Marko Oršolić: Međureligijski dijalog je uglavnom iskren, ali u BiH nedovoljan

Nije lijek u pretvaranju materijalnih dobara u put do sreće, već u usrećivanju ljudi preko stvaranja neotuđenih odnosa u društvu, kaže fra Marko Oršolić

U kakvom ozračju kao bosanskohercegovački katolik dočekuje Uskrs? Kakve emocije preovladavaju u ovim preduskršnjim danima, prvo smo pitali fra Marka Oršolića, teologa, publicistu, politologa, čovjeka koji godinama institucionalno i van njih gradi mir, a koji nam je kratko odgovarao iz samostana Tolisa kod Orašja, objasnivši zašto tako u posljednje vrijeme stalno čini.

– Nepotpuno je reducirati me samo na bosanskohercegovačkog katolika. Ja sam uzet od katolika i po redovničkim zavjetima sam franjevac od 1968. godine i po ređenju (rukopoloženju) iste godine svećenik. Uzet sam od obitelji i katolika i vraćen svima nazad, a ne samo katolicima. Okvir redovničko-svećeničkog poslanja se odnosi na sve ljude, a ne samo na katolike. Poslanje Crkve je pretpostavka koja je nadiđena.

Osmišljeni zahvati

Uskrs ovaj doživljavam pod utiscima predstavljanja moje nove knjige “Suvremena suočavanja” (Sarajevo, 2018.) u Sarajevu i Mostaru, povodom 50. obljetnice mog svećeničkog djelovanja. Predstavljanje u Sarajevu održano je 4. travnja ove godine u Bosanskom kulturnom centru. Program je otvorio direktor Centra Edin Urjan Kukavica riječima: “Evo promocije knjige jednog franjevca, koju otvara jedan šejh u nekadašnjoj jevrejskoj sinagogi”.

S PROMOCIJE KNJIGE ‘SUVREMENA SUOČAVANJA’ / AMER KAJMOVIĆ

Promociju u Mostaru, 5. travnja, otvorila je glavna i odgovorna urednica portala Tačno.net Štefica Galić. Glumica Diana Ondelj-Maksumić čitala je udarne dijelove iz knjige, a Drago Bojić, Slobodan Šoja i ostali divno su govorili o porukama knjige. Tako su moje emocije pred Uskrs vezane uz ono što cijeli život radim, budim nadu u ljudima da život ima smisla, samo ga treba pronaći i naknadno implementirati usrećujući sebe i druge.

Teolozi kažu da je Crkva kao nastavak Bogo-Čovjeka deset puta bila sahranjivana, ali se poput uskrsnog Bogo-Čovjeka ponovo podigla. Odatle vjernici crpe ogromnu energiju za nadvladavanje svakojakih životnih frustracija i životnih beznađa.

Uvijek se pitam kako to da u našoj zemlji, u kojoj su se vjernici “probudili” na svim stranama, ima toliko korupcije, pravne i svake druge nesigurnosti, političke nekorektnosti, otuđenosti, mržnje?

– Mislim da naši životni problemi nemaju samo uzrok u politici. To je naše predimenzionirano gledanje na važnost politike. Čovjek je višedimenzionalan i veoma složen i stvoren po slici božanskoj, odatle njegova prava i odgovornosti za sebe i one oko sebe. Radost nam nisu ukrali političari, pa je ne mogu ni dati. Oni su zaduženi za stvaranje državno-političkog ambijenta i društvenog ozračja u kojem se odvija život u punini.

Nije sporno da ima međuvjerskog institucionalnog dijaloga, ali da li je taj dijalog iskren?

– Međureligijski dijalog je uglavnom iskren, ali u BiH nedovoljan. Nedostaju pravi i osmišljeni teološki zahvati. Kad netko kaže neku istinu koju svi znaju, mnogi se čude. Često su ljudi robovi svojih stereotipa i običajnih tradicionalizama tako da se svaki, i mali iskorak, promatra kao hrabrost.

/ AMER KAJMOVIĆ

Da li aktuelne vjerske vođe, po Vašem mišljenju, na pravi način sudjeluju u javnom životu? Gdje ih ima, a ne bi ih trebalo biti i obrnuto?

– Vjerske vođe se češće trude da budu blizu mnogima (navodno da su s narodom), a ne da proročki krče nove putove u nepoznato, odnosno buduće, Savršeno, što im je zadaća i poslanje. U ratu se često spoje stado i pastir tako da je proročki glas vjerskih vođa promukao ili se pretvorio u glas predvodećeg stada. Sada je situacija puno bolja. Više nam nije potreban duhovni Dayton i Holbrooke. Današnji najviši duhovni autoriteti – islamski, kršćanski i judaistički – idu pravim smjerom i olakšavaju našu svakodnevicu. Lokalni vjerski autoriteti ne razumiju ili ne čuju jezik teologa, uz čiju pomoć bi trebali biti kuražniji.

Putujete prostorima Balkana, bivše nam države, susrećete razne ljude… Jesu li to sretni ljudi? Koliko su njihove patnje i radosti bliske ljudima s kojima se Vi svaki dan susrećete u svojoj Posavini?

– Ljude susrećem po Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Hrvatskoj, Njemačkoj, uglavnom slične meni. Umorio sam se od uvjeravanja, ali i sada u mojoj 75. godini ljudi me sve više žele čuti, no, dobijem dojam da me teško razumiju, pa pribjegavam kratkoj pisanoj formi. Ljudi sve manje imaju vremena za duge priče i žele kratku, jasnu, samouvjerenu i jezgrovitu poruku. Moji u Posavini su uglavnom rodbina, bliski prijatelji i suradnici. Političke ljude susrećem rijetko, ali i tu postoji međusobno poštovanje, jer znam da i oni žele najbolje ovom narodu i da oni nisu najodgovorniji za visoku politiku, koja je iznad njih.

Vi ste, zbog svojih izjava, otvorenosti, često na raznim odstrelima. Kako podnosite te kritike? Šta Vas snaži? Crpite li tu snagu iz Vaše ideje BiH?

/ AMER KAJMOVIĆ

– Kako sam triput bio teško bolestan, 2012, 2013. i 2018, bilo mi je nevažno što drugi pišu i govore, ta, to je njihovo pravo.

Kad sam se oporavio i malo “spustio durbin”, vidio sam da ljudi nisu toliko zlobni nego neinformirani, a i ja sam često bio nejasan ili su u brzini novinari štošta brzopleto prenijeli. Sad se trudim da budem jasniji. Ideja Bosne i Hercegovine je da je ona začarano zajedništvo, odnosno historijska tvorevina (J. B. Tito, bh. komunisti, franjevci). To mi daje jasnoću gledanja, a snagu Allah dragi (Bog).

Možda i nisam u pravu, ali nerijetko pomislim da su ljudi koji nose istinski pozitivnu misao i snagu nužno usamljeni. Zašto se lakše udružuju i javno eksponiraju oni koji šire negativnu energiju?

– Ja nikada nisam bio usamljen. Bio sam svjestan da su moji pretpostavljeni više imali problema zbog mene, nego ja zbog njih. Uvijek sam bio okružen dobrim knjigama, a i mudrim ljudima. Napravio sam međunarodni centar i mnogo radim u okviru Mreže za izgradnju mira i sa beogradskim nevladinim organizacijama. Uvijek sam u kontaktu s intelektualcima iz Beograda, Zagreba, Prištine, Münchena…

Šta je za Vas najgora ljudska osobina, a koju najviše cijenite?

– Najgorom ljudskom osobinom smatram kukavičluk i nemudru civilnu kuraž. Zbog toga cijenim angažirane ljude u nevladinom sektoru, ukoliko oni pomažu da vlast bolje funkcionira.

Najmlađe dijete

Svaka vlast hoće da državu pretvori u lažno božanstvo ili još lakše naciju u kumir. Nije lijek u pretvaranju materijalnih dobara u put do sreće, nego u usrećivanju ljudi preko stvaranja neotuđenih odnosa u društvu. Tome moraju služiti političke partije, nevladine organizacije, vjerske i akademske zajednice.

Kada se u mislima vratite unazad, sjetite se majčinih riječi i djetinjstva, u ovim blagdanskim danima, kakva slika izađe pred Vas?

– Moja majka me rodila kao najmlađe dijete kad je imala 42 godine. Najviše se sjećam njezinih biblijskih priča kad sam bio dijete. Više se sjećam božićnih radosti nego uskrsnih. Najviše se sjećam beskrajnih nogometnih utakmica u kojima bi sudio moj otac, iako nije dobro vidio. To je bio opći smijeh za nas djecu i veća radost za njega, nego za nas. Naime, umiješala bi se među nas i njegova unučad, muška i ženska, pa je svaka utakmica bila opći smijeh zbog djedovih “presuđivanja” koja smo mi navodno morali slušati…

Piše:  za Oslobođenje

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.