U vremenu rastućih desničarskih radikalnih i fašističkih prijetnji u mnogim zemljama svijeta – kao i sve veće prijetnje ratom, zbog čega se čini da je veliko nuklearno sučeljavanje sasvim moguće – svijet slavi 75. godišnjicu oslobođenja od fašizma.
Dan pobjede je za sve ljude koji vjeruju u mir, demokratiju, pravdu i dostojanstvo.
Dan iskrene zahvalnosti zemljama i političkim snagama koje su to omogućile – Saveznicima, a posebno Sovjetskom Savezu.
27 miliona sovjetskih građana – oficira, vojnika, civila, žena, muškaraca, staraca i djece dalo je svoje živote za oslobađanje Evrope od navale fašizma – najokrutnijeg i zločinačkog sistema u povijesti čovječanstva. Fašizam je iza sebe ostavio pejzaž spaljene zemlje. Materijalni gubici su bili ogromni, ljudsko uništenje i patnja gotovo nezamislivi.
Kao njemački državljanin, moram iznova i iznova naglašavati tugu i sramotu da se Njemačka nije uspjela osloboditi od fašističkih zločinaca, što je previše ljudi simpatiziralo fašizam do kraja ili barem bilo neutralno ili čak otvoreno raspoloženo prema njemu. Fašistička ideologija uronjena je duboko u mozak većine stanovništva, a herojska hrabrost (malobrojnih) boraca otpora u Njemačkoj, čiju su snagu i hrabrost sve generacije trebalo duboko poštovati, bila suočena sa ideološkim i političkim parnikom fašizam. Ali ni fašizam nije pao sa neba u Njemačkoj; dovele su ga na vlast finansijske i političke snage – stare elite velike industrije, veliki vlasnici zemljišta i duboko reakcionarne (i velike) buržoazije u Njemačkoj. Zato nikada ne smijemo zaboraviti komentare Maksa Horkheimera: Tko govori o fašizmu, ne može šutjeti o kapitalizmu.
Zakletva preživelih u koncentracionom logoru Buchenwald: “Nikad više – fašizam – nikad više rat!” je, dakle, i posebno izraz zahvalnosti Crvenoj armiji za oslobađanje ne samo Njemačke, već i cijele Evrope od fašizma.
Stoga je potpuno odvratno kada Europski parlament donese rezoluciju u kojoj su za Drugi svjetski rat krivi fašizam i komunizam. Više je to od povijesne sljepoće; to je nevjerovatan pokušaj da se ubijeni ljudi pretvore u ubojice i ubojice u borce za slobodu.
Ostaje povijesna istina: oslobađanje Evrope od strane saveznika, posebno Sovjetskog Saveza, bilo je preduslov za razvoj evropskog kontinenta u kontinent mira, demokratije i prosperiteta.
Bez oslobađanja Evrope od fašizma, posebno Crvene armije, ne bi bilo Povelje UN-a, ni desetljeća – premda hladnog – mira, ne bi bilo politike detanta kroz Helsinški proces, i milioni ljudi iz tako raznolikog spektra zemlje se ne bi se susretali u miru i partnerstvu.
Teško je zamisliti u koji bi barbarski mrak Evropa potonula da nije bilo ovog oslobođenja Evrope, koje je povezano sa toliko patnje, smrti i razaranja.
Nažalost, zahvalnost nije politički izraz, već duboko ljudski; duboko sam i zauvijek zahvalan građanima Rusije i svih republika bivšeg Sovjetskog Saveza kao i borcima otpora svih zemalja.
Do danas – 75 godina nakon oslobođenja i 35 godina nakon govora tadašnjeg saveznog predsjednika Richarda von Weizsäckera, prihvatanje fraze „oslobođenje od fašizma“ u Njemačkoj je i dalje politički kontroverzno.
Miru u Evropi je ugrožen 75 godina nakon rata, ali ne od oslobodioca poput današnje Rusije.
Tinta se još nije ni osušila nakon politici detanta, Povelje o miru, saradnji i razoružanju iz Pariza u novembru 1990. godine, kada su SAD i NATO započeli svoj „marš na istok“, širenje NATO-a na istok. Za američku industriju oružja ovo je bio veliki posao.
Za Evropu, širenje NATO-a na istok početak je nove ere sukoba, što je dovelo do ledenog doba kada je neutralna Ukrajina trebala biti integrirana u zapadnu vojnu alijansu nakon zapadne podrške državnom udaru i njegovih posljedica. Rusija je trebala biti opkoljena i protjerana iz srednje Europe. Brezinski upućuje pozdrave.
Taj razvoj, a ne integracija Krima u Rusiju – koliko god se moglo ocijeniti – osnova je sukoba. Odgovornost za to leži na SAD-u i NATO-u. Dramatično stvaranje oružja NATO-a – posebno SAD-a – još je pogoršalo ovu situaciju.
To je vrsta povijesne ironije da bi država koja je premašivala NATO u odnosu 16 prema 1 u vojnim izdacima (a time i u militarizaciji) trebala napasti i biti posebno agresivna. Upravo je suprotno.
Ideološki je taj marš na istok bio popraćen oživljavanjem i intenziviranjem nekog primitivnog straha ili mržnje prema Rusiji.
Slika neprijatelja – koji nikada nije u potpunosti nestao – intenzivno je oživjela za zapadnu globalnu politiku; dostignuća kooperativne politike bezbrižno su napuštena.
Kao mirovni pokret, uvijek smo govorili NE; za nas, ono što je Willi Brandt naglasio iznova i iznova, ostaje istina: mir u Evropi nije moguć bez Rusije.
Nedemokratska i neoliberalna unutrašnja politika bila je neizostavna komponenta ove agresivne vanjske politike NATO-a. To gotovo neizbježno dovodi do jačanja radikalnih desničarskih i fašističkih ličnosti i partija – posebno s obzirom na relativnu slabost ljevice i potpuno neoliberalnu politiku socijaldemokracije.
AfD u Njemačkoj proizvod je neoliberalizma i militarizma. Istovremeno je jedan od najjačih stubova i neoliberalizma i militarizma. Podržava neograničenu politiku oružja NATO-a i Njemačke i čak je želi ojačati.
Navodno “prijateljstvo s Rusijom” AfD-a je nepošteno sve dok teži oživljavanju Bundeswehra u pravcu fašističkog Reichswehra i smatra ga modelom. Ta stranka negira sve zločine Reichswehra nad sovjetskim stanovništvom. Oni izjednačavaju Reichswehr sa slavom i časti. Ne može postojati prijateljstvo na osnovu zločina i ubistva.
AfD podržava promicanje rata i želi ga ideološki usidriti u svijesti njemačkog stanovništva oživljavanjem pruskog i fašističkog militarizma. Smatraju da bi rasizam i mržnja prema manjinama i izbjeglicama trebali voditi misli i postupke građana.
Ne na ovo iznova i iznova – AFD stoji u neizrecivoj tradiciji koja je dovela do fašizma!
Potrebna nam je saradnja i razoružanje; uprkos koronavirusu, trebamo ljude da se rukuju. Rat konačno mora biti protjeran u 21. vijeku. Rad na tome je posebno potreban i neophodan 8. i 9. maja 2020. godine.
Reiner Braun izvršni je direktor Međunarodnog ureda za mir, dobitnik mirovne nagrade za organizaciju mira i organizacija koja je jedna od glavnih govornika njemačkog mirovnog pokreta. Predvodio je njemački odjel Međunarodnog udruženja pravnika protiv nuklearnog oružja (IALANA), Vereinigung Deutscher Wissenschaftler (VDW) – njemačku grupu „Pugwash“, „Naučnici za mir i održivost“ i Međunarodnu mrežu inženjera i naučnika za globalnu odgovornost (INES) . 1982. godine pobjegao je radeći u kancelariji „Krefelderove žalbe“ protiv novog nuklearnog oružja u Evropi. Reiner Braun govornik je o temama NATO-a, militarizaciji Evrope, vojnoj potrošnji, odgovornosti naučnika. Autor je nekoliko knjiga, uključujući “Ajnštajn i mir” i biografije dobitnika Nobelove nagrade za mir, Joseph Rotblat-a. Studirao je njemačku književnost, istoriju i novinarstvo.