac
Postoje ljudi, pojedinci koji ostave traga u drugim životima, a da ih nikada ne sretnu i upoznaju. Postoje ljudi koji su graditelji mostova, pioniri saživota, vizionari s proročkom pogledom mnogo ispred vremena svog kolektiva. Postoje nosioci nade koji istražuju i pomjeraju rigidno postavljene granice među kulturama, jezicima, skupinama i državama. Alexander Langer je bio jedan od njih: mirotvorac, promicatelj ekološke preobrazbe, profesor, novinar i europarlamentarac koji je pokušavao očuvati mir upozoravajući na bezočne sukube na prostoru Jugoslavije.
Alexander, rođen u italijanskog pokrajini Alto Adige/Südtirol, strogo etnički podijeljene između pripadnika njemačke i italijanske govorne odnosno etničke skupine, rano je uvidio besmislenost i težinu koje životu donose podjele i etnički sukobi. Cijeli svoj život je posvetio ukazujući na ekološku preobrazbu života u skladu s prirodom te tražeći mir za Europu i zajednički saživot u njoj. S drugim europarlamentarcima je 1995. uputio apel vođama državama: „Europa će umrijeti ili se ponovo roditi u Sarajevu!“. Ovaj posthumno proglašeni počasni građanin gradova Sarajeva i Tuzle će svoj život okončati suicidom 3. jula 1995. Obuzet osjećajem nezaslužene krivice napustit će svijet razočaran nemoći pred sukobom na tlu Europi, naročito potresen pokoljem mladih na Kapiji u Tuzli, u gradu kojeg je smatrao gradom simbolom saživota.
Od njegovih tekstova prevedenih u knjzi Umijeće zajedničkog življenja: od Južnog Tirola do Srebrenice, na čijem prijevodu sam radio, jedan mi se čini naročito značajnim u ovom trenutku zbog svog svoje profetske prirode. Pisan prije više od četvrt stoljeća, Pokušaj dekaloga za multietničko zajedničko življenje se nameće kao tekst koji otkriva one vrijednosti i principe koje su nam trenutno na europskom tlu iznimno važni. Tlu trenutno pogođenom plamenom rata, rasizmom uslijed migrantskih valovima, ksenofobijom i ekološkim promjenama je potrebno da se ponovno vrati i reaktualizira duh i vrijednosti kojima zvone riječi Alexandera Langera. U nadi da će ih strpljivi čitatelj_ica pročitati, nudim svoje viđenje Langerovih deset postulata za multietničko življenje.
Dekalog
- Zajedničko postojanje sve većeg broja različitih etničkih grupa postat će uobičajeno stanje i sve manje izuzetak; alternativa je međuetnička zatvorenost ili zajedničko življenje.
Da je bio majstor umjetnosti saživota, upravo se ogleda u prvom postulatu gdje Langer strah od različitosti i nepoznatog nasuprot zajedničkom življenju. Već tada je uočio da će naša svakodnevnica biti obilježena migracijama i premještanju velikog broja zajednica i naroda uslijed sukoba te klimatskih promjena, a naša društva morat će razvijati multijezičnost, multikulturalnost i multietničnost. Ali Langer upozorava ono što se u današnjem kontekstu zaboravlja: „potrebno je razviti kompleksnu umjetnost zajedničkog življenja“ koje se temelji na pozitivnim i konkretnim primjerima, a ne pukim govorancijama i proklamativnim načelima. Promjena mora doći iznutra.
- Identitet i zajedničko življenje: nikad jedno bez drugog (nedjeljivi su); ni prisilno uključivanje, ali ni prisilno isključivanje.
Nažalost, na ovom principu je bosanskohercegovačko društvo sasvim palo jer položaj ljudi u pokretu je dehumanizirajući u logorima/kampovima u pogledu prisilnog (is/u)ključivanja. Često očekujući ravnopravnost i punu participaciju u razvijenim ekonomski društvima Zapada, često zaboravljamo da smo izrazito selektivni ka opciji zajedničkog življenja.
- Upoznavati se, međusobno razgovarati, informisati se, zajednički djelovati: „Što više budemo radili jedni uz druge, bolje ćemo se razumjeti.“
Alexander u ovom slučaju nudi veoma pragmatična i korisna riešenja: upoznavanje kulture, međukulturalne i višejezične emisije, sudjelovanje u događajima ostalih etničkih zajednica (slavlja, praznici ili čak obične zajednički obroci). Samo ako budemo zaista spremi za dijalog i iskrenu razmjenu, bolje ćemo se razumjeti.
- Etničko, možemo čak i prihvatiti, ali nikako u samo jednoj dimenziji: čovjekova sredina, spol, društveni položaj i mnogi drugi zajednički nazivi.
Dok često razmišljamo o pojedincima_kama i grupama u kontekstu etniciteta, zaboravljamo da osobe određuju i druge dimenzije. No kako je lakše razmišljati u kategorijama kolektiviteta, gubimo pravi i istinski uvid u puninu drugih individualnih ljudskih bića.
- Definisati i odrediti granice etničke pripadnosti na što je moguće manje rigidan način, dakle, ne isključiti etničke pripadnosti i njihovo mnogostruko ukrštavanje.
Peti Langerov prijedlog se u potpunosti kosi sa stvarnošću kojom živi BiH jer se svaki vid granica pokušava učiniti što rigidnijim i izvještačenim. Takvo prisilno izvještačavanje već unaprijed određenih etničkih granica kao normalnih proizvoda historije, kulture, običaja i odgoja plodno je tlo za nove konflikte, ksenofobiju te rasizam. Ono na šta Langer želi ukazati jeste da mora postojati spremnost za kozmopolitizam i pluralizam. Za to je potrebno da više uključujemo jedni druge, a ne isključujemo.
- Priznati i učiniti vidljivom multietničku dimenziju: ljudska prava, javni simboli, svakodnevni postupci, pravo da se osjećaš „u svojoj kući“.
Značaj vidljivosti multietničke dimenzije Alexander je poentirao citatom banjalučkog biskupa Franje Komarice: „Livada na kojoj raste mnogo vrsta cvijeća, puno je ljepša od livade na kojoj raste samo jedna vrsta cvijeća.“
- Prava i garancije su od bitnog značaja, ali nisu dovoljne; etnocentričke norme idu u prilog etnocentričkom ponašanju.
Normativni okvir koji će obezbijediti svim grupama jednak položaj i sigurnost je itekako poželjan, ali u potpunosti beskoristan ako se ne razvije zajednička saradnja svih grupa u izgradnji zajednice. Langer upozorava da etnocentričke strukture koje se temelje na isticanju i etničkom izdvajanju vode do jačanja tenzija i konflikata.
- O važnosti posrednika, graditelja mostova – onih koji preskaču međe i onih koji putuju preko granica. Potrebne su „izdajice etničke kompaktnosti“, ali ne i pribjeglice.
O njima i njihovoj važnosti nema potrebe govoriti puno. Jedna od njih zaslužuje da je ovdje spomenem, a to je osoba od koje sam učio, moja profesorica Jasminka Drino-Kirlić, dobitnica mirovne nagrade Mreže za izgradnju mira, ona koja prelazi granice i gradi mostove.
- Neophodni uslov: Isključiti bilo koji oblik nasilja.
I potrebno je neprestano ponavljati i posticati na prije svega moralno uvjerenje: NE NASILJU!
- Začetnici kulture zajedničkog življenja: interetničke miješane skupine
Napose najbolji primjer za začetak kulture zajedničkog življenja jesu oni koji to svojim primjerom pokazuju, a pokazuju da je saživot moguć i da etnocentričko barbarstvo ne zaslužuje podršku.
Alexander Langer se bezbroj puta u životu suprotstavljao etnocentričkim moćnicima te zbog toga često bio prognan i kažnjavan. Vjerovao je istinski u saživot i žar njegovih ideja zahvatio je mnoge druge osobe stigavši i do mene. Zahvalan sam što sam imao priliku dospjeti u dodir s njegovim djelom, često poredeći moje djetinjstvo u etnički podijeljenoj sredini i školovanje „u dvije škole pod jednim krovom“ s njegovim školovanje u gradu Bolzanu/Bozenu gdje su škole bile fizički odvojene na njemačke i italijanske. To se više ne treba više ponavljati u bilo kom obliku jer iz toga ne proizilazi saživot i uključivanje. Nadam se da će se njegova misao širiti dalje, da će je i drugi upoznati i doživjeti baš kao što sam ja u ljeto 2019. u Srebrenici. Premda pokušaj dekaloga zvuči pomalo utopistički i ambiciozno u regresiji kolektivnog ljudskog duha, patnjama kojim svakodnevno svjedočimo i planeti koju uništavamo, ne preostaje mi ništa drugo nego da se nadam i vjerujem da je takav svijet moguć. Da vjerujem da je moguć svijet graditelja mostova.