Dragi Prijedorčani, sugrađani, komšije, i ljudi dobrih namjera širom svijeta.
Moje ime je Fikret Bačić i obraćam vam se u ime roditelja stotinu i dvoje djece iz Prijedora ubijene 1992. i 1993. godine.
U novembru 2014. godine predali smo zahtjev za izgradnju spomenika našoj ubijenoj djeci. Do danas, Skupština grada se nije izjasnila o tom zahtjevu i nismo mogli pokrenuti proceduru za izgradnju spomenika. Izmijenjali su se od tada četiri gradonačelnika i četiri predsjednika Skupštine grada. Vodili smo pregovore i bili na dobrom putu, od svih lokacija koje smo razmatrali najpodesnija je bila ona na početku parka kod mosta u Starom gradu.
Dok smo vodili pregovore sastajali smo se sa predstavnicima svih političkih stranaka i niti jedan političar se nije usprotivio izgradnji spomenika. Značilo nam je to mnogo, da razumiju našu bol i da se ne protive. Ali godine su prolazile a Skupština grada nije donosila odluku da se može pokrenuti dalja procedura. Kupovali su vrijeme, odugovlačili, nudili su rješenja da se gradi zajednički spomenik i za ubijenu Djecu iz drugog svjetskog rata.
Mi smo za to da se izgradi i taj spomenik i ta djeca zaslužuju da ih se sjećamo, ali tu sramotu Prijedora da nije podignut spomenik ubijenoj djeci iz Drugog svjetskog rata, sadašnje vlasti ne mogu koristiti protiv izgradnje spomenika našoj ubijenoj djeci iz 1992. i 1993.godine.
U Zakonu o prostornom uređenju entiteta Republika Srpska spomenici se uopšte ne pominju a nama izmišljaju razne procedure da nas izmore i odvrate od izgradnje spomenika. Zadnje što su nam tražili je da prikupimo dokumentaciju koja nije potrebna ni kod izgradnje zgrade. Do danas nisu se zvanično izjasnili na kojoj lokaciji možemo izgraditi spomenik a traže da pribavimo saglasnost od vlasnika susjednih lokacija. Kako da znamo ko su susjedi ako nije odobrena lokacija? To odobrenje o lokaciji je trebala dati Skupština grada i na to čekamo devet godina.
Vanrednim izborom sadašnjeg gradonačelnika vraćeni smo na početak. Slobodan Javor odbija da nas primi, vratio nas je sa ulaznih vrata gradske uprave kad su evropski parlamentarci organizovali zajednički sastanak i nastavak pregovora. Odnosi se prema nama kao da nismo ljudi, kao da smo ponovo u 1992.godini u Prijedoru kada su neki Prijedorčani tjerani da nose bijele trake.
Sadašnja vlast u Prijedoru je rezultat progona nesrpskog stanovništva. Dominacija srpskih stranaka je ostvarena ubijanjem i protjerivanjem najvećeg dijela stanovnika Prijedora. Mi se ovdje u Prijedoru ne možemo osloniti na demokratski princip, da većina odbornika podizanjem ruku odluči o spomeniku ubijenoj djeci. Nama su potrebni i drugi mehanizmi da ostvarimo ljudska prava.
Zato sa ovog mjesta, u ime preostalih roditelja ubijene djece, apelujem na predstavnike međunarodnih organizacija, ambasadore stranih država, na predstavnike Evropske unije i Ujedinjenih nacija, da nam oni pomognu da dobijemo spomenik za ubijenu djecu Prijedora.
U ovih devet godina, domaći političari nisu položili ispit ljudskosti pred koji smo ih postavili. Ipak i ovog puta ću ih sa ovog mjesta pozvati, budite ljudi i omogućite izgradnju spomenika. Zamislite samo kako bi vama bilo da stojite na mom mjestu. Vjerujem da znate kako je biti roditelj a želim vam da nikad ne saznate kako je to nadživjeti vlastito dijete, kao što su meni ubili moju Nerminu i mog Nermina.
Danas opet pozivamo gradonačelnika, predsjednika Skupštine grada i odbornike gradske skupštine da budu ljudi i da na idućoj sjednici donesu odluku koja nam je potrebna za izgradnju spomenika. Spomenik koji želimo podignuti našoj djeci ubijenoj 1992. i 1993. godine treba da bude opomena i garancija da se nikada više u našem gradu ne ubije niti jedno dijete.
Hvala vam svima što ste sa nama danas da nas podržite u našoj pravednoj borbi za dostojanstvo i pravo na javno sjećanje na stradanje naše djece. Hvala i svim ljudima dobre volje širom svijeta, od sjevera Švedske do juga Novog Zelanda na podršci koju nam upućuju putem pisama i društvenih mreža.