Da bi mogli razumjeti otkada je čovjek na zemlji njegovo ponašanje, moramo početi od osnova čovjeka kao individue, od antropološkog, etnološkog, neurološkog psihološkog asepkta razumjevanja njegovog nagona koji se zove agresija. Agresija je po Freudu jedna od većih ljudskih prepreka u svim segmentima života. Možda je nagon agresije najbolje objasnio Erich Fromm i Freud, u svojim djelima i nastanku i razumjevanju agresije.Na samu riječ agresija pomislimo da se radi o obliku fizičkog nasilja, napada no ona ima jače i dublje destruktivna razarajuća stanja osim fizičkih. U ovome Članku pobliže o agresiji.
Psihoanalitički pristup razumijevanju agresije
Nudi li psihoanalitički pristup metodu shvaćanja agresije, koja je izbjegla nedostatke i biheviorističkog i instinktivističkog pristupa? Na prvi pogled izgleda da je psihoanaliza ne samo izbjegla njihove nedostatke već u stvari pati od kombinacije jednih i drugih. Psihoanalitička teorija je istovremeno instinktivistička u svojim općim teoretskim pojmovima, a environmentalistička u svojoj terapeutskoj orijentaciji.
Da je Freudova teorija, koja objašnjava ljudsko ponašanje kao rezultat borbe instinkta samoodržanja i seksualnog instinkta (a u njegovoj kasnijoj teoriji između instinkta života i instinkta smrti) instinktivistička, i suviše je dobro poznato da bi zahtijevalo dokazivanje. Environmentalistički okvir može se također lako prepoznati, ako razmotrimo da analitička terapija nastoji objasniti razvoj ličnosti specifičnim environmentalnim konstelacijama u najranijem djetinjstvu, tj. utjecajem porodice. Međutim, ovaj aspekt usklađen je s instinktivističkom pretpostavkom da modificirajući utjecaj okoline djeluje kroz strukturu libida.
U praksi, međutim, pacijenti, publika, a često i analitičari sami, ne pridaju stvarnu važnost nestalnosti seksualnih instinkata (često su te promjene rekonstruirane na temelju »podataka« koji su zasnovani na sistemu teoretskih očekivanja) i prihvaćaju u potpunosti environmentalističku poziciju. Njihov aksiom je da se negativan razvoj kod pacijenata mora shvatiti kao rezultat štetnih utjecaja u ranom djetinjstvu. Ovo ponekad dovodi do iracionalnog samooptuživanja roditelja, koji se osjećaju krivim za svaku nepoželjnu ili patološku crtu koja se pojavljuje kod djeteta poslije rođenja, i do tendencije da ljudi u analizi često optužuju roditelje za sve svoje probleme i izbjegavaju suočavanje s problemom za koji su sami odgovorni.
Photo by: OBSSR – NIH
Mozak kao osnova agresivnog ponašanja
Proučavanje odnosa rada mozga i ponašanja bilo je ukovođeno uglavnom Darwinovom pretpostavkom da strukturom i radom mozga upravlja princip opstanka jedinke i vrste. Od tada su napori neurofiziologa bili usredotočeni na traženje površina mozga koje su supstrati najelementarnijih impulsa i ponašanja potrebnih za opstanak. Postoji opća suglasnost s MacLeanovim zaključkom, koji je nazvao te osnovne mehanizme mozga F-a (feeding, fighting, fleeing and…): »hranjenje, borba, bijeg i seksualne aktivnosti«. (P. D. MacLean, 1958). Lako je uočiti da su ove četiri aktivnosti neophodne za fizičko održanje jedinke i vrste. O tome, da kod čovjeka uz ove potrebe za fizičko održanje postoje i osnovne potrebe čije ostvarenje je neophodno da bi mogao funkcionirati kao totalno biće, bit će govora kasnije.
Što se tiče agresije i bijega, rad jednog broja istraživača, W. R. Hessa, J. Oldsa, R. G. Heatha, J. M. R. Delgadoa i drugih, ukazuje na to da njima upravljaju različite neuralne površine u mozgu. Pokazano je, na primjer, da afektivna reakcija srdžbe i njoj odgovarajući agresivan obrazac ponašanja može biti izazvan direktnom električnom stimulacijom raznih površina, kao što su amigdala, lateralni hipotalamus, neki dijelovi mezencefalona i centralne sive tvari, ili može biti spriječen stimulacijom drugih struktura, kao što su septum, cirkumvolucija cinguluma i kaudalna jezgra. Velikom kirurškom spretnošću neki su istraživači uspjeli usaditi elektrode u specifična područja mozga. Uspostavili su dvostranu vezu za promatranje. Električnom stimulacijom niskog napona bili su u mogućnosti proučavati promjene u ponašanju životinja, a kasnije, i čovjeka. Mogli su, na primjer, direktnom električnom stimulacijom nekih površina demonstrirati izazivanje intenzivnog agresivnog ponašanja, i sprečavanje agresije stimulacijom nekih drugih. Na drugoj strani, mogli su, pak, izmijeniti električnu aktivnost tih različitih površina mozga kad su osjećaji, kao što su srdžba, strah, zadovoljstvo itd., bili izazvani stimulansima iz okoline. Također su promatrali stalne posljedice izazvane uništenjem nekih površina mozga.
Zaista je veoma dojmljivo vidjeti kako relativno malo povećanje u električnom naponu elektrode usađene u jednom od neuralnih supstrata agresije može izazvati iznenadan nastup neobuzdanog, krvožednog bijesa, a kako smanjenje električne stimulacij ili stimulacije centra koji inhibira agresiju, može isto tako naglo zaustaviti tu agresiju. Delgadov spektakularan eksperiment zaustavljanja bika koji napada stimulacijom površine koja inhibira agresiju (upravljanjem iz daljine) izazvao je određen interes za ovaj postupak. (J. M. R. Delgado. (1969)
To što se reakcija aktivira u nekim površinama mozga, nije ni u kom slučaju karakteristično samo za agresiju: ista dualnost postoji i s obzirom na druge poticaje. Mozak je, u biti, organiziran kao dualni sistem. Ako ne postoje specifični stimulansi (vanjski ili unutarnji), agresija se nalazi u stanju tekuće ravnoteže, jer površine koje aktiviraju i površine koje inhibiraju održavaju relativno stabilnu ravnotežu. To je naročito jasno uočljivokada se aktivirajuća ili inhibirajuća površina uništi. Počevši s klasičnim eksperimentom Heinricha Kliivera i P. C. Bucya (1934), dokazano je da je, na primjer, uništenje amigdale preobrazilo životinje (rezuz majmune, vučice, divlje mačke, štakore i druge) do te mjere da su izgubile — barem privremeno — svoju sposobnost za agresivne i silovite reakcije, čak i pod snažnom provokacijom. Na drugoj strani, uništenje površina koje inhibiraju agresiju, kao što su male površine ventromedijalne jezgre hipotalamusa, izaziva permanentnu agresiju kod mačaka i štakora.
S obzirom na dualnu organizaciju mozga, nameće se ključno pitanje: koji to faktori poremećuju ravnotežu i izazivaju vidljiv bijes i njemu odgovarajuće silovito ponašanje? Već nam je poznato da je jedan način na koji možemo izazvati takve poremećaje u ravnoteži električna stimulacija ili uništenje tih površina (osim hormonalnih i metaboličkih promjena). Mark i Ervin naglašavaju da takvi poremećaji u ravnoteži mogu nastati i zbog raznih vrsta bolesti mozga koje mijenjaju njegov normalni kružni tok.
Ali koji su to uvjeti koji mijenjaju ravnotežu i mobiliziraju agresiju, osim ova dva slučaja, jedan od kojih je izazvan eksperimentalno, a drugi je patološki? Koji su uzroci »urođene« agresivnosti kod životinja i ljudi?
Photo by: Activist Post
Freudova i Lorenzova analiza?
Imajući sve ovo u vidu, psiholozi bi opravdano psihoanalizu kao teoriju svrstali u kategoriju instinktivističkih teorija, i tako bi njihov argument protiv Lorenza postao sam po sebi argument ko definirati psihoanalizu? Da li je ona konačan zbroj svih Freudovih teorija, ili pak možemo razlikovati između originalnih i kreativnih i slučajnih, vremenom uvjetovanih dijelova sistema, što je distinkcija koja se može praviti kod svih velikih naučenjaka- istraživača? Ako je takva distinkcija opravdana, moramo se pitati da li teorija libida sačinjava srž Freudovog rada ili pak je ona samo jedan oblik u kojem je on organizirao svoja nova za¬ pažanja, jer nije imao drugi način na koji bi mislio i izrazio svoje osnovne pronalaske u filozoskim i naučnim uvjetima u kojima je živio. (E. Fromm 1970a.)
Sam Freud nije nikada tvrdio da je teorija libida naučno sigurna. On ju je nazvao »naša mitologija« i zamijenio je teorijom Erosa i »instinkta« smrti. Jednako je važno što je on definirao psihoanalizu kao teoriju zasnovanu na pružanju otpora i prenošenju — a ne na teoriji libida, koju zanemaruje.
Ali možda je važnije od Freudovih vlastitih izjava imati na umu ono što je njegovim otkrićima dalo njihovu specifičnu historijsku važnost. Sigurno to nije bila instinktivistička teorija kao takva: teorije instinkta bile su popularne još od devetnaestog stoljeća. Njegovo izdvajanje seksualnog instinkta kao izvora svih strasti (osim instinkta samoodržanja) bilo je novo i revolucionarno za vrijeme u kojem je još uvijek vladao viktorijanski moral srednje klase. Ali čak ni ova specijalna verzija teorije instinkta vjerojatno ne bi ostavila takav snažan i dugotrajan utisak. Mislim da je otkriće nesvjesnih procesa, ne filozofski ili spekulativno, već empirijski, koje je on izložio u nekim od svojih analitičkih slučajeva, a prije svega u svom fundamentalnom opusu tumačenje snova (1900), dalo Freudu njegovo historijsko značenje. Ako možemo pokazati da, na primjer, kod svjesno miroljubivog i savjesnog čovjeka postoji snažan ubilački impuls, od sporedne je važnosti da li mi objašnjavamo te impulse »edipovskom« mržnjom prema ocu, kao manifestaciju njegovog instinkta smrti, kao rezultat njegove povrijeđene narcisoidnosti, ili pomoću nekih drugih razloga. Freudova revolucionarnost sastojala se u tome što nas je učinio svjesnim nesvjesnog aspekta čovjekovog uma i energije koju on upotrebljava da bi potisnuo svijest o nepoželjnim žudnjama. On je pokazao da dobre namjere ništa ne znače ako prikrivaju nesvjesne namjere; otkrio je »pošteno« nepoštenje, pokazavši da nije dovoljno samo svjesno dobro »misliti«.
Freud je bio prvi znanstvenik koji je ispitivao čovjekovu dubinu,njegove donje slojeve, i zato su njegove ideje ostavile tako snažan utisak na umjetnike i pisce u doba kada je većina psihijatara odbijala da ozbiljno shvati njegove teorije.
Ali Freud je otišao dalje. Ne samo da je pokazao da u čovjeku djeluju sile kojih on nije svjestan i da ga racionalizacije štite od te svjesnosti, nego je također objasnio da su te nesvjesne sile, u jednom novom dinamičnom smislu, integrirane u sistem kojem je on dao ime »karakter«.
Freud je počeo razrađivati tu koncepciju u svom prvom članku o »analnom karakteru«. (S. Freud, 1908). Pokazao je da se neke crte ponašanja, kao što su tvrdoglavost, urednost i štedljivost, često pojavljuju zajedno kao sindrom karakteristika. Nadalje,gdje god postojao taj sindrom, možemo naći osobitosti kod zadržavanja nužde uz svjesnu kontrolu sfinktera i u nekim crtama ponašanja koje se odnose na probavu i izlučivanje fecesa. Tako je Freudov prvi korak bio otkrivanje sindroma karakteristika ponašanja i njihovo dovođenje u vezu s načinom na koji se dijele ponaša u sferi probave.
Njegov slijedeći sjajan i kreativan korak bio je povezivanje dviju serija oblika ponašanja teoretskim razmatranjem zasnovanim na ranijoj pretpostavci o evoluciji libida. Ta pretpostavka je da u ranoj fazi djetetovog razvitka, nakon što su usta prestala biti glavni organ požude i zadovoljstva, anus postaje važno erogeno područje i većina libidinoznih želja biva usredotočena na proces zadržavanja i izlučivanja ekskremenata. Naposljetku on je objasnio sindrom karakteristika ponašanja kao sublimacije ili reakcijske formacije protiv libidinoznog zadovoljstva ili frustracije analnosti. Tvrdoglavost i škrtost bile bi sublimacija najranijeg odbijanja da se odreknemo zadovoljstva koje nam pruža zadržavanje ekskremenata; urednost,reakcijska formulacija protiv prvobitne želje djeteta za izlučivanjem kad god zaželi. Freud je pokazao da ta tri izvorna svojstva sindroma, koja su dotada bila nepovezana, sačinjavaju dio strukture ili sistema jer su ukorijenjena u istom izvoru analnog libida koji se manifestira u tim svojstvima, ili direktno, ili u sublimaciji ili reakcijskoj formaciji. Tako je Freud mogao objasniti zašto ta svojstva posjeduju loliko energije i zašto se tako snažno suprotstavljaju promjeni.
Što je eksploatorski karakter?
Jedan od najvažnijih dodataka bio je pojam »oralno-sadističkog « karaktera (što ja nazivam eksploatatorski karakter). Postoje i druga shvaćanja formacije karaktera, ovisno o tome koje aspekte želimo naglasiti: kao što su autoritativan (sadomazohistički) karakter, buntovnički i revolucionarni karakter, narcisoidni i incestuozni karakter. Ovi kasniji pojmovi, većina od kojih ne čine dio klasične psihoanalitičke misli, međusobno su po zezani i poklapaju se. Povezujući ih možemo doći do još potpunijeg prikaza nekih karaktera.
Freudovo teoretsko objašnjenje karakterne strukture bila je ideja da je libido (oralni, analni, genitalni) izvor energije raznih svojstava karaktera, čak ako i ne prihvatimo teoriju libida, njegovo otkriće ne gubi ništa od svoje važnosti za klinička promatranja sindroma, a činjenica da im je izvor energije zajednički ostaje jednako ispravna. Pokušao sam pokazati da su karakterni sindromi ukorijenjeni i njegovani u određenim oblicima odnosa osobe s vanjskim svijetom i sa samom sobom: štoviše, ukoliko društvena grupa ima zajedničku karakternu strukturu (»društveni karakter«), socijalno-ekonomski uvjeti zajednički svim članovima grupe oblikuju društveni karakter. (E. Fromm, 1932, 1936, 1941, 1947, 1970; E. Fromm i M. Maccoby, 1970)6
Naročita važnost pojma karakter je u tome što prevladava staru dihotomiju: instinkt — okolina. Seksualni instinkt u Freudovom sistemu trebao je biti veoma prilagodljiv i u velikoj mjeri oblikovan utjecajima okoline. To novo shvaćanje bilo je mogu će samo zato jer je Freud sve instinkte svrstao pod jedan, tj. seksualnost (osim instinkta samoodržanja). Mnogi instinkti koje nalazimo na listama starijih instinktivista bili su relativno određeni, jer je svako ponašanje bilo pripisano posebnoj vrsti urođenog nagona. Ali u Freudovoj shemi različite su motivacijske sile i razlike objašnjene kao rezultat utjecaja okoline na libido. Paradoksalno, Freudovo proširenje pojma seksualnosti omogućilo mu je zatim da prihvati utjecaje okoline u većoj mjeri nego što je to bilo moguće za predfrojdovsku teoriju instinkta. Ljubav, nježnost, sadizam, mazohizam, ambicija, znatiželja, tjeskoba, suparništvo — ti i mnogi drugi nagoni nisu se više pripisivali posebnim instinktima, već utjecajima okoline (uglavnom važnim osoba ma u ranom djetinjstvu) putem libida. Freud je svjesno ostao vjeran filozofiji svojih učitelja, ali osmišljavanjem superinstinkta on je nadvladao vlastito instinktivističko gledište. Istina je da je on i dalje sputavao svoju misao namećući joj teoriju libida. Vrijeme je da sasvim napustimo tu instinktivističku prtljagu. Ono što ovdje želim naglasiti jest: Freudov se instinktivizam veoma razlikovao od tradicionalnog instinktivizma.
Prikaz koji je dosada dat nameće ideju da »karakter determinira ponašanje«, da karakterna crta, bilo puna ljubavi ili uništavalačka, tjera čovjeka da se ponaša na određen način, i da se čovjek djelujući prema svom karakteru osjeća zadovoljan. Crta karaktera govori nam kako bi se neka osoba željela ponašati. Ali moramo dodati jednu važnu napomenu: kad bi mogla. Što ovo »kad bi mogla« znači?
Princip realnosti
Moramo se ovdje vratiti na jednu od Freudovih najfundamentalnijih zamisli, pojam »principa realnosti« koji se zasniva na instinktu samoodržanja, suprotno »principu zadovoljstva« koji se zasniva na seksualnom instinktu. Bilo da smo vođeni seksualnim instinktom ili neseksualnim strastima u kojima je ukorijenjena karakterna crta, konflikt između onoga što bismo željeli činiti i onoga što zahtijevaju vlastiti interesi ostaje presudan. Ne možemo se uvijek ponašati onako kako nas vode naše strasti; moramo u određenoj mjeri modificirati naše ponašanje da bismo živjeli.
Prosječna osoba pokušava pronaći kompromis između onoga što bi njen karakter želio učiniti i onoga što mora činiti da ne bi iskusila, manje ili više, štetne posljedice. Mjera do koje neka osoba slijedi naređenja samoočuvanja (ego interes), naravno varira. U jednoj krajnosti važnost interesa ega je nula; to važi za mučenika i neku vrst fanatičnog ubojice. U drugoj krajnosti nalazi se »oportunist« kojemu vlastiti interes uključuje sve što ga može učiniti uspješnijim, popularnijim i zadovoljnijim. Karakterizirani specifičnom kombinacijom vlastitih interesa i u karakteru uvriježenih strasti, svi se ljudi mogu smjestiti između ove dvije krajnosti.
Potiskivanje želje-a vodi u agresiju
Do koje mjere čovjek potiskuje svoje strastvene želje ne ovisi samo o faktorima koji djeluju u njemu, već i o situaciji: ako se situacija izmijeni, potisnute žudnje postaju svjesne i izražavaju se. To, na primjer, vrijedi za sadističko-mazohistički karakter. Svi poznajemo tipove ljudi koji su podložni svom šefu, a sadistički dominiraju nad svojom ženom i djecom. Drugi primjer je promjena do koje dolazi kada se čitava društvena situacija promijeni. Sadistički karakter, koji se pravio blagim i prijaznim, može postati nečovjek u terorističkom društvu u kojem se sadizam cijeni a ne osuđuje. Drugi opet može sakriti sadističko ponašanje u svakom vidljivom djelovanju, a da ga pokaže suptilnim izražajima lica i na izgled bezazlenim i nevažnim primjedbama.
Do potiskivanja karakternih osobina dolazi i u vezi s najplemenitijim poticajima. Unatoč tome što je Isusovo učenje još uvijek dio naše moralne ideologije, čovjeka koji se ponaša u skladu s njim obično smatramo budalom ili »neurotikom«; zbog toga mnogi ljudi racionaliziraju svoje velikodušne impulse objašnjavajući ih samointeresom. Ta razmatranja pokazuju da samointeres, u različitoj mjeri, utječe na motivacijsku snagu karakternih crta. Ona impliciraju da je karakter glavna motivacija ljudskog ponašanja, ali ograničena i modificirana zahtjevima vlastitog interesa pod raznim uvjetima.
Photo by: tendencias21.net
Čovjek se ponaša u skladu s vlastitim interesom
Veliko je ostvarenje Freudovo ne samo to što je otkrio karakterne crte na kojima se ponašanje zasniva, već i to što je pronašao načine njihovog proučavanja kao što su: tumačenje snova, slobodne asocijacije i jezičke omaške.
Ovdje leži temeljna razlika između biheviorizma i psihoanalitičke karakterologije. Uvjetovanje djeluje oslanjajući se na vlastiti interes, kao što je želja za hranom, sigurnošću, pohvalom i izbjegavanjem boli. Kod životinja vlastiti interes je toliko jak, da neprestanim i optimalno raspoređenim učvršćivanjem interes za samoočuvanje postaje jači od drugih instinkata kao što su seks ili agresija, čovjek se također ponaša u skladu s vlastitim interesom; ah ne uvijek i ne neophodno. On često djeluje prema svojim strastima, najnižima i najplemenitijima; često je spreman riskirati svoje vlastite interese, svoje bogatstvo, svoju slobodu i svoj život u traženju ljubavi, istine, integriteta — ili za mržnju, pohlepu, sadizam i destruktivnost.
Upravo u ovoj razlici leži razlog što uvjetovanje ne može biti zadovoljavajuće objašnjenje za ljudsko ponašanje.
Ljudska agresija i gomilanje
Ako je gomilanje jedan od važnih uvjeta agresije među životinjama, postavlja se pitanje da li je ono isto tako važan izvor ljudske agresije. Ovu ideju su mnogi prihvatili, a izrazio ju je Leyhausen, koji tvrdi da ne postoji druga pomoć za »pobunu«, »nasilje« i »neurozu « nego »stvoriti brojčanu ravnotežu ljudskih društava i brzo pronaći uspješne načine njenog održavanja na optimalnoj razini «. (P. Levhausen, 1965)7
Ovo popularno poistovjećivanje »gomilanja« i gustoće naseljenosti izazvalo je mnogo zbrke. U svom pretjerano pojednostavnjenom i konzervativnom pristupu, Levhausen zanemaruje činjenicu da problem današnjeg gomilanja uključuje dva aspekta: uništenje odgovarajuće društvene strukture (naročito u industrijaliziranim dijelovima svijeta) i neproporcionalnost između veličine stanovništva i društvene baze za njegovo održavanje, uglavnom u neindustrijaliziranim dijelovima svijeta.
Čovjeku je potreban društveni sistem u kojem on ima svoje mjesto i u kojem su njegovi odnosi s drugima relativno stabilni i zasnovani na općenito prihvaćenim vrijednostima i idejama. To se dogodilo u modernom industrijskom društvu, gdje su tradicije, zajedničke vrijednosti i istinske društvene veze velikim dijelom nestale. Suvremeni čovjek mase izoliran je i usamljen, iako je dio gomile: on ne posjeduje uvjerenja koja bi mogao dijeliti s drugima, već samo parole i ideologije koje mu pruža medij komunikacija. Postao je a-tom (grčki za »in dividual« = nerazdjeljiv), drže ga zajednički, iako često istovremeno antagonistički interesi i novčana veza. Emile Durkheim (1897) nazvao je tu pojavu »anomija« i pronašao da je ona bila glavni uzrok samoubojstva koje je raslo zajedno s porastom industrijalizacije. On je anomijom označio uništenje svih tradicionalnih društvenih veza s obzirom na to da je sva istinska kolektivna organizacija postala za državu sekundarna, a pravi društveni život je bio uništen.
Vjerovao je da je pojedinac koji živi u modernoj političkoj državi »dezorganizirana prašina«.
Izvor: Erich Fromm
Anatomija ljudske destruktivnosti
Piše: Žana Alpeza