Kako sam nekada voljela novinarstvo. To je najljepši i najluđi posao u isto vrijeme, koji traži mnogo odricanja, učenja, ljubavi i hrabrosti. Radila sam taj posao onako iskreno, pošteno, srcem. Tako si samo pravi novinar. Pričala o čemu obični ljudi šute. Pitala ove naše političare sve ono o čemu nisu govorili, bila neodgojena kad je trebalo za ulizice kancerogenog sistema.
A onda sam zvanično došla u medijski sistem Bosne i Hercegovine!
Prljav i komercijalizovan. Tamo sam našla neke ljude čija je veza s novinarstvom bila baš kao moja sa opštom hirurgijom. Zamislite, ti ljudi su obnašali velike funkcije i filmski se furali na svoju ulogu. Tim ljudima nije bitna objektivna informacija i dobra priča, već novac. Tu se novinari razilaze odmah s takvima jer novinar nisi zato što voliš novac, nego da uradiš što bolju priču. Zapravo, društveni čuvari kapije i nisu naučili šta je vijest? Džaba profesor Kurtić decenije proveo pisajući o tome, neki nisu znali pročitati.
Moje kolege su svoju borbu završavale otkazima, prelaskom u marketing ili odlaskom negdje tamo. Nalazili smo se redovno po bolničkim odjelima i brinuli o sigurnosti starih aparata na kojima ljekari postavljaju dijagnoze pacijentima. Trpimo da krajem mjeseca trazimo novac od supružnika ili roditelja kako bi otišlli na posao. Isti onaj koji bolje od nas zna prodavačica za kasom ili ing. građevine. Svi oni inače, mogu biti novinari, bar tako misle. Iz takvog mišljenja dobili smo medije za rijalitija ,što političkog, što muzičkog, što industrijskog. Nekoliko medija još drži situaciju pod kontrolom. Definicija informacije je promijenjena prema željama drugih, a ne prema potrebama struke. Sve manje je novinara, a sve veća konkurencija u redovima za PR, onaj nezvanični, politički. Sve je manje pravih priča, a sve više informacija o sastancima nekog Žnj ministra i njegovih stranačkih prijatelja. Ako ste sposobni praviti samo takve priče ima da “uspijete”, ako pak niste, nećete biti poželjni. Kvalitetne emisije, teško da su poželjne, komercijalne su itekako bitne i dobijaju prostor bez velike muke. Čemu onda potreba za obrazovanjem novinara? Koga još briga šta švrlja ona što brine o budućnosti zemlje iz koje je otišlo sve što je moglo otići? Budućnost ove struke nikada nije bila upitnija, ali ne zbog toga što je sve manje novinara, već zbog toga što se sve manje novinara želi baviti svojim poslom u ovim uslovima rada.
Mislite da se još bavim novinarstvom? Samo online, pričajući novinarskim perom.
Piše: Anisa Mahmutović