AUTOR: za Autograf.hr
Nisam ni psihijatar niti psiholog, nisam član Pravoslavne crkve, ne živim u Srbiji. Nisam pratila njegov profesionalni i ljudski život, nisam pročitala mnogo njegovih knjiga. Uživo sam ga čula tek nekoliko puta. A ipak, njegova me smrt pogodila u ono mjesto koje biva pogođeno kada umre tkogod od bliskih nam ljudi.
Kako starim, sve više mi se čini da sam, tih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, odrastala, među ostalim i zahvaljujući nekolicini iznimnih osoba u javnom životu tadašnje države.
Oni su oblikovali ono što bismo mogli nazvati narativnim identitetom. Taj je identitet istkan od utjecaja po čemu nam važnih ljudi, priča, knjiga, misli i osjećanja. Zahvaljujući njima prepoznajemo se tijekom vremena kao ono najdublje ”ja“ koje ostaje vjerno obećanju što ga dajemo samima sebi da bismo bili i nastojali biti tko doista jesmo.
Izniman čovjek svakako je bio i Vladeta Jerotić. Bio je liječnik, psihijatar, književnik, akademik. Sebe je rado nazivao kršćanskim antropologom.
Rođen je 2. kolovoza 1924. godine u Beogradu, gdje je i umro 4. rujna ove, 2018., godine. Specijalizirao je neuropsihijatriju, radio nekoliko desetljeća kao šef Odjela za psihoterapiju bolnice ”Dr. Dragiša Mišović“, a od 1985. kao profesor kolegija Pastirska (pastoralna) psihologija i medicina na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu. Bio je član Udruženja književnika Srbije i Srpske akademije nauka i umetnosti.
Nikad nije bio član ni jedne političke partije ili stranke, dakle: nikad u lažnom kompromisu ili mlakom oportunizmu. U svojoj autobiografiji kaže: ”Virus ostrašćenosti Srba za politiku, koji je odavno, da ne kažem oduvek (ali, bar, od početka Prvog srpskog ustanka do danas), donosio, i donosi još uvek, bezbroj nevolja i, često, smrtne opasnosti svim rđavo politizovanim Srbima (a rđavo su politizovani svi oni koji pojma nemaju šta je politika i u njoj pravo i ekonomija, dijalog, tolerancija i diplomatija), od prostog seljaka do visoko školovanog intelektualca – mene nije zarazio“
Napisao je preko trideset knjiga. Prva (1974.) mu bijaše o problemu narkomanije. Potom je objavio niz knjiga o vezi psihoanalize i kulture (Psihoanaliza i kultura iz biblioteke ”XX. vek“ još je na mojoj polici), pa o Jungu, onda o različitim neurotičnim pojavama našega vremena, o identitetu čovjeka kao psihološkoga i religioznoga bića.
Godine 1995. objavio je knjigu pod naslovom Vera i nacija. Potom je pisao o ljubavi, o kršćanstvu i duhovnosti, o psihoterapeutskoj praksi. Potom niz knjiga o kršćanskim svetiteljima (svetim ljudima): Jovanu Lestvičniku, Isaku Sirinu, Marku Podvižniku…
Krajem sedamdesetih i osamdesetih godina održao je niz javnih predavanja i tribina iz područja psihijatrije, religije i književnosti u gotovo svim većim gradovima tadašnje Jugoslavije, pa tako i u Zagrebu.
Tu sam ga i prvi puta čula uživo na dvije tribine: jednoj krajem sedamdesetih koju je organizirao župnik crkve Sv. Marka Križevčanina Franjo Jurak, te drugoj u sklopu Teoloških četvrtaka što ih je pokrenulo Teološko društvo Kršćanska sadašnjost, odnosno o. Tomislav Janko Šagi-Bunić sa suradnicima.
Nakana pokretača ovih tribina bila je situacijska konkretizacija Drugoga vatikanskog koncila ili preciznije: okupljala je intelektualce različitih usmjerenja koji su problematizirali Crkvu, svijet te njihov međusobni odnos nastojeći oko dijaloške strukture promišljanja.
Uz Vladetu Jerotića gostovali su: Ante Bilokapić, Ante Kresina, Aldo Starić, Geert van Dartel, Tonko Maroević, Vjekoslav Bajsić, Ljiljana Matković-Vlašić, Srđan Vrcan, Irinej Bulović, Dimitrije Bogdanović, Josip Turčinović, Nikola Milošević, Branko Zbutega, Predrag Matvejević, Zdenko Anton, Boris Vušković, Alojz Peterle i mnogi drugi te, dakako, Tomislav J. Šagi-Bunić.
Sjećam se tema obaju izlaganja Vladete Jerotića. Jedno je bilo o Jungovoj psihologiji, a drugome je bio naslov: ”Kriza kao šansa za obraćenje“.
Što pamtim s tih predavanja i zašto sam nakon njih Vladetu Jerotića ubrajala među autoritete koji su sudjelovali u oblikovanju mojega sazrijevanja?
Ne zbog sadržaja predavanja, premda je on bio bogat, argumentirano, eklektički i zanimljivo koncipiran. Ne zbog posebnog interesa za psihologiju ili psihoanalizu, premda je dr. Jerotić govorio tako jednostavnim, živim stilom da je mogao privući pozornost i neobrazovanoga slušatelja.
Ostavio je na mene dojam zbog toga što je njegovo predavanje bilo, zapravo, svjedočanstvo. Svjedočanstvo da je moguć život za kakvim sam sama tragala: život u kojem će obrazovanje i vjera biti u međusobnom skladu (govorio je o dodirnim točkama dvaju koncepata: Jungove individuacije i ljudskog obožanstvenja), u kojem će se podudarati ono što se govori s onim što se misli i živi (to je zračilo iz Jerotićeve pojave i načina na koji su njegove riječi odjekivale ne samo u razumu, nego i u srcu).
Dakle, dojmilo me se njegovo obrazovanje kakvo se nije svodilo na nabrajanje činjenica, nego je njegov plod bilo povezivanje i naizgled udaljenih pojmova iz različitih sustava u svrhu traganja za tim što znači biti čovjek i kako to biti na najbolji mogući način.
Njegove asocijacije na najrazličitije autore nisu služile pokazivanju širine vlastite obrazovanosti, nego sintetiziranju znanja bez zanemarivanja razlika. Govorio je poput glazbenika koji slijedi osnovnu partituru, ali slobodno improvizira putem ne udaljujući se od okvirnoga tonaliteta i stila.
Dojmila me se njegova sposobnost da ništa ne podcjenjuje niti precjenjuje, ništa ne isključuje i sve uvažava. Ali ne poopćava, već propituje.
Živimo u vremenu kada naivna vjera – ukoliko ne želimo živjeti u šizofrenoj situaciji između srednjovjekovne retorike kakvom se o vjeri najčešće govori u Crkvi i suvremene kulture koja sve dovodi u pitanje – teško da je moguća.
Danas, čini mi se, ne bi više valjalo postavljati Kantovo pitanje: ”Kako se možemo odreći znanja da bismo napravili mjesta vjeri?“ ili obrnuto, nego prije ono anselmovsko: ”Kako u punini vjere možemo kritički objasniti značenje pretpostavki i brige generirane vjerom?“ Vladeta Jerotić kretao se jednostavnom lakoćom kroz dijalektiku povjerenja i sumnje, dijalektiku kakva izražava dobrobit sumnje kao sredstvo epistemološke poniznosti.
Rečenica koju je najčešće citirao iz Evanđelja bila je: ”Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.” Pritom bi najčešće citirao tumačenje patrijarha Pavla: Bog nam je dao um da ga beskrajno razvijamo, ali nam je dao i dobrotu koju moramo razvijati usporedno s umom.
Jer, kako je običavao reći: ”Ako um pobedi, onda on postaje hladan, a ljudi otuđeni, nadmeni, gordi, ali s druge strane, ako samo razvijamo dobrotu, ona je slepa (ne kažu džabe da su budala i dobar braća), pa mora um da vodi. Ako se napravi ta ravnoteža, paralelno razvijanje uma beskrajno i dobrote beskrajno, onda mi letimo u nebeske visine“.
Posljednjih godina svojega života i dalje je neumorno sudjelovao u javnim predavanjima i razgovorima o važnim temama za ljudsko sazrijevanje te stekao veliku popularnost u Srbiji. Na njegovim predavanjima dvorane su bivale dupkom pune ljudi željnih njegove jednostavne životne mudrosti filtrirane kroz golemu erudiciju, psihoterapijsku praksu i osobnu založenost u rastu do ”mjere uzrasta punine Kristove“ (usp. Ef 4,13).
Kadikad sam slušala njegove razgovore, prenesene na Youtube (hvala Bogu na internetu!) u serijalu emisija beogradske televizije ”Studio B“ pod nazivom ”Agape“ koju je 2005. pokrenuo zajedno s metropolitom Porfirijem Perićem te urednikom i voditeljem Aleksandrom Gajšekom. Globalna tema serijala je ”Savremeno društvo i religija“, a pod teme uključuju teme kao što su: smisao, brak, odgoj, mediji, ljubav, narkomanija, samoubojstvo, bolest, žena i muškarac, život i smrt, mistika, stvaralaštvo…
Nakana autora bila je, i jest, da pokažu kako kršćanstvo nije zastarjelo te kako itekako može pomoći suvremenom čovjeku da se snađe u krizama identiteta, pronađe smisao i životnu radost.
U razgovorima s Vladetom Jerotićem voljela sam jednostavnost i prisnost kakvima je pokazivao opušteno umijeće da doista razgovara, a ne samo iznosi svoje stavove i razmišljanja. Voljela sam onaj smiješak s druge obale koji je kadikad zatitrao u kutku njegovih usana ili se zaiskrio u očima. Bio je do kraja zainteresiran za svijet, ali istodobno i ne od ovoga svijeta. Mudar čovjek. Mitropolit Porfirije ga je u jednom intervjuu nazvao ”urbanim svetiteljem“.
Za mene je, premda ga nisam osobno poznavala i do mene su doprle tek mrvice s njegove bogate trpeze, to doista bio. Počivao u miru Božjem!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.