Postoje razne vrste zatvora. Ja bih da spomenem onaj najgori, onaj u kojem držimo sami sebe utamničenim. I to još sa ponosom!
U našem Dogovoru (naravno, radi se o Forumu “Most prijateljstva”) smo napisali, ne bez razloga, i ovo: sticati nova znanja, rasterećivati se nagomilanih mehenički stečenih tuđih znanja. Nismo mislili na matematiku, hemiju i slično. Mislili smo na sam život i saznanja koja ga zaista čine veličanstvenim ili – robovskim.
Da, kroz život nam je, pod pojmom istine i znanja, natureno svega i svačega. Obično ta saznanja prihvatamo mehanički zbog autoriteta od kojih dolaze: roditelji, porodica, nacionalni i verski lideri, mitovi, sredina u kojoj odrastamo, … Ako o svim tim saznanjima ne razmišljamo, pogotovo ako nismo kritični prema svemu tome, onda smo zaista u velikom problemu. Znam to i iz ličnog iskustva.
“Rodio sam se – bez svoje krivice.” – Kaže Svetozar Marković. – “Krstili su me i zapisali da pripadam izvesnoj veri i odmah stime natovarili red obveznosti – bez mog odobrenja. Uveli su me u društvo sa izvesnim običajima i zakonima, propisali mi pravila za svaki korak u životu, …”
Kažu da je čovek, kada se rodi, seme koje tek treba da se razvije. Tek rođeno ljudsko biće je otvoreno za sve uticaje pa ako su čak prisutne dobre namere odgajivača, ipak neće postati slobodan. Postaće ono što su ga naučili. Dakle, zatvorenik. Naravno, ako ostane nekritičan prema tom i takvom nauku.
Kuda ovo stanje može odvesti čoveka zatvorenika, pokazalo se naročito u našem poslednjem (voleo bih da bude poslednje!) divljanju. Evo šta stoji u presudi Haškog Suda Radoslavu Brđaninu: Prije izbijanja oružanog sukoba SDS je pokrenuo propagandni rat koji je imao užasne posledice po ljude svih nacionalnosti stvorivši međusobni strah i mržnju i osobito huškajući bosanske Srbe protiv drugih naroda. Vrlo brzo građani koji su prije mirno zajedno živjeli pretvorili su se u neprijatelje, a mnogi od njih – u ovom slučaju prvenstveno bosanski Srbi – postali su ubice pod uticajem medija (boldovao mzm) koji su u to vrijeme već bili pod kontrolom rukovodstva bosanskih Srba. A zatim: Propagandna kampanja postigla je svoj cilj i kod bosanskih Srba i kod nesrpskog stanovništva Bosanske Krajine. Dok je bosanske Srbe poticala da nesrpsko stanovništvo doživljavaju kao neprijatelja i da tako s njim postupaju, pripremajući pritom bosanske Srbe na zločine koji će uslijediti, istovremeno je među nesrpskim stanovništvom širila strah i stvarala atmosferu terora koja je doprinijela njegovom kasnijem masovnom egzodusu.
Da to vuče duboke korene pokazuju i ovi primeri iz ličnog iskustva.
Nas dvojica smo se 1961. godine usudili ići biciklom od Čelareva (selo u blizini Novog Sada) za Bosanski Petrovac i Plitvička Jezera. U ono doba je to bio pravi poduhvat. Negde iza Slavonskog Broda, dok smo stajali da jedemo, prišao nam je dečak od 12-13 godina. Kako smo bili sa biciklima, bio je ubeđen da smo negde iz komšiluka. U priči smo mu nagovestili da smo iz Srbije, odnosno da navijamo za Zvezdu i Paritzan. Njegovu reakciju ne mogu zaboraviti ni danas. “Znam da me varate, ali da znam da stvarno navijate za te klubove, ja bih vas zaklao,” bio je njegov komentar. Ne znam šta je bilo sa tim mladim čovekom dalje. Možda je naporom volje uspeo da se izvuče iz sopstvenog zatvora mržnje. Voleo bih.
Početkom raspada Jugoslavije, pred sam rat, prišao mi je jedan čovek i posle uobičajenih pitanja o zdravlju upita: “Spremaš li se za klanje”? Ja onako zbunjen, bilo je tek proleće a ja mislio na svinjokolj koji Vojvođani praktikuju u kasnu jesen, rekoh mu da je to još daleko. Na to on meni: “Ne to klanje, već klanje Hrvata.” Ostao sam zabezeknut. Ne mogu doći sebi, a on nastavi: “Ako nećeš ti njih, oni će tebe.”
Za njega znam da je konačno posle toga klanja, naročito onog po Bosni, (iako nije u njima učestvovao) uspio izaći iz sopstvene tamnice.
Često se setim mog detinjstva kada sam dolazio kod dede pa nekih 10 km išao peške do sela. Prolazeći ulicom kroz grad, stariji su mi govorili: “Mali začepi nos, ovde smrdi na ‘Turke'”. Na žalost, ta mržnja zadržala se kod jednog dela građana i danas.
E, baš takvo stanje je omogućilo naše dobrovoljno i ponosno zatočeništvo u tamnice nacija, vera i inog. Takvi smo postali zbog mehaničkih i nekritičnih stečenih znanja dobijenih od raznih autoriteta. Još kada se tu umešala religija, nije nam bilo spasa. Negde sam pročitao da na svetu ima oko 300 različitih religija i preko 3000 sekti. Najopasnije što su oni uradili je to što su ljude podelili a bave se, navodno, duhovnošću. Duhovnost je, nesporno, nedeljiva pa nas, posle ovkvog uspešnog rada tih “duhovnika”, ni njihovi bogovi ne mogu sakupiti.
Bez obzira na zla koja su u stanju ovi zatvorenici – zatrovanici učiniti, meni ih je iskreno žao. Oni ne mogu nikada spoznati svu lepotu, bogatstvo i pravu radost života. Njihova ljubav je lažna jer ne mogu ni spoznati pravu ljubav. Hrane se mržnjom i žive od nje. Oni ne mogu shvatiti niti prihvatiti poruku Nikole Tesle: “Svi smo mi jedno. Ljudi su međusobno povezani nevidljivim silama.” Zaista su ti ljudi pravi jadnici.
I kao što se može izboriti sa zavisnošću od alokohola, droge i drugih poroka, tako je i izlazak iz ovog sopstvenog zatočenja moguć samo sopstvenom snagom volje uz ogromne napore. Društvo nam daje slabu šansu, a država nikakvu.
Pravi put u život je izalazak iz zatvora u kojem naše slabosti vampirski koriste neprijatelji Čoveka a u kojem smo sami sebi tamničari. Niko nas ne može sprečiti da se oslobodimo osim nas samih.
Zbog toga, ne bez razloga, u Dogovoru stoji kao prva i osnovna delatnost: raditi na eliminisanju sopstvenih slabosti.
Grmeč; Krnja Jela, jun/lipanj 2019.