INTERVJU – Bh. povorka ponosa: Nagrada „Goran Bubalo“ kao nada i vjetar u leđa

Na međunarodni dan ljudskih prava u Sarajevu je dodijeljena Mirovna nagrada „Goran Bubalo“ onima koji su se istakli u očuvanju i promociju ljudskih prava te izgradnji mira u BiH. Među ovogodišnjim dobitnicima/cama se zasluženo našla Bh. povorka ponosa zbog izuzetnih napora koje je dosad uložila kroz borbu za prava LGBTIQ osoba. Lejla Huremović je ispred Organizacionog odbora ovim povodom  govorila o značaju nagrade, antifašističkom i antimilitarističkom naslijeđu Bh. povorke ponosa, ali i o značaju borbe za sva ljudska prava i sve ugrožene u bosanskohercegovačkom društvu.

Razgovarao: Matej Vrebac

U decembru je Bh. povorci ponosa dodijeljeno specijalno odlikovanje Mirovne nagrade „Goran Bubalo“ za hrabrost i za javno zagovaranje prava lezbejki, gejeva, biseksualnih, trans i interspolnih osoba. Kako ste u Organizacionom odboru dočekali ovu vijest? Šta ova nagrada predstavlja za vas?

Obradovala nas je vijest, važna je nagrada i nosit ćemo je u srcu. Nekako je bila poprilično teška godina za nas, s dosta nekih turbulencija i izazova. Negdje je ova nagrada uspjela zaokružiti uspjehe koje smo ostvarili ove godine kroz povorku i neke dodatne aktivnosti. Nagrada nam je dala nadu i vjetar u leđa da je ovo što radimo dobro te da trebamo u ovom smjeru nastaviti.

Koliko je u našem društvu bitno postojanje priznanja kao što je Mirovna nagrada koja nosi ime po Goranu Bubalu?

Mislim da je lijepo imati ovakve vrste nagrada jer mi kao aktivistice i aktivisti često zaboravimo da sebe pohvalimo za uspjehe i generalno za aktivizam. Ovakve vrste nagrada daju nam mogućnost da reflektujemo negdje sve ono što radimo i gdje se nalazimo, a ujedno i neku vrstu satisfakcije jer svi mi radimo volonterski, solidarno učestvujemo u aktivizmu. Ovakav vid nagrada bude lijep podsjetnik na sve ono što radimo i vjerujem da je jako važno da se nastavi ova tradicija. Bilo bi lijepo da ima više nagrada ovakve vrste koje će cijeniti volonterizam, aktivizam, borbu za ljudska prava jer možda nekome upravo treba takva motivacija da bi se nastavili boriti.

Čini se kao da je mir na ovim prostorima uvijek bio ugrožen. Kako je rad Bh. povorke ponosa povezan s izgradnjom mira u našem društvu? Gdje se isprepliću mirovni i LGBTIQ aktivizam?

Borba za generalno poštivanje ljudskih prava, pa i prava LGBTIQ osoba, je neodvojiva od čina mira. U ratu se generalno ne poštuju ljudska prava. Ono što mi pokušavamo kroz povorku i kroz aktivizam jeste da se borimo za ljudska prava, a samim tim i za mir. To je primarna korelacija, a ostale se tiču izgradnje društva u kojem ćemo svi imamo jednake mogućnosti i prilike, gdje nećemo morati strahovati za svoje živote, strahovati za egzistenciju, a to sve donosi mir. Da bismo mogli da slobodno i autentično živimo, potreban nam je stvarni mir. To je nažalost nešto što ne živimo u Bosni i Hercegovini, nikada poslije rata nismo ni živjeli takav mir.

Svjedoci i svjedokinje smo sve češće huškačke retorike i govora mržnje u javnom prostoru. Zasigurno nije lako zastupati antimilitarizam, spremnost na dijalog i nenasilnu komunikaciju, ali zašto nam je baš to bitno i potrebno u ovim vremenima?

Mislim da je to ključ svega. Ne smijemo dozvoliti da pristajemo na retoriku koja nas preplavljuje zadnjih dvadeset i kusur godina. Moramo nastaviti na drugoj strani, ne znam je li pravi izraz, ali očigledno da jesmo na drugoj strani kao aktivisti, mirovnjaci i mirovnjakinje. Ne smijemo podlegnuti manipulaciji i tim vrstama komunikacije, nego zaista nastaviti sa solidarnošću, empatijom, gradnjom nenasilne komunikacije i borbom protiv militarizma u društvu. Generalno se treba odupirati hetero-patrijarhalnim obrascima u ovom društvu kao što su militarizam, nacionalizam i fašizam. Naša dužnost, kao aktivista i aktivistica, je da promovišemo pacifističke principe i vrijednosti, mi to i živimo. U Bh. povorci ponosa istinski pokušavamo, iako nailazimo na različite izazove u grupi od trideset ljudi s različitim backgroundom, ali svi se nalazimo u istoj vrednosnoj liniji i svima su nam ovi principi važni.

Jedan od temeljnih svjetonazora koji Bh. povorka ponosa zastupa jeste antifašizam. Kako je zastupati antifašističke vrijednosti u društvo koje počiva na etno-nacionalnim politikama te i dalje obiluje fašističkim obilježjima?

Antifašizam je u srži naših principa i vrijednosti. Mi kao volonterski, neformalni kolektiv se jedino možemo okupljati oko principa i vrijednosti koje slijedimo. Postoje različiti izazovi kada ste LGBTIQ aktivisti/ce koji se zalažu protiv fašizma jer mi živimo u poprilično homofobnom društvu koje ne razumije šta znači biti LGBTIQ osoba i šta znači boriti se za prava LGBTIQ osoba. Za nas je to neodvojiva borba od svih drugih ljudskih prava jer na kraju dana mi nismo samo LGBTIQ osobe: mi smo i radnici/e te imamo mnoštvo drugih različitih identiteta. Iz moje perspektive ono što zna biti izazovno jeste prepoznavanje nas kao antifašista/kinja u tom širem shvaćanju antifašizma i antifašističkih krugova. Imamo neke starije antifašiste koji možda i dalje ne razumiju važnost inkluzivnosti, odnosno da biti antifašista znači biti antifašist koji će se boriti za sva prava.

Na protestima rudara u novembru ste solidarno stajali uz njih i pružali podršku njihovim radničkim zahtjevima. Zašto je bitno da ukažemo da su LGBTIQ osobe solidarne uz sve druge čija su prava ugrožena, a da su to jednako tako bile solidarne i pružale otpor s drugima kroz historiju?

Da opet kažem: borba za prava LGBTIQ osoba je neodvojiva od borbe za ljudska prava. U tom  kontekstu kršenje bilo kakvog ljudskog prava povlači i našu dužnost da solidarno budemo tu, a biti rudar ne znači da ne možeš imati drugačiju orijentaciju od heteroseksualne. Nama je važno da se solidarišemo s različitim marginaliziranim i ugroženim osobama u našem društvu. Nekako vjerujemo da smo zajedno, ujedinjeni možemo ostvariti promjenu. Voljela bih da Bh. povorka ponosa bude jedan antifašistički protest, platforma gdje ćemo se svi zajedno ujediniti pa da sljedeće godine vidim i sindikalce/ke, rudare i sve druge kolektive. Da svi iskoriste vidljivost i prostor koji povorka nudi i da se pošalje jasna poruka da se svi zajedno borimo za jednakost i osnovna ljudska prava.

Mnoge osobe u pokretu u bosanskohercegovačkoj stvarnosti su izložene raznim vidovima dehumanizacije, a među njima su i LGBTIQ osobe. Nerijetko zaboravljamo da te osobe ne bježe samo od pošasti rata, nego od društva u kojem je homoseksualnost i dalje kažnjiva. Zašto je važno da osvijestimo poteškoće s kojima se susreću i kako im možemo pomoći?

Dosta nas članova/ica Organizacionog odbora pokušavamo biti solidarni/e u svojim ličnim kapacitetima te se uključiti i u tu borbu da ljudima u pokretu barem malo omogućimo lakši boravak u BiH, na putu do nekih drugih država gdje će biti sretni/e. Generalno je strašna situacija u kojoj žive osobe u pokretu u BiH. Svjesni smo da su kampovi u kojima borave osobe u pokretu zaista logori s ograničenim kretanjem, a ako ste u svemu tome LGBTIQ osoba onda ste još višestruku pogođeni tim što se dešava. Ne samo da doživljavate stigmatizaciju i nasilje od strane države u kojoj jeste, nego doživljavate nasilje, marginalizaciju i stigmatizaciju od strane drugih migranata/kinja. Ne smijemo izgubiti iz vida da LGBTIQ osobe bježe iz tih država gdje je kriminalizovana homoseksualnost ili su prava LGBTIQ osoba na najnižem nivou, gdje su predrasude ekstremne i onda ljudi koji borave u tim kampovima često nose te iste predrasude. Nažalost, preko upoznavanja LGBTIQ osoba iz Afganistana, Sirije, Sirije i Sjeverne Afrike, znamo da su imali različita negativna iskustva i u kampovima, ali i van kampova od strane našeg stanovištva. Nekad je dovoljna samo jedna riječ ili razgovor da nekome olakšate bivanje u ekstremno lošim situacijama. Mi ne možemo riješiti njihove probleme, ali možemo doprinijeti da se oni riješe.

Već dosta toga se uradilo i postiglo u proteklim godinama, no na koji način će Bh. povorka ponosa nastaviti boriti za ljudska prava?

Prije svega nam je važno održati vidljivost na ulici jer Bh. povorka ponosa koristi upravo mehanizam aktivizma izlaska na ulice koji je ustavom zagarantovan, da se okupimo i da kroz protest iskažemo nezadovoljstvo. Izlazak na ulicu nosi niz izazova za sobom i upravo ćemo se nastaviti boriti za slobodu javnog, mirnog okupljanja gdje se neće nametati dodatne mjere sigurnosti organizatorima/cama. Bilo da organizujemo povorku u Sarajevu ili drugom gradu, svaki protest mora da se desi i da se ne uslovljavaju organizatori/ce.

Iskreno se nadam da će se Bh. povorka ponosa širiti iz godine u godinu te zaista postati platforma gdje će se uključivati mladi ljudi i gdje će svatko imati priliku da doprinese borbi za prava LGBTIQ osoba. Kada govorimo o pravima LGBTIQ osoba, mi još uvijek nismo ravnopravni zakonski, niti se postojeći zakoni implementiraju. Mi prije svega trebamo biti zakonski ravnopravni da možemo stupiti u istospolna partnerstva, da trans osobe mogu pristupiti zdravstvu i zakonskoj promjeni dokumenata, ali postoji niz aktivnosti koje institucije mogu uraditi da bi se poboljšao status prava LGBTI osoba i njihovih života. S druge strane je važno da se paralelno radi na razbijanju predrasuda u društvu jer uzalud nama zakoni ako imamo visok stepen predrasuda prema LGBTIQ osobama u društvu, jer valja nam svaki dan živjeti ovdje. Zbog toga vidim povorku ponosa kao važan aktivistički čin: protest na ulici koji je toliko vidljiv, izazove pompu u medijskoj vidljivost i javnoj sferi, vjerujem da razbija predrasude. Moja lična iskustva, kao vidljive osobe u medijima, su jako pozitivna na ulici. Prilaze mi mladi od 15 godina i bakice od 90 da kažu da su na našoj strani i da razumiju našu borbu.

Šta bi za kraj godine inspirativno i lijepo u ime Bh. povorke ponosa imala podijeliti s LGBTIQ zajednicom, ali i s njihovim saveznicama i saveznicima?

Znaš kako ne volim da dijelim poruke (smijeh). Moja želja je da se svi zajedno ujedinimo i borimo za slobodu i autentičnost u svim sferama života.

Ostavite komentar

unesite broj *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.