Ustaješ kao i svako jutro piješ jutarnju kafu, ako si sretnik vidjet ćeš neki prizor ispred sebe a ako ne, bori se za svoj zrak. Tako jutros čitam, dok se borim za zrak naravno, kako su pripadnici specijalne jedinice „deblokirali“ rad deponije i to ni manje ni više od preko leđa svojih građana.
Stanovnici su u ovom slučaju kao i u svakom slobodnom, civilnom, demokratskom društvu izašli na ulicu, u ovom slučaju deponiju i zatražili od svoje nadležne vlasti da im pomogne da mogu da udahnu kako dolikuje jednom čovjeku, jer, gledaj čuda sada, oni imaju pravo da dišu kao što i svi mi imamo pravo na na čist zrak. Koliko kvalitetno dišemo govori povećan broj oboljelih od raka pluća u našoj domovini. Građani su iskoristili svoje demokratsko pravo koje im je zagarantovala njihova domovina te pozvali predstavnike vlasti da sa njima razgovaraju jer oni ne mogu „udahnut“ od smrada koji dolazi sa obližnje deponije. Odgovor vlasti, vrlo kratak i jasan, stigao je u vidu pripadnika specijalne jedinice MUP-a koja je „deblokirala“ deponiju, i opet ponavljam gle čuda, na isti način na koji su „regulisali“ i putne pravce u našoj domovini prije izvjesnog vremena. Dok nam tako iznad glava vise upitnici i nerijetko svakakvi objekti koje koriste pripadnici raznih policijskih agencija u Bosni i Hercegovini ne mogu da se ne zapitam koliko će vremena proći da građani naše države počnu da koriste svoje najmoćnije oružje, tu famoznu i čuvenu olovku, koju eto nikako da počnemo koristiti. Koliko puta ćemo biti žrtve vlastitih x-ića uredno popunjenih u kvadratićima na izbornim listićima. Odgovor na to najteže pitanje znamo samo mi. Koliko puta će nam djecu istući na cesti zbog traženja svojih prava prije nego mi, a i ta djeca, shvate važnost te olovke koju moraju naučiti da koriste. Koliko je potrebno da svi to shvatimo, ja nemam odgovor, ali sam poprilično uvjeren da se svi budimo sa istim mislima i veoma slično razmišljanjima.
Jutros pijem svoju kaficu i razmišljam kako neko nema pravo da diše u ovoj državi i koliko puta će još da nas sve kolektivno i po ko zna koji put’ „deblokiraju“ i da li će građani kada ponovo 2020 godine uzmu olovke „deblokirati“ svoju domovinu ili ćemo kao i do sada uživati u svom štokholmskom sindromu.
Piše: Vedad Hasanbašić, student Pravnog fakulteta UNTZ i društveni aktivista.