Koliko nas je ”zaokupio” rat, stradanja, bol i tuga da ni o čemu drugom gotovo i ne govorimo. Kao da je cijeli naš život sažet u toj patnji i tuzi. Mnogo toga je i tačno. Rat je ostavio tragove i nezarasle rane koje će nas uvijek podsjećati na to zlo. Ali bi bilo neljudski i nepravedno prema našem djetinjstvu (nas starijih) i našoj mladosti, kao i prema mladim generacijama koje samo o ratu slušaju, da se ne prisjetimo vremena prije tog bolnog perioda. Živjeli smo mi i prije rata, a evo… ”živimo” i danas. Život ne staje kada je teško, nego nastavlja, a na nama je da se ”snalazimo” u novonastalim situacijama.
Mjesec maj je imao veliko značenje i sa nestrpljenjem smo ga iščekivali u tom prijeratnom vremenu. Djelimično zbog svih tih proslava pobjede nad fašizmom. Osim toga je maj mjesec bio posljednji cijeli mjesec školske godine. Jer već u junu počinjao bi ljetni raspust. Zato smo svi mi mladi, svako na svoj način, zavisno od životnog perioda u kojem smo se nalazili, iščekivali maj mjesec kao nešto ”sveto”. Svaki put je taj mjesec ”ponudio” nešto nezaboravno, ali nekako je u sjećanju, najdublje urezan, ostao mjesec maj 1976. godine ako se dobro sjećam. Bio je to završetak osmog razreda osnovne škole. Nakon četiri godine provedene u klupama sa istim kolegama, došlo je vrijeme da se rastajemo.
Već u početku maja su za nas koji završavamo, ocjene zaključivane. A kada već imaš zaključene ocjene, nije bilo potrebe da budeš na tim časovima. Izlazili bi iz školske zgrade stare Osnovne škole dr. Mladen Stojanović, stajali i šalili se u hladu, a onda… onda bi se zaputili prema Keju. U parku između ”Fudine zeme”, Ramine slastičarne, Bereka i ceste prema Sanskom Mostu. Posjedali bi na travnjak naizgled veseli ali… puno je tuge bilo u našim mladim srcima. Smijali smo se i pjevali sve dok se pogled ne susretne sa pogledom neke ti ”drage” osobe. Osobe zbog koje ti srce brze kuca kada te pogleda, a kada te dodirne onda srce gotovo iz prsa iskače. A… svi smo mi imali po jednu takvu ”dragu” osobu. Nismo mi tada ni znali u stvari zašto nam je ta osoba draga nismo znali objasniti zato smo te osobe ”simpatijama” zvali. I kada se pogledi dviju simpatija susretnu, neka čudna tuga i praznina obuzme tijelo. Nerijetko se i po koja suza otme. Pogotovu kada se kupi jedna flaša Zvečevo konjaka. Onda smo gotovo svi plakali.
Sjedeći tako na travi, a često i zagrljeni dok smo pjevali, obećavali smo jedni drugima mnogo štošta, ne znajući da veći dio od tih obećanja je bio nemoguće ispuniti, ali… mladost. Suze, pjesma, sve je to bio dio jednog završetka, rastanka i novog početka. Nakon toga smo se ”rasuli” po prijedorskim i banjalučkim školama. U naše živote ušli su neki novi prijatelji, kod nekoga i nova simpatija. Susretali smo stare školske kolege. Ali se primjećivalo da nam životi idu dalje. Da smo u nekim novim životnim fazama. Iščekivao je čovjek da sretne neke posebne osobe koje bi rado sreo, a možda i nešto rekao. Možda priznao neka osjećanja za koja nije imao hrabrosti dok smo skupa u školu išli.
Život u toku srednje škole razlikovao se u mnogome od ranijeg života. Bili smo stariji. Obaveze su bile veće, a mi smo se našli u nekom periodu kada više nismo bili djeca, ali ni odrasli. U nekom periodu ”revolta” protiv profesora, roditelja, društva i svega. Iako smo bili ”buntovni” znali smo šta nam je činiti. Znali smo da su pred nama poslednje tri ili četiri godine ”đačkog života”. Što je značilo da smo krupnim koracima koračali prema životu odraslih ljudi. Sjećam se kada smo u spomenare naših drugarica i drugova pisali ponešto. A najčešće se moglo pročitati: ”Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”. A onda drugi dio: “Blago onom ko umije đacko doba da razumije.” Ne znam da li je neko od nas bio u stanju da shvati te poruke onda, ali danas… danas nam je jasno. I brzo protekoše te tri godine (za mene). Uspio sam se ”promijeniti” da ni sam sebe prepoznati nisam mogao. Mislio sam da sam odrastao, a svaki dan sam se ”spoticao” o kamen života poput djeteta koje je tek prohodalo. To spoticanje dovodilo je do padova. Ustajao sam, ožiljci ostajali, ali sam išao dalje.
Završena Srednja mašinska škola. Znalo se tačno redoslijed nastavka naših života. Ljetni raspust, a u toku ljeta poziv za vojsku. Za svakog muškarca je to bilo jedan orijentir u životu. To je bila i obaveza, ali i čast. Jer ”onaj ko nije za vojsku sposoban nije bio sposoban ni za šta”. Tako se govorilo u našem narodu. A vojska… u nju dođu ”dječačići” raznih osobina, karaktera, načina života, a nakon 15 mjeseci iz te Armije izlazili su zreli ljudi. Ljudi koji su na život gledali na jedan sasvim drugi način nego pri dolasku. Po odsluženju vojnog roka uslijedilo bi zapošljavanje, ženidba, udaja. Doduše, ja sam stigao sve to obaviti prije vojske, čak i sina steći. Šta je u životu ispravno ili nije niko od nas ne zna niti može sa sigurnošću reći. Kao ni to sa ženidbom i udajom u ranoj mladosti. Sve ima svoji pozitivnih i negativnih strana, baš kao i život. Svi ga živimo na različite načine. Svi radimo ono što mislimo da je najbolje i što nas čini sretnim.
Gledam naše današnje maturante i razmišljam o njima i njihovoj budućnosti. Možda je njihova mladost do sada bila puno jednostavnija, lakša i sretnija od naše mladosti. Ili… ko zna. Ali mi smo imali ”malu” prednost, jer smo unaprijed znali šta je sljedeći korak, a oni…
Svu sreću ovog svijeta želim tim mladim ljudima i nadam se da će svako pronaći sebe i svoje mjesto pod suncem. Za razliku od nas, kojima je budućnost bila na neki način obezbijeđena, ovi mladi danas moraju sve sami da urade. Osim toga žive oni u nekom drugom vremenu kada su nekadašnje ljudske vrijednosti nestale i kada se sve kroz pohlepu gleda. Kako god da je živjeti se mora. Nikome nije lako, a mladima najmanje, jer smo im mi živote i budućnost upropastili našim bahatim ponašanjem i vjerom u nesto ”apstraktno”. A to su bila obećanja.
Autor: Ćejko Kahteran
Zecovi, Prijedor