Civilno društvo se smatra jednim od osnovnih stubova demokratiije. Sublimirana ideja je da je civilno društvo arena dobrovoljne, neprinudne kolektivne akcije oko zajedničkih interesa, ciljeva i vrijednosti. Civilno društvo ima veliku važnost u promicanju i zagovaranju društvenih potreba i služi kao korektiv državi, odnosno političkom sektoru. Uzimajući u obzir mnogobrojna politička dešavanja koja su se desila u posljednjih mjesec dana, možemo primijetiti direktan napad na civilni sektor, ljudska prava i na pravo govora u Bosni i Hercegovini.
Prvi značajan događaj koji je obilježio početak godine jeste odluka predsjednika SAD Donalda Trampa koji je odmah nakon polaganja zakletve u potpunosti prekinuo podršku i finansiranje organizacija civilnog društva kroz USAID u svijetu, ali i samoj SAD. Bosna i Hercegovina itekako osjeti posljedice prvo obustave, a potom prekida aktivnosti i finansiranja, s obzirom da su stotine građana Bosne i Hercegovine u proteklih mjesec dana dobili otkaz jer su prijevremeno prekinuti ugovori sa jednim od najvećih donatora u ovoj državi. S obzirom da je USAID (bio) jedan od najvećih donatora u Bosni i Hercegovini, projekti od značaja za naše društvo koji su finansirani od strane njih su obustavljeni, neće se nastaviti implementirati, a stotine ljudi iz sektora neće biti u mogućnosti pronaći novi posao zbog prezasićenosti u ovoj sferi. Da malo približimo, zamislite da Bingo, jedan od najvećih domaćih trgovinskih lanaca, odluči „preko noći“ dati otkaz npr. 1000 ljudi. Većina otpuštenih radnika morala bi se prijaviti na biro rada kako bi ostvarila pravo na naknadu za nezaposlene. Ali ova situacija ne bi samo utjecala na osobe koje su ostale bez posla, već bi imala i šire ekonomske posljedice – povećana nezaposlenost, smanjena potrošnja, gubitak poreznih prihoda i potencijalni domino efekat na druge sektore mogli bi negativno uticati na ekonomiju u BiH. Međutim, još veći društveni problem je činjenica da je veliki dio nevladinih organizacija implementirao projekte koji su se ticali razvoja društva iz sfere ekonomskih odnosa, jačanja demokratskih vrijednosti, medija, ekologije, kulture, nauke i obrazovanja i pomoći marginaliziranim grupama. Npr, Mreža za izgradnju mira je upravo provodila multidimenzioni projekat jačanja veza između civilnog društva, privrednih organizacija i vlasti u cilju razvoja lokalnih zajednica. Sredstva dobijena kroz aktivitet organizacija su bila namijenjena nekada i desetinama hiljada ljudi kroz besplatne edukacije, networking, nabavku razvojnih sredstava… Udar iz USAID, uz najavu smanjenja pomoći i drugih zapadnih donatora, osim pogubnih posljedica za NVO sektor, snažno narušava i cjelokupan društveni ambijent.
Drugi, ali ovaj put isključivo politički događaj, je usvajanje Zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, takozvanog „Zakona o stranim agentima“, u Republici Srpskoj. Kako navodi trenutno 41 organizacija civilnog društva, usvajanje ovog zakona predstavlja značajan korak prema ograničavanju rada organizacija i pojedinaca koji djeluju nezavisno od vlasti. Umjesto da doprinese većoj transparentnosti, kako vladajuća struktura tvrdi, ovaj zakon otvara prostor za stigmatizaciju i otežava rad nevladinih organizacija, posebno onih koje se bave zaštitom ljudskih prava, istraživačkim novinarstvom i drugim pitanjima od javnog interesa. Pored toga, izmjene Krivičnog zakonika unose dodatne pritiske na poslanike na državnom nivou, pravosudne zvaničnike i druge zaposlenike institucija Bosne i Hercegovine. Zakon se ne tiče samo Republike Srpske, jer i one organizacije koje su registrovane na drugim nivoima, ukoliko bude procijenjeno da njihovo djelovanje šteti Republici Srpskoj (nejasni su kriteriji kako se to procijenjuje), može im biti zabranjeno izvođenje aktivnosti u ovom entitetu.
Nevladine organizacije kao pravno registrovani subjekti su često najglasniji akteri u civilnom društvu. Kao takve imaju više mogućnosti za djelovanje i utjecanje na politike. Međutim, civilno društve su i neformalne grupe, a zadnjih godina i grupe na društvenim mrežama, pa čak i aktivistički pojedinci. Dio njih je i podržavao povlačenje USAID-a na način da sve organizacije civilnog društva prozivaju „peračima para“, „stranim agentima“ i govore „da ih treba sve ugasiti.“ Iako ovo nije nova pojava u Bosni i Hercegovini (organizacije civilnog društva često prati ova stigmatizacija zbog toga što građani ne razumiju čemu služe i šta rade, koliko god organizacije transparentne bile i imale utjecaj na društvo) nevjerovatno je koliko građani ustvari ne znaju ko sve čini organizacije civilnog društva. Kako kaže Samir Mahmić, dugogodišnji uposlenik u civilnom sektoru, ako ćemo ih gasiti sve, ne smijemo preskočiti FK Željezničar, FK Sarajevo, FK Velež, FK Zrinjski, HDZ, SDA, SDP, AMUS, BIHAMK, Agenciju za bankarstvo, sindikate i ostale (prema zvaničnim podacima Finansijsko-informatičke agencije FBiH). Jer kad izađe podatak da je neko Udruženje imalo prihod od npr. 120 miliona KM u toj godini, u pitanju sigurno nije sigurna kuća za žrtve nasilja.
U ovih mjesec dana civilno društvo nije dobilo nikakvu podršku institucija ni na jednom nivou vlasti. Prije pomenuta dešavanja su samo začinjena činjenicom da je minimalna plata u FBiH povećana na 1000 KM, a da civilno društvo ne potpada ni u jednu kategoriju pomoći vlasti u ovom periodu. Organizacije civilnog društva koja rade na lokalnom nivou i koje često imaju najveći utjecaj na poboljšanje svojih zajednica ostaju prepuštene same sebi da se ili prilagode, ili eventualno ugase ako ne budu imale dovoljno prihoda da zaposle makar jednu osobu koja će sprovoditi aktivnosti konzistentno, a da nije volonterski. Svako mora od nečega živjeti.
Civilno društvo u Bosni i Hercegovini prolazi kroz ozbiljnu krizu, a posljednjih mjesec dana samo su pokazatelj koliko je taj sektor ranjiv i koliko se lako može ugasiti ako mu se oduzmu resursi, podrška i prostor za djelovanje. Sve to prati narativ da su organizacije civilnog društva beskorisne, da samo „peru pare“ i da ih treba ugasiti. Ako ih ugasimo, gubimo jedan od posljednjih mehanizama kontrole vlasti i podrške za prava običnih građana. I dok institucije ni na jednom nivou vlasti ne pružaju nikakvu podršku ovom sektoru, realnost je da će samo oni koji se prilagode preživjeti. Ostali će biti prinuđeni da zatvore svoja vrata.
I na kraju, kako zaključuje Minel Abaz u svom tekstu na Prometeju, “ne jebu nas pederi nego kapitalizam i fašizam.”
Azra Sorguč