Pokretači militarizma oslanjaju se na načine kako razmišljamo!

Predstavljamo Vam intervju sa Prof. dr. Cynthiom Enloe, prvi iz serije intervjua sa autoricama/ima i urednicima knjiga koje se prevode i koje će u izdanju Udruženja Mreža za izgradnju mira biti objavljene 2020. godine.

Razgovarala: Nejra Nuna Čengić

——————————-

Dr. Cynthia Enloe je feministička teoretičarka, spisateljica i profesorica. Zaposlena je na Clark Univerzitetu, SAD, na Odsjeku za političke nauke i Odsjeku za ženske i rodne studije. Međunarodno je priznata po svom doprinosu razumijevanju odnosa militarizma i patrijarhata, te doprinosu unutar polja feminističkih međunarodnih odnosa. Autorica je velikog broja knjiga, od kojih su neke: Maneuvers: The International Politics of Militarizing Women’s Lives (2000), The Curious Feminist (2004), The Big Push: Exposing and Challenging Persistent Patriarchy (2017).

U dva navrata je u organizaciji Međunarodne lige žena za mir i slobodu (WILPF) gostovala u Sarajevu: 2015. godine kao učesnica radionice ‘Feminističko tumačenje Dejtonskog Mirovnog sporazuma’ i 2016. kad je za bh. feministice i feministe facilitirala radionicu na temu ‘Kako raspakovati ratnu kutiju’.

———————————–

Profesorice Enloe, prevodimo Vašu knjigu Globalisation and Militarism: Feminists Make the Link, drugo izdanje iz 2016. godine. Želimo javnost upoznati sa glavnim temema ove knjige. Počet ću s jednim paradoksom. Tokom nekoliko posljednjih decenija, svjedočimo porastu nasilja, dugotrajnim ratovima, direktnim i indirektnim ratovima, osjećaju globalnog stanja rata ili prijetnje ratom. Paralelno s tim, posebno na prelazu u novi milenij, mogli smo pratiti trend smanjenja naoružanja i vojnog kadra na nivoima evropskih država. Ili se pak radilo samo o političkom diskursu o tome? U svakom slučaju Vaš koncept militarizma ne odnosi se (nužno) samo na stanje rata, vojnika i naoružavanja. U čemu se onda sastoji? Gdje ga nalazimo? I u kojem je odnosu sa manifestnijim oblicima militarizma?

Hvala na ovim pitanjima koji zaista potiču na razmišljanje. Toliko sam naučila iz moje dvije posjete Sarajevu i žustrih razgovora koje sam vodila s kolegicama iz BiH. Tako da ovo možda možemo smatrati nastavkom tih naših razgovora.

Postavili ste veoma zanimljiv paradoks. Kako je moguće da se danas u mnogim dijelovima Evrope (iako ne svim) čini da su najočitiji oblici militarizma – primjerice, povećanje regrutacija vojnika i javno pokazivanje vojnog naoružanja– u padu, dok se istovremeno čini da su druge forme militarizma u značajnom porastu?

Možda možemo razjasniti ovu naizgled paradoksalnu situaciju, ako dublje uđemo u razmatranje onoga od čega se militarizam sastoji. Dubljim uvidom, došla sam do zaključka da su u samoj srži militarizma određene ideje. Ne samo ideje koje dijele uniformirane osobe ili ljudi iz ministarstva, već određene ideje koje svako od nas može imati. Na primjer, šta bilo ko od nas zamišlja da slavimo državnim praznicima: pobjedu u nekom prošlom ratu? Ili, pak, slavimo naše zajedničke težnje prema pravičnosti, poštovanju i jednakosti? Radi se o prilično različitim idejama koje slavimo. Ovo prvo poimanje državnog praznika može širiti klice militarizma, dok je za drugo mnogo manje vjerovatno da će nas odvesti u militariziranom smjeru.

A možemo uzeti za primjer i alternativne ideje o svijetu u kojem živimo. Da li svijet zamišljamo prvenstveno kao “opasno mjesto” ili, s druge strane, da li svijet, u svojoj očitoj složenosti, zamišljamo kao mjesto “bogato kreativnošću”? Ponovno, prva ideja hrani militarizam, dok će druga ideja, ako joj se prikloni dovoljno ljudi, vjerovatno dovesti do smanjenja militarizma.

Osvrnimo se na još jedan par alternativnih ideja koje mogu promovirati militarizam ili graditi društvene osnove koje ne zavise od militarizma. Da li smatramo da ljudi koji su drugačiji od nas (po jeziku, vjeri, fizičkom izgledu, seksualnoj orijentaciji ili istorijskom pamćenju) predstavljaju prijetnju našem načinu života ili mogu, s druge strane, obogatiti naše živote?

Dakle, smatram da se pokretači militarizma ne mogu svesti na vojno naoružanje ili otvoreno nasilje. Ti dodatni pokretači leže dublje i oslanjaju se na način na koji svako od nas razmišlja. Da, budžeti za odbranu jesu važni; da, zastrašujući vojni manevri (paradiranje) jesu važni; da, organizirane naoružane milicije jesu važne. Sve ovo se treba pažljivo pratiti. Ali svaki element pokreću – opravdavaju, racionaliziraju – naše vlastite pretpostavke i strahovi i vrijednosti.

Kroz generacije smo učili da su i druge stvari bitne jednako kao vojske, budžeti, milicije: Koje su priče sadržane u našim školskim udžbenicima? Šta ili ko se slavi spomenikom u javnom parku? Na temelju kojih radnji nekoga kvalificiramo kao “heroja”?

Možda bi bilo dobro osvrnuti se na ideje koje hrane militarizam (ili njihove alternative) tako što ćemo obrnuti pitanja: Koje priče su izostavljene iz naših školskih udžbenika? Šta je to što ne veličamo spomenikom? Čije radnje su bile hrabre i nesebične, ali se rijetko smatraju herojstvom?

Pokušajte napraviti listu. I onda postavite pitanje zašto ne? Šta je to u našem društvu, ili u nama samima, što sprječava ove priče, ove spomenike, ova javna priznanja?

U bilo kojem društvu, način na koji većina ljudi odgovori na ova pitanja – i način na koji nas medijski urednici i istaknute javne ličnosti navode da odgovorimo na ova presudna pitanja – predstavlja test koji nam pokazuje da li pojedinačno i kolektivno postajemo više militaristični, ili, nasuprot tome, pronalazimo nemilitaristične načine da živimo zajedno na ovom malom plavom klikeru.

Hvala puno na ovim odgovorima koji zaista potiču na razmišljanje. Na mnoge načine primjenjivi su na situaciju u BiH. Kasnije ću se vratiti na neke od Vaših misli. Vi tvrdite da je za ispravno razumijevanje militarzma potrebno shvatiti patrijarhalne strukture društva koje ga na određene načine hrane. Možete li nešto reći o ovome?

Kakve veze taj čitav splet ideja i odnosa koji nazivamo “patrijarhat” ima sa militarizmom koji se promovira ili militarizmom koji se nastoji ugušiti? To je pitanje o kojem feministice i aktivistice iz niza zemalja promišljaju od 1900. godine, ako ne i duže. A sada se svi možemo uključiti u to promišljanje koje i dalje traje !

Možda da počnem s onim što ja smatram da je patrijarhat. Ja ga ne vidimo kao nešto apstraktno. Vidim patrijarhat kao ono što oblikuje šta mislimo jedni o drugima i kako živimo jedni s drugima svaki dan.

Prvo, zamisliti svijet patrijarhalno (čak i ako sebe ljudi ne bi opisali tom rječju) znači zamisliti da su muškarci muževni a žene ženstvene, te da su te dvije deskriptivne kategorije jasno označene i da ih je uvijek moguće razlikovati. Ukoliko se djevojčica penje na drvo ili trči brzo kao vjetar, jedna patrijarhalna osoba (majka, otac ili učiteljica) će se uznemiriti. Slično tome, ukoliko dječak izrazi želju da postane bolničar, patrijarhalna osoba iz njegove blizine može negodovati ili, još gore, ismijati ga.

Drugo, u bilo kojoj porodici ili zajednici ili organizaciji koja je prožeta patrijarhalnim vjerovanjima i vrijednostima, onome što se smatra “maskulinim” dodjeljuje se više vrijednosti i važnosti nego onome što se zamišlja kao “feminino.” To ne znači da patrijarhalni ljudi ne vrednuju osobe koje igraju navodne feminine uloge: mogu iznositi hvalospjeve “posvećenim kćerkama” i “dobrim majkama” i “odanim suprugama.” Ipak, oni smatraju da je ono što muževni muškarci čine – glava domaćinstva, privređivanje, hrabrost u ratu, kandidiranje za javne funkcije, rukovođenje naučnim laboratorijem – više vrijedno od onoga što ženstvene žene čine.

Znači, ako osoba nastoji postati patrijarhalna u svom nastupu, to znači da toj osobi, kao prvo, mora biti potpuno ugodno u kategorijama orodnjenih razlika koje su postavljene jedna pored druge, a kao drugo, da joj mora biti potpuno ugodno i kada se te kategorije i hijerarhijski poslože, tako da se ono što je navodno maskulino (npr. racionalnost, fizička snaga, javni angažman) smatra superiornijim od onoga što je navodno feminino (emocije, briga, kućne obaveze).

Ali, ovdje dolazimo do treće karakteristika bilo koje patrijarhalne osobe, grupe ili zakona: svi oni funkcionišu na temelju vjerovanja da muževni muškarci trebaju kontrolisati čak i “ugledne” ženstvene žene. U većini ovih društava, do nedavno su muškarci žene sprečavali da kontrolišu svoju imovinu, da direktno nasljeđuju od svojih roditelja, da imaju ravnopravna ovlaštenja po pitanju djece, da imaju odlučujući riječ u braku kada je u pitanju seksualnost, izdaci, kretanje i razvod.

Patrijarhalni način razmišljanja oblikuje zakone, vanjsku politiku, porezne zakone, školske planove i programe, imigraciona pravila i poslovne prakse. Međutim, patrijarhalno razmišljanje je često najukorijenjenije u idejama o “moralno ispravnoj” i “za naciju dobroj” porodici.

Tako da, kada hiljade ljudi izađu na ulice da podrže ideju, kao i iskustva, širokog spektra zdravih, društveno vrijednih porodica, oni dovedu u pitanje sva tri navedene dugotrajne, opresivno provođene patrijarhalne ideje.

Prije nego postavim naredno pitanje, vratimo se na nešto što ste rekli. Kada opisujete šta znači biti patrijarhalan, čini mi se kao da pretpostavljate da među narodom postoji svijest o toj načelnoj privilegiji muške pozicije. Možda sam naivna, ali ja uvijek mislim da većina muškaraca i žena u stvari toga uopšte nisu svjesni, te u tome i vidim najveći problem. Možete li se, molim Vas, osvrnuti na ovo, te na vezu između patrijarhata i militarizma?

Jedan od razloga zašto sam napisala ovu knjigu – usvari, prvo sam provela istraživanje, pa sam je tek onda napisala – je upravo da preradim specifične načine na koje patrijarhalne ideje i patrijarhalni društveni odnosi tako često potpomažu i hrane militarizam.

Ono što sam otkrila tokom tog istraživanja jeste da se ideje koje održavaju militarizam i ideje koje perpetuiraju patrijarhat često međusobno podržavaju. I jedan i drugi skup ideja nastoji ovaj drugi predstaviti kao neupitan, varljivo “prirodan.” To je razlog zbog čega mnoge žene – u njihovim ulogama kćerki, majki, supruga, radnica, pa čak i javnih ličnosti – mogu izražavati podršku za te patrijarhalne ideale i prakse: čini se da oni označavaju “svijet kakav bi trebao da bude”. Jedna od najpozitivnijih posljedica pokreta za ženska prava u različitim zemljama od Kanade, Južne Afrike do Japana je to što aktivistice tih pokreta razbijaju ideju „normalnosti“. I danas nas inspiriraju da razmišljamo da li je ono što prihvatamo kao „prirodno“ ili „normalno“ zaista takvo ili je to nešto što je nametnuto, nepravedno i nehumano te nas istovremeno ohrabruju da propitujemo tu navodnu prirodnost militarističkih praksi.

Na primjer, i osobe koje se priklanjaju militarističkim idejama  i oni koji se drže patrijarhalnih smatraju da su muškarci (ili ono što zamišljaju da su “pravi muškarci”) prirodni vojnici (ponekad nazivani “braniteljima”) te da, shodno tome, žene (“prave” žene) moraju biti zahvalne što ih ti muški vojnici štite. Također, i patrijarhalni i militarizirani ljudi (žene, kao i muškarci, iako muškarci imaju najviše koristi od tih ideja) opravdavaju hijerarhijsko uređenje svojih društava – cementirajući i legitimizirajući nejednakosti – time što zamišljaju da će na neki način njihova društva biti sigurnija zbog ove vrste uređenja.

Konačno, otkrila sam da se u mnogim društvima, i širom generacija, muškarci koji ispoljavaju ratničke vještine (čak i ako se radi o monopoliziranju razgovora za večerom kada se počne pričati o dešavanjima u svijetu) tretiraju kao superiorni u odnosu na ostale građane i često im se dodjeljuje autoritet i resursi da vrše kontrolu nad životima i težnjama drugih ljudi.

Kao što će čitaoci i čitateljice primijetiti, pokušala sam da se osvrnem na specifičnosti. Ne sviđaju mi se široko postavljene generalizacije. Svako društvo zaslužuje da ga se istražuje kroz znatiželju o pojedinačnim iskustvima njegovih stanovnika.

Patrijarhat i militarizam su svakako široki koncepti. Ali svako od nas živi u vrtlogu svakodnevnih životnih sitnica. Tako da smatram da su ovi koncepti korisni samo ako ih svako od nas može koristiti da osvijetli naše haotične realnosti.

Za mene, patrijarhat i militarizam nisu kraj priče. Oni su prije nešto što me je nagnalo da budem znatiželjnija. Oba me motiviraju da zamišljam pravičnije i miroljubivije alternative.

Odlično! Sad ste mi dali sjajan osnov za zadnje pitanje. Povezaću ga s nečim što ste rekli kao odgovor na moje prvo pitanje. To me zaista nagnalo da se zamislim. Kao ilustraciju šta militarizam jeste rekli ste da poimanje svijeta kao “opasnog mjesta” hrani militarizam, dok poimanje svijeta kao mjesta “bogatog kreativnošću” se suprotstavlja militarizmu. Ono s čim se danas u BiH suočavamo je upravo ova prva percepcija, gdje realnost ili osjećaj realnosti ograničava imaginaciju (nečeg boljeg) među većinom stanovništva i time naravno i sposobnost kreacije. Naravno, djelić populacije i u BiH i globalno profitira od toga. Kako prevazići ovo stanje? Možete li se ukratko osvrnuti na to?

Imajući u vidu do koje mjere su patrijarhalne ideje i pravila restriktivni za djevojčice i žene, možete zamisliti zašto su tako različite zemlje, kao što su Kina, Egipat, Britanija, Ukrajina, Nigerija, Brazil, Indija, Njemačka, Turska, SAD, pokrenule svoje vlastite domaće feminističke pokrete da razotkriju i ospore patrijarhalno razmišljanje i prakse.

U svakoj od ovih zemalja, a i u desetinama drugih, feminističke aktivistice su naporno radile da pokažu da se održivo povjerenje može izgraditi preko razlika. Često su počinjale sa malim grupama, primjenjujući kreativnost i strpljenje, da ispletu ove nove veze povjerenja. Potrebno je mnogo vještina i snage, kao i mnogo slušanja, da bi neka osoba bila feministica. Feministice koje su me pustile u svoje polje djelovanja su mi pokazale, na primjer, da zajedničko kuhanje može predstavljati aktivnost izgradnje mira za osobe koje su ranije smatrale da nemaju ništa zajedničko. Pokazale su mi prelijepu umjetnost i rukotvorine koje su stvarale sa ljudima koji su smatrali da su jedni drugima neprijatelji. Feministice su kreirale projekte da bi omogućile ljudima da idu glasati bez straha od zastrašivanja. Feministice su provodile vrlo temeljita istraživanja da otkriju šta je potrebno da se sačuva sigurnost lokalnog i globalnog okruženja.

Ovo sam naučila od aktivistica iz najrazličitijih zemalja: feministice nisu naivne. One su upravo suprotno. One svijet vide kroz jasan objektiv. Tako da su spoznale da je naivno smatrati da je zbog patrijarhalno organiziranih porodica i društava, onih koja nagrađuju naoružane muškarce, ovaj svijet sigurnije, pravičnije mjesto. Feministice iz svih ovih zemalja su me naučile da mi, zajedno, nećemo pasti na ovu priču.

Hvala Vam puno na ovom razgovoru!

———————————————————————

Intervju sa Prof. dr. Cynthiom Enloe tokom novembra 2019. godine vodila je dr. Nejra Nuna Čengić, voditeljica projekta koji se bavi prevođenjem i objavljivanjem stručne literature o desničarskom populizmu, religijskoj i etno-nacionalnoj radikalizaciji i nasilnom ekstremizmu, i urednica edicije prevoda knjiga.

Projekat realizira Udruženje Mreža za izgradnju mira u saradnji sa Mirovnom akademijom. Finansira ga Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID), a implementaciju podržava Međunarodna organizacija za migracije (IOM) u sklopu BHRI programa.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.