Ignorirati ovo polemičko djelo Derviša Sušića ima smisla kao praviti se da ne postoji “Čas anatomije” Danila Kiša. Oni koje su Sušić odnosno Kiš razmontirali na proste faktore to bi najradije učinili, ali im mi ostali ne trebamo napraviti tu uslugu. Ne zbog tih velikih pisaca, nego zbog nas samih.
To da je Derviš Sušić veliki bosanskohercegovački i jugoslavenski pisac neprijeporno je kao i to da je Miroslav Krleža veliki hrvatski i jugoslavenski pisac. Ali u današnje vrijeme obojica imaju jednu ogromnu “manu” – bili su uvjereni komunisti.
Zbog toga se u Hrvatskoj genijalnog Krležu stalno pokušava svesti na nivo postojeće “hrvatske države”, falsificirajući značenje njegovih djela i prešućujući ona koja se ne ukalapaju u dominantni nacionalističko-kapitalistički poredak, a slična sudbina je snašla i Sušića u rodnoj mu Bosni i Hercegovini.
ZAŠTO SU SDA I ISLAMSKA ZAJEDNICA PROTIV SUŠIĆA
Dovoljno je otići na službene stranice Akademije nauka i umjetnosti BiH i pogledati što piše u biografiji njihovog pokojnog člana Derviša Sušića (1925. -1990.). Među njegovim najvažnijim djelima je navedeno nekoliko romana, ali ne i Tale iz 1980., iako je u pitanju vjerojatno najbolje prozno djelo Sušićeve kasne faze stvaralaštva.
Ali ako se spomene roman Tale, koji opisuje i kritizira oportunizam muslimanske elite u jednoj bosanskoj čaršiji nakon završetka Drugog svjetskog rata, mora se spomenuti i Sušićeva polemička knjiga Parergon, također iz 1980., podnaslovljena Bilješke uz roman o Talu.
Tale i Parergon (otprilike: okvir) su u današnjoj BiH nepoželjni jer se u njima, a naročito u Parergonu, Sušić faktografski neosporivo obračunava s većim dijelom muslimanske građanske i vjerske elite iz vremena pred i tokom Drugog svjetskog rata, koja je de facto optirala ili za četnike kao predstavnike pobjegle rojalističke vlasti, ili za ustaše, Hitlerove najvjernije saveznike.
Sušić za to kao komunist i partizan, koji je prošao najteže bitke Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, očekivano nema razumijevanja, nego nemilosrdno razotkriva njihove zablude, gluposti, licemjerje i zločinstva, pazeći pritom da sve detaljno potkrijepi činjenicama.
Problem koji danas neki imaju s Parergonom nije što je Sušić ikoga oklevetao, već što je napisao istinu. Naime, u dijelu daytonske BiH u kojoj kulturno dominira nova bošnjačka elita – većinom proizvod Stranke demokratske akcije (SDA) a time slijedom i Mladih muslimana – oni koje je Sušić s pravom uzeo na zub predstavljeni su kao velikani bošnjačke povijesti. Pa se zato danas slavi SS-ovac Husein Đozo, ili notorni antisemit Mustafa Busuladžić, dok se Sušića, kojemu u moralnom i kulturnom smislu spomenuti nisu ni do koljena, često zanemaruje ili pak uporno kleveće.
TALE I PARERGON KAO VRLO AKTUELNA KNJIŽEVNA DJELA
U tome je najuporniji nekadašnji prvak SDA Džemaludin Latić, koji čak drži i predavanja o tome da je Parergon “najsramnija knjiga u našoj literaturi” i “komunistička propaganda protiv uleme u Bosni”.
On čak širi i izmišljeni mahalski trač o tome da je Sušić Parergon pisao direktno po nalogu Tita i Partije, što je činjenicama razmontirao, naglasimo i to, liberal Tarik Haverić, pozivajući se, između ostaloga, na hronologiju događaja. S obzirom na to da je Sušić počeo rad na Pareregonu 1977., a Titova navodna direktiva je došla tek u novembru 1979., jasno je da Latićeva priča nema veze s mozgom. Komunisti su svašta mogli, ali putovati kroz vrijeme ipak ne.
Zato je dobra vijest što je sarajevska izdavačka kuća Buybook nedavno objavila roman Tale i polemiku Parergon u jednoj knjizi, te se ova iznimna djela nakon 45 godina konačno pojavljuju u novom izdanju pred publikom. Oba djela govore sama za sebe, samo ih treba pročitati, a ne slušati neistine onih koji se danas prepoznaju u nekadašnjoj Sušićevoj kritici.
Naime, i Tale i Parergon se pokazaju kao vrlo aktualna književna djela. Tale zato što u svom opisu postrane zbilje nakon 1945. opasno podsjeća na postratnu zbilju 1995., u kojoj su mnogi borci bili prvi prevareni od onih koji su rat proveli daleko od prvih linija, recimo u sefu Narodne banke.
Iako iskreni komunist, Sušić je kritičan i prema novouspostavljenom socijalističkom poretku i njegovim promašajima, što je zapravo bila karakteristika i niza drugih partizanskih pisaca, poput Branka Ćopića.
U tom smislu je Parergon još opasnije djelo za ideologiju uspostavljenu u dijelovima u kojima u BiH dominiraju SDA i Islamska zajednica, jer se vidi da ljudima prodaju sličnu ublehu kao i njihovi prethodnici u vrijeme Drugog svjetskog rata. Njih se danas pokušava prikazati kao antifašiste, iako to nisu bili, te se zapravo ide s velikosrpskim receptom o ”dva antifašistička pokreta”, čiji je cilj ništa drugo nego rehabilitacija četnika.
Današnje nacionalističke i vjerske elite nikako ne mogu oprostiti komunistima što su jedini poveli pravu antifašističku borbu protiv okupatora u Drugom svjetskom ratu, a istovremeno bi se sami okitili titulom antifašizma i njegovanja antifašističkih tekovina, pa su za to spremni na raznolike logičke, povijesne i moralne vratolomije.
NA VAGI PRAVDE
Jedna od njih je svakako i omalovažavanje Derviša Sušića i proskribiranje Parergona kao nekakve sramne antibošnjačke ili antimuslimanske knjige, iako je Sušić bio jedan od, tada, muslimana komunista koji su najviše učinili i na nacionalnoj afirmaciji današnjih Bošnjaka i na uzdizanju BiH iz svakolike zaostalosti u kojoj ju je držala svaka vlast prije 1945. godine.
Prepustimo zato pred kraj ovog teksta riječ samom Sušiću, koji ima što za reći i o današnjoj BiH.
”U višenacionalnoj zajednici, stepen nacionalne ravnopravnosti prvo je pitanje pravičnosti datog sistema uopšte. Jedina moguća pravičnost je ona koja svoj istorijski hod u bolje gradi na dijalektičkom jedinstvu nacionalnog i klasnog. Samo u glavama borniranih dogmata ili kombinatora sa zadnjim namjerama ovo dvoje može se mehanički rastavljeno tretirati”, napisao je na samom početku Parergona.
Može li se današnja BiH ikako opisati kao “istorijski hod u bolje”? Naravno da ne, a Sušić nam iz 1980. objašnjava zašto je to tako.
“Nijednom narodu ne može se poreći merhamet. Nijedan narod nema pravo monopola na tu vrlinu. Merhamet je u srcu onoga koji se bori riječju, djelom ili oružjem za slobodu onih koje je nečiji lični ili kolektivni egoizam učinio ili želi učiniti neslobodnim. Samo majke, nesebični stvaraoci, od naroda poštovani liječnici i revolucionari ne podliježu upitnicima o merhametu. Svi mi drugi – na vagu pravde!“, napisao je također u Parergonu.
Takva vaga danas najviše nedostaje u BiH. Zato treba pročitati Parergon, jer to sigurno nije najsramnija knjiga u našoj literaturi, već možda i najpravednija.
Ignorirati ovo polemičko djelo Derviša Sušića ima smisla kao praviti se da ne postoji Čas anatomijeDanila Kiša. Oni koje su Sušić odnosno Kiš razmontirali na proste faktore to bi najradije učinili, ali im mi ostali ne trebamo napraviti tu uslugu. Ne zbog tih velikih pisaca, nego zbog nas samih.